(Ne)vjerovatna se polemika razvila s osjetljivom temom u domaćoj javnosti, temom koja i nije nova, ali se u povremenim gubljenjima zna vratiti u ojačanom intenzitetu. Pojednostavljeno je možemo nazvati “za i protiv ateizma”. Mnogi ovdje već prepoznaju priču o nedavno održanoj javnoj tribini radnog naziva “Zločin ateizma” s mostarskim daijom Dževadom Gološem u glavnoj ulozi. Ubrzo iza toga je Gološ imao i TV duel s “braniteljem” slobode za ateizam, izvjesnim Timurom Vilićem. Skoro sve oko toga je manje-više izanalizirano medijski, ali je žestina reakcija s internetskih mreža možda ostala u sjeni spomenutog televizijskog nastupa. Verbalni napadi, neutemeljene optužbe, prijetnje, cinična izrugivanja i psovke koje još pljušte, ne samo protiv Gološa nego i protiv učesnika njegove javne tribine, posebna su priča.  

Napadani su i oni koji sebe javno predstavljaju ateistima, među njima i taj mlađahni Vilić, ali ako stvari gledamo sa sportske platforme, može se reći da za sada prednjače oni koji vrijeđaju sudionike tribine. Napadača na tribinu i učesnike ima više nego suparnika na mrežama, vulgarniji su u prosjeku i na riječima agresivniji, vrište na sve koji se otvoreno usude kritizirati ateiste ili ateizam, dočim se utakmica nastavlja.

Ulje na vatru dolila je sugestivna TV N1 sa svojim prilogom o “spornoj” tribini. U tom prilogu se jedan nadmeni društveni “analitičar” s manjkom elokvencije šetao po ivici rasizma. Rekao je da se na fotografiji na kojoj se nalazi nekoliko prisutnih u publici tribine “vide neke face koje nisu baš najobičnije”. Ni on ni voditelj u studiju nisu se potrudili da objasne što su za njih obične, šta neobične face, a šta najobičnije. Za pretpostaviti je da su odabrali baš snimak na kojem sjedi nekoliko upadljivo bradatih sudionika, a poznato je da se već izvjesno vrijeme od dugih brada u našem društvu pravi bauk, u zavisnosti od toga ko je nosi.

Na osnovu te fotografije može se zaključiti da tribini nisu prisustvovale samo “bradate selefije”, nego i mnogi muškarci sa skraćenim bradama, mnogi bez brada, a bilo je i žena. Ta slika, i još neke, izazvale su živu aktivnost po društvenim mrežama. U maniru nekakve rulje koja se iživljava, finogradska raja je krenula s bezbrojnim degutantnim komentarima o bradama i “facama”. Nerijetko se i skretalo s teme da bi se pravili usiljeni vicevi o bradama, kapicama, skraćenim ili podvrnutim nogavicama, već poznati repertoar, a suštine skoro nigdje, barem ne kod komentatora.

***

Priča koja je aktuelna i danas na društvenim mrežama, izrugivanje vehabijskim ili SDA lobanjama a koju šire NIP i Naša stranka rasistički botovi podsjeća na jedno od najsramnijih poglavlja evropske prošlosti. 

Po definiciji, eugenika (starogrčki, 'dobra loza') označava uporabu znanja o ljudskoj genetici radi utjecanja na stanovništvo i zdravstvenu politiku s ciljem povećanja udjela pozitivno ponderiranih gena (pozitivna eugenika) i smanjenja negativno ponderiranih gena (negativna eugenika) pod opaskom poboljšanja određenih svojstava ljudske vrste. Pojam je utemeljio britanski antropolog Francis Galton 1883., pod utjecajem rada svog rođaka Charlesa Darwina.

