Američki ministar odbrane Pete Hegseth planira na sastanku ministara odbrane NATO-a u Briselu 18. juna razgovarati o pitanju povećanja doprinosa evropskih saveznika aktivnostima Alijanse. To se navodi u pisanoj izjavi koju je objavila služba za odnose s javnošću Ministarstva odbrane SAD-a.

Kako se navodi u dokumentu, Pete Hegseth će u srijedu otputovati u Brisel kako bi učestvovao na sastanku.

Ministar će se fokusirati na hitnu potrebu da saveznici u NATO-u preuzmu primarnu odgovornost za sigurnost evropskog kontinenta korištenjem nenuklearnih kapaciteta, kroz povećanje izdvajanja za odbranu na 5% BDP-a, jačanje vojno-industrijskog kompleksa i raspoređivanje borbeno spremnih snaga, naglašava se u saopćenju.

Povećanje izdvajanja evropskih saveznika za odbranu na 5% BDP-a predstavlja temeljnu promjenu paradigme transatlantskih odnosa. Evropska unija se dugi niz godina oslanjala na američke vojne sposobnosti, dok je značajan dio svojih resursa usmjeravala prema socijalnim programima i zelenoj tranziciji. Washington sada zahtijeva da Evropljani preuzmu primarnu odgovornost za sigurnost kontinenta koristeći vlastite nenuklearne vojne kapacitete.

Formulacija o potrebi da Evropljani samostalno osiguraju sigurnost Evrope ukazuje na kraj ere u kojoj su Sjedinjene Američke Države bile glavni garant evropske sigurnosti.

Pritisak iz Washingtona dodatno naglašava ograničenja evropske strateške autonomije. Evropske države će morati značajno povećati svoje vojne budžete, što će neizbježno utjecati na socijalnu potrošnju. Za sada koncept evropske strateške autonomije ostaje uglavnom deklarativan.

Najnovije poruke koje dolaze iz Pentagona treba posmatrati u kontekstu upravo završenog američko-iranskog sukoba, koji je još jednom pokazao nekoliko ključnih slabosti zapadnog sigurnosnog sistema.

Prije svega, Sjedinjene Američke Države su demonstrirale da i dalje posjeduju sposobnost brzog projiciranja vojne moći na Bliskom istoku, ali su istovremeno pokazale koliko je skupo dugoročno održavati globalnu sigurnosnu arhitekturu na više kriznih tačaka istovremeno. Kriza s Iranom, uz kontinuirani rat u Ukrajini i rastuću konfrontaciju s Kinom u Indo-Pacifiku, dodatno je opteretila američke vojne resurse.

Zbog toga administracija predsjednika Donalda Trumpa ubrzava proces preraspodjele odgovornosti prema evropskim saveznicima. Za Washington evropska sigurnost više ne predstavlja prioritet prvog reda, već prostor koji Evropa mora samostalno stabilizirati kako bi se američki strateški fokus mogao usmjeriti prema Pacifiku i obuzdavanju Kine.

Tek završeni sukob s Iranom pokazao je i jednu novu realnost savremenog ratovanja. Iako Iran nije vojno porazio SAD i njihove regionalne saveznike, uspio je demonstrirati sposobnost vođenja asimetričnog rata kroz kombinaciju balističkih projektila, krstarećih raketa, bespilotnih sistema i regionalne mreže saveznika. Takav model ratovanja zahtijeva ogromne količine protivzračne i proturaketne municije, čije su zalihe ograničene čak i kod najrazvijenijih država svijeta.

Upravo je to upozorenje Evropi. Ukoliko bi došlo do ozbiljne sigurnosne krize na evropskom kontinentu, evropske zemlje trenutno ne raspolažu dovoljnim proizvodnim kapacitetima za dugotrajno vođenje konvencionalnog rata visokog intenziteta bez američke logističke i industrijske podrške.

Zahtjev za izdvajanjem 5% BDP-a za odbranu nije samo politička poruka, nego pokušaj stvaranja nove evropske ratne ekonomije. Međutim, problem nije isključivo u novcu. Ključno pitanje ostaje vrijeme potrebno za izgradnju vojnih kapaciteta, obuku ljudstva, jačanje rezervnog sastava i razvoj vlastite namjenske industrije.

Evropa danas ulazi u period militarizacije kakav nije viđen od završetka Hladnog rata. To će značiti manje sredstava za socijalne programe, energetsku tranziciju i javni sektor, a više ulaganja u proizvodnju municije, sisteme protuzračne odbrane, bespilotne platforme i strateške zalihe.

U suštini, poruka Pentagona je vrlo jednostavna: američki sigurnosni kišobran više nije bezuslovan. Sukob s Iranom samo je ubrzao proces koji je već bio započeo – transformaciju NATO-a iz saveza dominantno zavisnog od američke vojne moći u savez u kojem će Evropa morati preuzeti znatno veći dio finansijskog, industrijskog i vojnog tereta vlastite odbrane. Pri tome ostaje otvoreno pitanje da li evropske političke elite i društva imaju političku volju da prihvate takvu transformaciju.