Književnik Fajko Kadrić rođen je u Skugrićima kod Vlasenice 1965. godine. Osnovnu školu završio je u Cerskoj, a srednju u Sarajevu. Prije Agresije na Bosnu i Hercegovinu radio je u zvorničkoj bolnici, a u toku agresije na frontovima širom BiH spašavajući ljudske živote. Nakon rata, do penzioniranja, radio je u minskom polju kao profesionalni vojnik. Od srednjoškolskih dana pa sve do rata pisao je poeziju, a nakon toga okrenuo se prozi. U zvanične književne vode uplovio je 2013. godine, kada mu je na konkursu Zavičajne priče u Kalesiji nagrađena pripovijetka Sahat sa posvetom. Poslije toga nagrađivan je na više domaćih i regionalnih konkursa za najbolju kratku priču ili pjesmu. Do sada je Fajko Kadrić objavio dvije zbirke pripovijedaka i dva romana. Povod za razgovor s Kadrićem njegov je roman Udovičke zemlje, nagrađen od strane Fondacije za izdavaštvo 2019. godine.

STAV: Vaša prva knjiga pripovjedaka Ko još pjeva dok umire objavljena 2014. godine doživjela je tri izdanja. Bila je to prava potvrda Vašeg književnog dara, ali i dobar išaret za ono što će uslijediti. Međutim, godinama prije toga pisali ste za svoju dušu, a tek poneku priču znali objaviti na stranicama lokalnih novina. Šta je ustvari bilo presudno da se odlučite poslati svoju prvu, a onda i još nekoliko priča na književne konkurse u državi i regiji?

KADRIĆ: Presudna je činjenica da sam, osim poezije, (doduše neredovno) pisao i dnevnik i da su neki znali za to. S obzirom na to da se radilo o ratnom periodu, moj prijatelj Azir Šabić me zamolio da za njegovu drugu knjigu Drina ih odnijela posudim dio svojih sjećanja. Pomenuta knjiga žanrovski je kombinacija ratnog dnevnika i dokumentarne proze. Nakon njenog izlaska iz štampe, pitanja tipa zašto ne pišem i kada ću i sam konačno objaviti svoje ratne memoare, dnevnike ili pjesme postala su prečesta. To bi, možda, trajalo i sada da kalesijska biblioteka nije raspisala konkurs za najbolju zavičajnu priču. Nisam imao izgovor za ne poslati je, a falilo mi je hrabrosti da je pošaljem. Ako bi trebalo da detektiram krivce mojoj raspisanosti, oni su Azir Šabić – pisac, Mehmed Hodžić – tadašnji direktor biblioteke, potom Fahrudin Sinanović – pisac, novinar i publicista, i mnogi drugi. S ove vremenske distance, to je koloplet okolnosti koji je kumovao tome. Kalesija je u bliskoj prošlosti često promovirana pežorativnim novinarskim ispadima, tako da ljudi kojima je stalo do istine, na polju kulture, ulažu napore da razbiju stereotip zaostale bosanske kasabice.

STAV: Pored pripovijetke Sahat sa posvetom, još su Vam četiri pripovijetke nagrađene na književnim konkursima. To su najbolja priča na konkursu u Srebrenici Išareti, potom Taksi, pa Miris zemlje bosanske te priča Planina sa koje sam grlio nebo. Nakon prve zbirke pripovijedaka 2017. godine, u izdanju “Bosanske riječi” u Tuzli izlazi nova zbirka pod nazivom Ordijski mujezin. Na kojim ste sve konkursima nagrađivani i šta su te nagrade značile za Vas kao pisca?

KADRIĆ: Neke konkurse ste već spomenuli. Nagrađivan sam i u Tešnju, zatim u Odžaku, Srebrenici i dva puta u Crnoj Gori na Bihoru. Nagrađen sam od Fondacije za izdavaštvo za knjigu pripovjedaka Ordijski mujezin, za roman Protokol posrnulih, kao i za roman Udovičke zemlje. Nagrade su najbolji pokazatelj šta drugi misle o nečemu za što vi mislite da je dobro. Prvim nagradama sam se radovao kao dijete, posljednjima jako kratko, možda i zbog toga što sam već uvjeren da mogu osvojiti nagradu i da me one obavezuju na još veću ozbiljnost u radu.

STAV: Protokol posrnulih Vaš je prvi roman, također objavljen u izdanju “Bosanske riječi” 2017. godine. Riječ je o književnom štivu koje se čita u dahu. Protokol posrnulih bosanski je bestseler čiji glavni lik Raif Cicvara, poput glavnog lika iz negdašnjeg romana i filma Kuduz, zbog nevjere supruge svoj život okreće u nepredvidivom smjeru, što će za posljedicu imati veliku dramu. Otkud ideja za takvim romanom?

