Fadil Hadžić (rođen u Bileći 1922. godine) bio je najizvođeniji komediograf u Hrvatskoj, svestrani kulturni djelatnik, filmski režiser i scenarist, romanopisac, novinar i slikar, a na bolji svijet preselio je na današnji dan prije 11 godina, u 89. godini u Zagrebu. Hadžić je u poslijeratnom kulturnom životu Hrvatske bio pokretač bitnih kulturnih zamisli. Osnovao je izrazito kritičko-satirički list Kerempuh, u pedesetim godinama osmislio je samosvojni politički tjednik Vjesnik u srijedu, uređivao je izvrsnu kulturnu rubriku Vjesnika, pokrenuo je i dvoje najdugovječnijih zagrebačkih novina za kulturu u vremenu komunizma: najprije Telegram 1960, a zatim 1973. i Oko.
Bio je jedan od tvoraca prvog hrvatskog crtanog filma Veliki miting, između ostalog i višegodišnji intendant Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, a snimio je desetak dugometražnih filmova. Jedan je od osnivača filmskog festivala u Puli. Također, među prvim je utemeljiteljima i članovima redakcije bošnjačkog časopisa za kulturu i društvena pitanja Behar, koji je devedesetih u zagrebačkom „Preporodu“ pokrenuo Ibrahim Kajan.
Kao polivalentni intelektualac, ostvario je zamjetni i raznoliki umjetnički opus. Neovisno od ideološke matrice, Hadžić je u svojim igranim filmovima uvijek iznašao načina da kritički oštro progovori o anomalijama društvenog uređenja. Kroz ljudsku dramu znao je izraziti socijalni karakter društva i naglasiti psihološki sukob među ličnostima. U svom književnom opusu varirao je različite komediografske modele, od klasične komedije do farse i scenskog monologa, a zabadajući u bolna mjesta socijalističke društvene stvarnosti, koristio je iznenađujuće neočekivane i aluzivne dijaloge i dosjetke.
Fadil Hadžić je kao mladić došao u Zagreb iz rodne Bileće. Živio je u iznajmljenoj sobici u Vinogradskoj ulici od šest kvadrata. „Među stiješnjenim zidovima oprezno sam koračao uz ormarić, mali prozor i uski krevet. Nužnik i kupatilo je bilo u hodniku, a kupanje odobreno samo jednom tjedno. Ipak, kad je vani pljuštala kiša ili bila ciča zima, bio sam sretan da imam krov nad glavom. Sreća najčešće zavisi od okolnosti, ako niste u još gorem, onda je vrlo dobro. U Zagreb sam stigao na studij i živio poput onih pariških slikara s početka 20. stoljeća koji su bolovali od tuberkuloze, dugovali stanodavcima, grickali što su imali i uživali u slikanju. Dakle, u veliki grad sam stigao sasvim ogoljen, praznih džepova i bez utjecajnih rođaka koji bi me u startu pogurali pa sam studentski šljakao što sam stigao da se socijalno uravnotežim“, pisao je u biografskim zapisima o svojim prvim danima u Zagrebu.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata studirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. Kako ga je rat prekinuo, poslije se svim srcem i dušom predao pisanju, novinama, filmu i kazalištu, a slikarstvo je završio nešto kasnije. Ugodno se osjećao u društvu tadašnjih mladih umjetnika, a kasnije poznatih slikara Dubravke Babić, Ivice Šiška, Dore Kovačević, Ljubomira Stahova i drugih.
„To je bilo društvo u kojem sam posebno uživao i koje me je posebno motiviralo pa sam i brzo diplomirao“, rekao je jednom prilikom. Kao filmski režiser, debitira crtanim filmom Začarani dvorac u Dudincima (1952). Godine 1961. režira svoj prvi igrani film Abeceda straha. Nakon toga slijedi komedija Da li je umro dobar čovjek? (1962), te ratni film Desant na Drvar (1963). Veljko Bulajić navodno se poprilično uznemirio jer je Hadžić za šaku dinara režirao taj izvanredno uspješan akcijski triler. Naime, opravdano se uplašio da će političari steći krivi dojam kako se takve filmove može napraviti i sa skromnim budžetom. Za film Službeni položaj (1964) biva nagrađen Velikom zlatnom arenom na festivalu u Puli. Do početka sedamdesetih snima još šest filmova, među kojima se ističu Protest (1967), Sarajevski atentat (1968), Idu dani (1970). Godine 1972. realizira hvaljeni Lov na jelene.
