Nije prošlo niti deset minuta otkako smo došli kući kada se pojavio daidža. “Nisam mogao vjerovati da si doveo dijete kada su mi rekli u stanici”, obrati se djedu. “Linija samo što nije pala, a vas dvojica pravite ekskurziju! Ne mogu vjerovati!”, dalje nastavi “brojati” daidža. “Ulazi u auto”, reče i uhvati me za ruku i gotovo silom uvuče u policijskog golfa. Za nešto više od pola sata bio sam ponovo u Milankovićima kod Uzejra i Fahre. Sutra sam trebao prvim prijevozom u Kladanj.
Vidio sam Olovo. U sumrak sam bio kući. Samo pola sata. Ostala je gorčina – i zbog odlaska i zbog onog što sam vidio. Polusrušen grad. Četnička neman svom žestinom napadala je rušeći, paleći, uništavajući sve što joj se našlo na putu. Tog dana, prema kazivanju vojnika iz sela, a vijesti su brzo putovale od usta do usta, agresor je pretrpio prve ozbiljnije gubitke u ljudstvu i tehnici. Gorjeli su tenkovi, transporteri u pokušaju proboja linije na Jeliku...
Napolju, u Milankovićama, puhao je snažan vjetar “lomeć’ grane”, da bi potom “kao rukom bio odnesen”... Kiša će tu večer pasti stvarajući ugodan ambijent za spavanje. Bio sam odveć umoran, pomalo razočaran i tužan. U isto vrijeme osjećao sam se ponosno! Naši su porazili četnike. Imat ću šta reći u Kladnju. Nema predaje... Dug je put do slobode, ali ona će doći... Nije više izgledalo kao floskula. Ljiljani pobijedili četnike, ljiljani pobijedili četnike, kao u stihu pjevušio sam “uvodeći” se u san pred sutrašnji povratak u Kladanj.
POVRATAK U IZBJEGLIŠTVO
Stigao sam u Kladanj u čaršiju nešto prije podne. Imao sam sreće. Dok sam čekao na improviziranoj stanici u Milankovićima, naišao je bolnički sanitet. Prepoznala me Enida, Sadetina i Ahmina kćerka. Sadeta me “čuvala” dvije-tri godine u predškolskom periodu tokom dana, u “radno vrijeme”, dok me mama ne bi pokupila kada bi se vraćala s posla. Zvao sam je “druga majka”. Toliko smo se bili “srodili” da bi često, i mimo dogovorenog aranžmana oko mog čuvanja, cijele vikende provodio u njihovoj kući na Karaginom Polju, a Enida je “imala” status starije sestre. Sada je, spletom okolnosti, postala bolničarka.
Bila je mlada, jedva punoljetna, visoka, što bi se reklo u narodu “kršna”... Činilo bi mi se, na trenutak, da je mogla svojim rukama bez ičije pomoći prenositi ranjenike. A, opet, uvijek uredna i dotjerana, s crvenim ružom na usnama, nasmijana, prirodno blago crvenih obraza... Ličila je na ilustrirane partizanske bolničarke iz nekadašnjih historijskih brošura o Drugom svjetskom ratu.
“A jesi l’ naš’o curu”, pitat će me Enida blago zadirkujući. Htjedoh joj uzvratiti istim, kontrapitanjem, al’ se ugrizoh za jezik znajući da joj je vjerenik poginuo na liniji već u prvim danima rata. Odgovorih kratko “da”, a Enida nastavi sa zapitkivanjem: “A je li naše gore list?” “Iz Kladnja je”, odgovorih.
Put je prošao u ugodnom ćaskanju, o ničemu i svačemu... I nijednom me nije pitala ništa što bi imalo veze s ratom, vješto zaobilazeći tu temu. Poznao sam Enidu. Kada bi joj bilo teško, kada bi je brat Adnan iznervirao u tinejdžerskim danima, vješto je to znala prikriti. Vjerovatno je mnogo toga vidjela kao bolničarka. Samo mi je na kraju, pred izlazak iz bolničkog kombija, rekla: “Čuvaj se. Ova nesreća ne bira godišta!”