KADRIĆ: Likove iz romana znam kao samog sebe jer sam jedno vrijeme živio s njima, ali da bi ta priča postala važna da bude predmet umjetničke nadgradnje, morale su se desiti promjene u društvu, kakve već jesu i kojima smo svjedočili, i promjene u mojoj percepciji društva. Roman je izgrađen na temelju priče o raspadanju bivše nam zajedničke države. Njeno se urušavanje, kroz fabulu, može pratiti posrnućem likova u ovom romanu. Sjećam se, promovirajući roman, Osman Halilović je primijetio da “Protokol posrnulih podsjeća na pjesmu ludaka na brodu koji tone...” Romanom sam želio da konzerviram vrijeme moje mladosti u njegovoj punoj jasnoći, unaprijed znajući da dio čitalaca neće vjerovati u tu priču jer je za neke događaje potrebna vremenska distanca da se realno sagledaju. Vrijeme raspadanja Jugoslavije bilo je vrijeme raspadanja svega, i to sam prikazao romanom. Ima mišljenja da je Protokol posrnulih, ustvari, moj najbolji roman.

STAV: Sva Vaša dosadašnja književna ostvarenja samo su potvrdila urođeni dar za pripovijedanje, a književna kritika Vaše pripovijetke i romane ocijenila je kao djela visoke estetske i književno-umjetničke vrijednosti. Ipak, sva vaša djela ostala su u sjeni nagrađenog historijskog romana Udovičke zemlje, objavljenog 2019. godine, koji Vam je priskrbio posebno mjesto u bošnjačkom, ali i bosanskohercegovačkom književnom kanonu. Zahvaljujući romanu Udovičke zemlje, od marta 2020. godine ste i član Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Šta nam možete reći o tom nevjerovatnom umjetničkom djelu?

KADRIĆ: Ako je suditi po Dervišu Sušiću, Isnamu Taljiću i meni, Vlasenica baštini sklonost ka dobroj priči i književnosti. Sva trojica smo odrastali na usmenoj predaji. Bezbroj velikih pripovjedača otišlo je između nas ne zabilježivši se, tako da sebe, najčešće, doživljavam kao njihovog pisara, pogotovo sam to u romanu Udovičke zemlje. On je, prevashodno, historijski roman u kojem se historijski fakti prepliću s usmenom narodnom predajom, ponekad se i sukobljavajući jedno s drugim, ali ga treba čitati i kao ljubavni, špijunski, kriminalni, ratni, psihološki... Svako će, sam za sebe, naći vlastita vrata na ovom romanu. Refleksije čitalaca ponekad su i zbunjujuće, nekima se činilo da je roman i napisan u srednjem vijeku i da sam ja tek puki prepisivač neke davno zaboravljene priče. Roman je u vremenskom okviru od 1440. do 1476. godine, prostorno, epicentrom je u Bosni, ali se radnja preko nje razlijeva od Konstantinopolja do Vatikana. Ako me pitate zašto baš to vrijeme, odgovor je zato što ga historija po mnogo čemu pamti kao prelomno, a meni je obilovalo neponovljivim likovima: Hamza-dedo Orlović, bosanski kraljevi Stjepan Tomaš Kotromanić i Stjepan Tomašević, potom sultan Mehmed Fatih, ugarski kralj Korvin, vitez Radivoje Oprašić – glavni lik romana, Irina – Jerinja Branković, Vlad III – poznatiji kao Drakula, i mnogi, mnogi drugi. S ovakvom paletom likova, čini mi se, bilo je nemoguće biti neuvjerljiv pripovjedač i čitaoce ostaviti ravnodušnim. Profesor Nedžad Ibrahimović je, između ostalog, u recenziji napisao da je ovo jedan od najboljih romana koje je pročitao. Na kraju, cilj mi je bio da kroz lijepu priču sačuvam neke predaje, neke manje poznate historijske činjenice, neke već zaboravljene likove i da čitaoci kroz nju ustvari prođu kroz srednji vijek.

STAV: Šta je za Vas književnost?

KADRIĆ: Književnost je pogled iznutra nečega što obično vidimo samo spolja. Ona je ujedno i pokušaj da pojavnost i nas u njoj pogledamo u kompletnom spektru. Doživljavam je i kao portal kroz koji promijenim i vrijeme i prostor. Puno čitam, oduvijek je tako, čitao sam i u ratu, čitam i sad, i brzo čitam, ali kad pišem, sporo pišem i jako sam zahtjevan prema svom pisanju. Čitanje me odmara, a pisanje iscrpljuje i ono bi bilo nemoguće bez podrške koju osjećam od svoje porodice. Književnost je imati priliku progovoriti.

STAV: Možemo li u skorije vrijeme očekivati Vaše novo književno djelo?

KADRIĆ: Pandemija COVID-19 je mnogo čemu promijenila lik, a ni književnost nije ostala imuna. Ono što je meni i mojoj knjizi uradila nazvao bih usporavanjem. Promocije je učinila nemogućim i samim tim otežala put knjige ka čitaocima. Trenutno nemam energije za pisanje jer sam još iscrpljen ovom knjigom, a njoj sam još potreban da pronađe svoje mjesto u svijetu knjige. O nekom novom djelu i ne pomišljam i još sam daleko od odluke da najmanje jednu godinu provedem izoliran i sam pišući novi roman. Da šaljivim komentarom završimo ovaj razgovor: kad se uvjerim da Udovičke zemlje mogu i bez mene, tad ću se odlučiti da sebi oduzmem slobodu.