Programi eugenike kasnije su etiketirani uz nacizam i uključivali su kontrolu rađanja, bračne restrikcije, rasnu i mentalnu segregaciju, sterilizaciju, prisilne pobačaje i masovna ubojstva nepoćudnih, bilo u logorima smrti ili eutanazijom. Eugeniku u praksi provodili su zloglasni Eugen Fischer i Josef Mengele

Nijemci su prvi genocid počinili trideset godina prije Hitlerovog dolaska na vlast. Desetljećima prije nastanka Trećeg Reicha, u vrijeme Drugog Reicha, kada je Njemačkom vladao Kaiser, a još nije ni izgubila Prvi svjetski rat. Jer malo ko zna da su se prvi naučni eksperimenti u rasne svrhe koje je provela Njemačka, mjerenje lobanja, vozovi smrti, koncentracioni logori, nehumana zlostavljanja od strane vojnika i naučnika, prvi put dogodili u jednoj zemlji daleko od Evrope, u Namibiji.

Nakon rata u kojem je masakrirano nambijsko stanovništvo a preživjeli potrpani u logore, njemački naučnici su sačuvali i analizirali oko 778 glava. Na taj se način htjelo, analizom njihovih lobanja, pokazati da crnci nisu samo inferiorni, nego da se ne mogu direktno smatrati ljudskim bićima.

Jedan od najvažnijih njemačkih biologa koji se preselio u namibijsku koloniju kako bi proučavao žrtve I njihove lobanje bio je Eugen Fischer. Kasnije je bio aktivan član nacističke stranke i njegove će studije o rasi više puta biti citirane u knjizi „Mein Kampf“ Adolfa Hitlera.)

*** 

Sličnih stanja i pojava je bilo u raznim društvima kroz čitav historijat, a za ovu prilike ostat ćemo u savremenom dobu i bliskoj historiji. Godine 1976, te još nekoliko godina poslije toga, najprije i najviše u Velikoj Britaniji, a brzo i u većem dijelu Evrope pojavili su se sljedbenici punk pokreta. Zvat ćemo ih klasično – pankeri. Tadašnji komentari i verbalne prozivke pankera su se najprije odnosile na njihovo ponašanje, na njihove stavove, na njihovu muziku, a onda ponajviše na njihov izgled.

Šta se desilo?

Za ovu priču nam je njihova muzika sporedna. Sve je to dio rock historije, ali pankeri su u to vrijeme najprije bili socijalna pojava, onda povremeno i politička, tek nakon toga i modni trend. Bilo je tu nešto i filozofije, malo kroz anarhizam, a malo kroz cinizam. Ispočetka su najviše pažnje privlačili svojim napadnim i neobičnim odijevanjem s posebnim naglaskom na nesvakidašnjim frizurama. Postavili su modni trend s raščupanim kosama, a potom i poznatim irokez krestama. Krajem sedamdesetih su izazivali sablazan u društvu, posebno u medijima. Ali, kako je vrijeme prolazilo, nekadašnji “anarhisti” su postepeno postajali pozeri, šminkeri, biznismeni. Tada je bilo šokantno hodati ulicama evropskih gradova s pirsingom u nozdrvi ili na usni, s krijestom na glavi, s pocijepanim hlačama, a nekoliko decenija poslije, danas, svi ti detalji su postali obilježje glamura, šminke, bogatih i obijesnih pubertetlija.

U međuvremenu su postali toliko raširena pojava da danas mnogi omladinci žele da postanu “buntovni” i unikatni u pojavi preko onoga što svaki treći ili četvrti omladinac radi – pirsing, tetovaže, pocijepane farmerice, ofarbana kosa, baš “originalno”.

Dakle, stvari su se okrenule naopako u većini društvenih pojava. U vrijeme prvih pankera buntovnost je bila iskrenija, originalnija i smislenija nego danas. Stavovi su im se temeljili na otporu državnom establišmentu i nametnutim društvenim konvencijama. Norme ponašanja su bile pred izazovom. U Engleskoj, naprimjer, bile su i ulične demonstracije konzervativnijih društvenih slojeva, kršćanskih vjernika i roditelja protiv panka, naročito protiv najpoznatijeg punk-rock sastava “Sex Pistols”. Pankeri su im se ponekad i rugali.