Dan je bio pravi jesenji. Prohladan, tmuran, pun sivila, niskih oblaka, čas je kišilo, čas izgledalo da će se nebesa “strovaliti” na zemlju od nekog pritiska, naboja, energije koja je trebala biti oslobođena. Dojam su pojačavali i sami utisci s puta. Upravo sam došao iz ratne zone. Olovo se nalazilo na prvoj liniji. Mogao sam uočiti kontrast. U Kladnju se život odvijao, manje-više, nesmetano. Radile su trgovine, kafići, saobraćaj, čak je bilo i više ljudi nego prije rata jer je bio ogroman priliv izbjeglica. Ta koncentracija ljudi, zgusnutost događaja, potreba da se sa slobodne teritorije, koja nije na direktnom udaru artiljerije, zbrinu prognani, organizira život, organizira odbrana, organizira ispomoć za ugrožena područja – činila je Kladanj življim, žilavijim, budnijim. Kladanj je ponovo postao neka vrsta centra, mjesta odakle se koordiniraju aktivnosti, ne samo za lokalne stanovnika već i za rijeke prognanih koje su se slile u ovo mjesto. Možda za dva, tri, pet puta više duša nego je to bilo do prije nekoliko mjeseci... U mirnodopskom vaktu... Sad je sve poprimilo novu dozu ozbiljnosti, složenosti... Trebalo je uložiti više napora, više se žrtvovati da bi se priuštili kakvi-takvi uvjeti normalnog života za svakog pojedinca – i za onog domicilnog, ali i za one koji su dolazili ili su bili samo u prolazu...
JADI MLADOG KULE
Došao sam na Drum tačno u podne. Ezan se prolamao čaršijom svjedočeći slobodu. Ispred tetka Begajetine kuće, za stolom ispod starog duda, čekala me velika Emina. “Hej, đe si? Kako si putovao?”, upita me Emina velika. “Dobro. Gdje su ostali?”, upitah. “Ma tu su svi. Nego, imam ti nešto reći”, doda Emina velika.
Osjetih bol u stomaku. Momentalno. Po izboru riječi, gotovo da sam znao da će mi saopćiti neku neprijatnu vijest. Očekivao sam da je neko meni blizak ili ranjen ili poginuo. “Ne znam kako da ti kažem...”, dodade Emina, dovodeći me još u nervoznije, napregnutije stanje. “Zana je... znaš, otišla ili treba ići, svake minute, u Hrvatsku. Tamo ima neke rodbine...”, najzad izusti Emina velika. U prvom momentu osjetio sam olakšanje! Niko nije stradao.
Odmah zatim osjetio sam tupavu bol u predjelu želuca, kao da je nešto istrgnuto, ukradeno i nikad neće biti vraćeno... Ne znam koliko dugo sam sjedio nakon što je Emina velika otišla, a Emina mala došla pozvati me na ručak...
Ustao sam sve vrijeme djelujući i ponašajući se poput navođenog robota. Otišao sam u predsoblje u kojem je bio serviran stol, sjedio za stolom, ručao ko zna šta i kako, odgovarao na pitanja o svemu što sam pitan, klimao glavom... S druge strane, cijeli taj period, paralelno, bio sam negdje drugo, odsutan... Hodao sam sa Zanom, recitirao, kazivao sve one priče koje su trebale biti ispričane...
Danima je trajala ta moja tiha patnja, nezainteresiranost za igru, čitanje, televiziju, hranu, za vanjski svijet, sada tako okrutan i besmislen... Danima bi se smjenjivali savjetnici, “terapeuti”, koji bi me tješili ’nako kako su najbolji znali, često vrlo grubo: “klin se klinom izbija”, “bit će cura”, “a nije neka ljepota, ima ljepših curica u mahali”... Na koncu, vidjevši da ne reagiram, počeli bi me ignorirati, prokazujući i šegačeći se sa mnom: “ma pusti, bolan, upravo na sceni ‘Jadi mladog Kule’”, aludirajući na čuveno Goetheovo djelo čije smo dijelove imali u okviru časova bosanskog jezika. Još više bi me iritirali. Još više sam imao potrebu biti sam.
I trajalo bi to ko zna koliko dugo, dijelom i zbog moje dječije uobrazilje... Lakše je bilo tugovati i ne raditi ništa oko bašče, oko drva... da se jednog dana u dvorištu Begajetine kuće nije pojavio Meša, daljnji rođak, u srednjim tridesetim, bezbjednjak u Armiji, kako ću kasnije saznati.