Nakon duže stanke, 1979. godine snima svoj po ocjeni kritike najbolji film Novinar. U osamdesetim snima film Ambasador (1984). Nakon punih 19 godina pauze, 2003. godine snima igrani film Doktor ludosti, zatim 2005. slijede Lopovi prve klase i posljednji koji je prikazan 2008. godine pod nazivom Zapamtite Vukovar. Fadil Hadžić objavio je dvadesetak knjiga: Dosadna komedija (1956), Hrvatski Olimp (1970), Ljudi i majmuni (1975), Tele s dvije glave (1979), Požar u operi (libreto za operu B. Popandopula, 1984), Izabrane komedije (1984), Nevini lopovi (1988), Budha me lijepo primio (1995), Anatomija smijeha (1998), Kora (2001), Konvertit (2000), Državni lopov: i druge komedije (2004) te mnoge druge.
Među najboljim Hadžićevim proznim tekstovima jesu njegovi humoristički putopisi skupljeni u knjigama Pariški hotel (1971) i Švicarska (1974). Izrazito su pozitivno ocijenjeni tekstovi u kojima kroz satirički okular, kao u knjizi Glumac, to čudno stvorenje, objavljenoj 1995, promatra problematiku umjetnosti i umjetnika. Uspješno je spojio satirično s elementima fantastike u poznom romanu Crveni mozak, objavljenom 1997. Hadžićeva feljtonistika, ali i komediografski opus, smatra dio hrvatske književne kritike, zaokupljena je dnevnopolitičkim temama i brzo je izgubila aktualnost. Njegova humoristično-satirična komedija s paradoksalnim završnim obratom Državni lopov, napisana prije 45 godina, smatra se najuspjelijom Hadžićevom dramom.
Autor u svojim satiričkim tekstovima uspijeva pronaći mjeru koju su društveni cenzori smatrali dopustivom, ali je upravo ta bojažljiva svijest o mjeri dopuštene kritike bila uzrokom što su danas ti piščevi tekstovi nadiđeni dokumenti o ograničenosti jednog vremena. Njegova kritika birokratizma i snobizma, malograđanštine i poltronstva bila je, po nekima, samo prihvatanje ideologije politički podobnog srednjeg puta između Istoka i Zapada, puta koji se nije smio dovesti u pitanje – osim što je bilo dopušteno uočavati subjektivne slabosti koje su se na njemu pojavljivale. Naime, mnogi smatraju da je Hadžić bio sljubljen s komunističkom ideologijom.
Međutim, navest ćemo samo jedan primjer iz autorovog bogatog opusa. U satiričnoj drami Revolucija u dvorcu, praizvedenoj u kazalištu „Komedija“ 1975. godine, Hadžić se poigrao s izrekom Revolucija jede svoju djecu promičući je u Djeca jedu svoju revoluciju. Dramskim oblikovanjem te tvrdnje stvorio je crnohumornu grotesku na ondašnju društvenu zbilju. Radnju je smjestio u izmišljenu grofoviju Bidermajer „jedne burne godine i 15 godina nakon“, dakle u dvije povijesne etape. Skrivajući se iza neodređenog vremena i prostora dramske radnje, autor je sebi dopustio oštar kritički i rugalački prikaz revolucije kao društvene pojave. U doba nastanka ove komedije, podsjetimo, pojam revolucija bio je zaštićen političkom dogmom i snažno ideološki označen.
Tematiziranje ideje da ljudi s dna društvene ljestvice, primitivni i lupeškog mentaliteta, detroniziraju jednu reakcionarnu vlast, pa doskora postaju još gori reakcionari, pokazuje da je revolucija bila besmislena. Hadžić je time pokazao iznimnu građansku hrabrost poigravši se zabranjenom temom da bi razotkrio zbiljski mehanizam koji se brižljivo skrivao od javnosti. Praizvedba je, aludiranjem na fizički lik ondašnjeg predsjednika države, otišla korak dalje u izazivanje tzv. čuvara istine, pa je predstava ubrzo skinuta s repertoara i nijedno je drugo pozorište nije uprizorilo. Hadžić se od tada više nije upuštao u iskušavanje granica snošljivosti partijske vlasti, opredijelivši se za blage satiričke ubode u svakodnevlje.
U intendantskoj fotelji Hrvatskog narodnog kazališta našao se 1980. godine. „HNK je proživljavao najmračnije dane, pa su dramski prvak i primadona opere imali upola manju plaću od činovnika u gradskoj kulturi. Dao sam ostavku nakon godinu i pol jer su me gradski filistri vozali od sastanka do sastanka i licemjerno ponavljali da država nema novaca, a u stvari nisu voljeli vlastiti grad, ni svoju glavnu nacionalnu kazališnu kuću“, pisao je Hadžić, kojem se ne može odreći da su njegova djela svojevrsna društvena hronika gotovo polustoljetnog razdoblja hrvatskog života, revija humora i duhovitih senzacija, viceva i dosjetki, aforizama i kalambura, koji nisu uvijek književnost, ali jesu književna publicistika, izrazito važna za književni život.
