U Bosni i Hercegovini, tamo gdje prestaje svaka politička logika zapadnog svijeta, počinje naša dejtonska zbilja. To je sistem skrojen ne da funkcioniše, već da balansira na ivici kontrolisanog haosa. Ovdje pravilo većine ne važi, ono je suspendovano u korist složene arhitekture entiteta i naroda, gdje je pravo na blokadu jače od prava na napredak. U takvom asimetričnom poretku, gdje vanjski i unutrašnji akteri sa agendom razgradnje države vješto koriste svaki mehanizam sistema da je potkopaju, od Bošnjaka, kao najbrojnijeg naroda i kičme ove zemlje, očekivala bi se granitna kohezija. A šta imamo umjesto toga? Hroničnu, gotovo samodestruktivnu sklonost ka atomizaciji, gdje se politička scena mrví brže nego što neprijatelji države uspijevaju ispostaviti nove zahtjeve.

Ako je ikada postojao trenutak koji je ogolio svu našu političku nemoć proizašlu iz te razjedinjenosti, bila je to izborna noć 2022. godine. Dok su građani spavali, uvjereni da su obavili svoju demokratsku dužnost, visoki predstavnik Christian Schmidt, kao fantom iz neke kolonijalne prošlosti, potegao je pero i nametnuo retroaktivne izmjene Ustava Federacije i Izbornog zakona. Taj potez nije bio puki tehnički akt, nego prvorazredni politički šamar, demonstracija sile koja poručuje da vaša volja, iskazana na biralištima, vrijedi tačno onoliko koliko to dopuste strani centri moći i njihovi lokalni favoriti. Drastičnom izmjenom pragova za popunu Doma naroda FBiH, Schmidt je jednim potezom dao nesrazmjernu moć strankama sa minornim brojem glasova, efektivno devalvirajući glasove stotina hiljada ljudi i oslabivši politički utjecaj onih koji čine demografsku većinu. Time je zacementirao etničke torove i poslao poruku da se sudbina ove države ne kroji u Sarajevu, već u ambasadama koje imaju svoje favorite i svoje interese, a demokratska pravda je tek kolateralna šteta.

No, kriviti samo strance za našu sudbinu bilo bi i netačno i nezrelo. Oni su samo iskoristili prostor koji smo im sami stvorili. Ta faktura za našu razjedinjenost ispostavlja se redovno, sa kamatom. Hiperprodukcija političkih stranaka, gdje svaki lokalni lider opterećen sujetom misli da je državnik, i gdje se energija troši na međusobna podmetanja umjesto na odbranu države, direktno jača naše protivnike. Dok se mi bavimo time ko će uzeti koju općinu ili direktorsku fotelju, s druge strane stola sjede monolitni politički blokovi iz Rs-a i HDZ-a, sa jasnom strategijom i jedinstvenim ciljem. Naš razbijeni politički korpus, iscrpljen unutrašnjim trvenjima, nema ni snage ni kapaciteta da odgovori na njihove koordinirane udare. Svaka naša svađa je njihova pobjeda. Svaka nova stranka koja nikne iz nečije povrijeđene sujete je još jedan poklon onima koji ovu državu ne žele.

Zato izbori 2026. godine nisu samo još jedan izborni ciklus. Oni su sudbonosna prekretnica, možda i posljednja šansa da kao narod pokažemo minimum političke pismenosti, jedinstvenost i odgovornosti. Glasački listić u uslovima političkog rata u kojem se Bosna i Hercegovina nalazi nije poligon za eksperimentisanje, za liječenje frustracija ili za isprobavanje novih, neprovjerenih opcija koje obećavaju med i mlijeko. To je oružje za odbranu države. U situaciji kada savršenih kandidata i idealnih stranaka nema, a neće ih ni biti, jedini racionalan i patriotski pristup jeste strateško glasanje. Imperativ je prepoznati šta je manje zlo za opstanak i stabilnost Bosne i Hercegovine.

To znači da i stranke i birači moraju konačno pogledati u istom smjeru, prevazilazeći sitne interese i lične animozitete. Moramo shvatiti da je jedinstven, ili makar usaglašen, politički nastup jedina brana daljem urušavanju državnih institucija. Zanošenje iluzijama odvest će nas pravo u propast, s toga moramo prihvatiti surovu realnost: biramo između opcija koje će državu braniti, makar i nesavršeno, i onih koje će je svojom razjedinjenošću ili naivnošću gurnuti još dublje u ambis. Izbor je jasan: ili ćemo stranačke interese podrediti državnom, ili ćemo 2026. godine potpisati vlastitu političku kapitulaciju. Pamet u glavu, jer historija greške ne prašta, a fakture za naivnost uvijek stižu na naplatu.