VOJNA TAJNA, STROGO POV.
“Mali, čujem da voliš kompjutere”, obrati mi se Meša. “Da”, odgovorih kratko. “Spremi se, za pet minuta ideš sa mnom”, reče Meša. “Nemoj da te čekam sekundu više. I sve što vidiš, to je između nas. U redu?”, reče Meša i pritom me prostreli pogledom dajući neki samozatajan prizvuk onome što je trebalo uslijediti. Već sam bio “prežalovao” prvu ljubav. I meni samom postalo je dosadno i patetično provoditi dane u ničem smislenom a da, pritom, nisam ništa mogao promijeniti.
Bez obzira na rat, nesretne i nedovršene ljubavi, točak života išao je nezaustavljivo dalje. Ubrzo sam se spremio i krenuo s Mešom. Došli smo do nekadašnjeg pijačnog betoniranog prostora, dimenzija stadiona za mali fudbal, preko puta zanatskog centra do rječice Drinjače. Još su bile poredane slabo natkrivene tezge. Preko puta, cestom razdvojena, stajala je niska, neupadljiva zgrada. Činilo se, sa svih strana okružena visočijim nastambama, dobro zaštićena. Oko zgrade naoružana straža.
“Pozdrav Domovini”, uz dizanje desne ruke, ispruženih pet prstiju, u nivou srca, glasno i ponosno reče Meša straži. Vojnici salutiraše i propustiše nas u zgradu. Ušli smo u zamračene prostorije. U jednoj su svi zidovi bili premreženi kartama. Bio je postavljen i veliki stol, veličine sobnih vrata, oko kojeg je bilo poredano pet-šest fotelja. U drugoj prostoriji stol približno iste veličine, nešto uži, a na njemu tri računara “Commodore”. Isti komp imao je Dejan, moj školski drug. Do tog stola drugi, širi, s nekoliko telefona i mnoštvo žica koje su vodile ko zna gdje.
“Izaberi jedan”, pokazujući na kompjutere, reče Meša. Sjeo sam u sredinu. U prostoriju je potom ušao vojnik, također u srednjim tridesetim, u maskirnim pantalonama i kožnoj civilnoj jakni. “Zdravo”, obrati nam se vojnik. Priđe do mene i pritisnu dugme za paljenje. Na ekranu se pojavi igrica.
Pucaš u površinu, nebo nad kojom nadlijeću avioni s kukastim krstovima. Igrali smo tako neko vrijeme, a potom Meša reče: “Dozvoli da te upoznam s pilotom MIG-a, gospon Fikretom.” “A daj, nemoj me zezati”, odgovorih u isti mah.
Fikret je bio škrt na riječima. Uz Mešinu pomoć saznao sam da je službovao u Makedoniji, da je s četrnaest godina otišao iz Bihaća i “postao svoj čovjek”. Duboko mi se urezala rečenica koju je na kraju našeg “druženja“ izgovorio: “Tu sam da poletim kada nabavimo avione, bombardujem i poginem.” Fatalistički je bio siguran u svoju sudbinu nekadašnji pilot JNA kojeg je osiguravao, štitio, pravio mu i dovodio društvo rođak Meša.
“O ovome nikom ni riječi. Ni mami, ni tetkama, ni Dženadu, nikom živom”, ponovo me prostrijeli pogledom Meša. “Moraš čuvati vojnu tajnu. Barem trideset godina. A onda ćemo klasificirati, skinuti oznaku povjerljivosti...” Činilo mi se da je na trenutak namignuo Fikretu, mada to nisam sa sigurnošću mogao potvrditi. Kakogod. Upalilo je. Osjećao sam se važnim. Vidio sam ono što je većina mojih vršnjaka mogla sanjati. Upoznao sam pilota vojnog aviona. Armija će nabaviti avione. Neće više nekažnjeno prolaziti četnički teror s neba. Ponovo se probudila želja da budem pilot. Ponovo sam bio dječak s osmijehom i snovima. U ratnom Kladnju. U podrumu zgrade u kojem je bilo sjedište operativne grupe 3, gdje su se ulagali nadljudski napori da se ovaj dio Bosne održi, rođena je nada. Jednog će dana bosanski avioni kružiti bosanskim nebom. Hercegovačkim nebom. A taj dan nije više izgledao tako daleko.
Kuća Ammara Kule u Olovu