„Jedino kritičkim odnosom ide se provjerenije dalje, naučiš se izbjeći grebene, prepoznati prave prijatelje, zavoliš ljude koji su te potapšali kad si već mislio da toneš. U vratolomnom umjetničkom poslu mnogo je takvih nervoznih situacija koje drugi ne vide dok se kuhaš u vlastitom loncu rezignacije, dok odgonetaš dnevne dileme i sumnje u vlastite ideje. Sjećam se dobro da sam jednog jutra, kada sam proživljavao jednu od takvih intimnih nedoumica, otišao u Botanički vrt, sjeo na klupu ispod drveta na kojem je na latinskom pisalo njegovo ime i zemlja gdje raste, pa sam jedan sat vodio unakrsni rat sam sa sobom. Dva sata kasnije bio sam u redakciji 'Vjesnika' i dao otkaz, potpuno miran, siguran da dobro činim.
Pobjegao sam iz novinarstva, vrlo lijepe profesije koju samo treba napustiti na vrijeme. Bio je to presudan trenutak da se 'presiječe', a ono egzotično drvo je ostalo jedini svjedok gdje sam to učinio i kako sada vidim, bio je to pravi trenutak. Da nisam pobjegao iz novinarstva, ne bi bilo ni toliko komedija, ni filmova, ni kazališta koja sam osnovao, ima toga još, pa zahvaljujem upravi zagrebačkog Botaničkog vrta da su mi na trenutak dali azil u svom carstvu prirodne opuštenosti. Tamo veselo cvrkuću ptice kao u planini, ali čim iziđeš, tu je željeznička postaja i zaglušna buka grada“, pisao je u svojim sjećanjima.
Svoj posljednji roman pod nazivom Bilmez predstavio je dvije godine prije smrti. Roman donosi priču o infantilnom, a na trenutke i ridikuloznom svijetu glavnog protagonista, prije svega naivne poštenjačine. Infantilan, a na trenutke i ridikulozan svijet glavnog junaka, koji je, usuprot dobu socijalističkih marifetluka i naziruće ratne apokalipse, naivni poštenjačina, Bosanac sa zagrebačkom adresom, tek nam iz druge ruke postaje mio i razgaljuje nešto u nama. Njegovi solilokviji i komentari, te mreža socijalnih zavrzlama u kojim se stalno zapetljava otkrivaju nam, premda rođenog pod sretnom zvijezdom, ustvari slabašna subjekta groteskne egzistencije.
Ma koliko Hadžić baratao s vrlo žilavim stereotipom o dotepencu u zagrebačku urbanu bajku, njegov nevini antijunak poslužio mu je da nas prošeta po različitim sektorima društva u kojem smo nekoć živjeli, napisavši vedru prozu o jednom vremenu, jednom gradu i njegovim osebujnim akterima. Mnogi su se, kada je roman Bilmez izašao, zapitali koliko je to dokumentaran roman, a koliko fikcija, jer je autor uočljivo aluzivan kad govori o današnjici. Hadžić je na promociji pojasnio da je riječ bilmez turcizam koji označava blentavu, prostodušnu osobu. Zato su za glavnog junaka, koji je zapravo antijunak, vezane peripetije i zamke koje Zagreb kao veliki grad pruža. „Sve to gledam s ironične strane da ne bude pretužno. Ovo je roman o došljacima i pola Zagreba su došljaci, poput mene. Svatko od njih ima svoj roman, svoju priču“, objasnio je Hadžić.
Nakon 50 godina umjetničkog djelovanja, Hadžić je šaljivo zapisao inventuru svog života: „Preko 50 komediografskih tekstova, 26 izdanih knjiga (putopisi, priče, kozerije, eseji, zbirke, komedije, romani), osam dugometražnih igranih filmova i osam dokumentarnih, oko 2.000 tekstova za novine, oko stotinu kratkih tekstova za cabaretsku scenu Jazavca i pedesetak tekstova (Štef iz Klanjca) za velikog glumca Ivu Serdara, koji je poput Molièra izgorio na pozornici. Preko 1.000 slika (ulja na platnu i pastela). Ni malo ni mnogo. Da sam s prijateljima kartao i igrao šah, bilo bi toga upola manje. Sva sreća, postoji slavni Španjolac Lope De Vega (a ni drugi komediografi od Aristofana do Goldonija nisu bili lijenčine), koji je napisao 2.000 tekstova za pozornicu (400 je sačuvano), pa se pozivam na njega kad okolo ogovaraju moju plodnost. Imam dosta ideja na zalihi, u bilježnici, ali očito vrijeme ističe. Čehov je napisao brdo najboljih priča na svijetu i više drama, a živio je svega 44 godine. Koliko je njemu ostalo nenapisanih djela.“
Rekli bismo – sasvim dosta za jednog dotepenca koji je zadužio hrvatsku kulturu. Uostalom, svoj zadnji roman započeo je rečenicom: „Ako ti je nešto suđeno, ne možeš od toga pobjeći.“