U bivšoj Jugoslaviji to je malo skromnije išlo zbog specifičnog društvenog uređenja, ali je pankerski svjetonazor i ovdje ostavio traga. Buntovništvo znači ide protiv onoga što je dominantno, a tada je dominantan bio pristojan govor, trezvenost, porodične vrijednosti, izbjegavanje vulgarnosti, makar i na izvještačen način, bon-ton pa bio i neiskren, ali su kakve-takve norme išle uporedo s državnim uređenjem. Niz godina kasnije, kako se stvari obrnuše, tako ono što je bilo društveno dominantno u vrijeme prvih pankera danas se okrenulo, pa su danas društvene norme nepristojnost, psovke kao pozdrav, javna pornografija, legalizacija homoseksualnosti sa zakonskim nametanjem i ucjenama, legalizacija etničkih čišćenja, blasfemija na svakom koraku, slobodno napadanje porodičnih, vjerskih i kulturnih običaja, masovno opijanje, promiskuitet...

Ono što je opće prihvaćeno, dominirajuće, državno, ozakonjeno današnje navodne pankere koji oponašaju one stare iz ’70-ih čini zapravo šminkerima. U međuvremenu, društvenu sablazan izazivaju oni koji nemaju krijeste kao nekad, nego se njihova “frizura premjestila” s tjemena na bradu.

Onako kako su napadali pankere zbog čudnih frizura krajem sedamdesetih ili hipike zbog dugih kosa krajem šezdesetih danas napadaju selefije zbog dugih brada, i još ponekih vizualnih detalja, ali brade su im glavne. Umjesto pravilnog oslovljavanja sa sunitski muslimani, ili barem sa selefije, narod ih u svom neznanju i svojim lijenim navikama i dalje naziva samo vehabije, ne znajući ni zbog čega je to nepravilan pridjev.

Oni koji danas nose zastave duginih boja, koji nose pirsinge, tetovaže, pocijepane hlače, slušaju stare rock hitove zapravo su šminkeri, postali su mainstream. Države i sistemi su na istoj strani s njima. Za to vrijeme djevojke s hidžabima i nikabima su, uvjetno rečeno, “buntovne pankerice”, a momci s bjelkapama, ćulahom, fesovima, sunitskim bradama te usput skraćenim ili podvrnutim nogavicama su pankeri.

One su buntovnice jer se pokrivaju iako su svjesne da ih veliki dio arogantnog društva prezire zbog toga, ne samo vladajuće strukture nego i obični svijet sklon podaništvu, što te djevojke čini još i hrabrima. U takvoj postavci su možda heavy metalci Nermin Nikšić i Edin Forto. Oni su se kreveljili s isplaženim jezicima pred kamerama, u maniru nekadašnjih heavy metalaca, ali su obojica na suprotnoj strani od buntovništva. Oni spadaju u one koji vjerovatno od sebe prave budale po nalogu establišmenta iz određenih ambasada u Sarajevu, tako da nisu za ugled ni omladini, čak suprotno, mladima je bolje da ih izbjegavaju u korist duhovnog zdravlja.

Recimo da bi naravoučenije ove nesvakidašnje usporedbe moglo da bude od koristi, za nadati se, silnoj domaćoj omladini koja najprije sebe, a onda i druge ubjeđuje da su njihova furka, njihov izgled, njihova muzika, njihovo drogiranje cool. Možda shvate kada se osvrnu oko sebe da su izmanipulirani pričama o “slobodarskom ateizmu” i da nisu cool jer su sastavni dio sistema protiv koga misle da se kao bune. Zašto je ovo najviše za njih, pa zato jer oni u prosjeku najviše šalju otrovnih i usiljeno “duhovitih” opaski, uvreda i bljutavosti prema bradatim vršnjacima ili prema vršnjakinjama s mahramama. Onog trenutka kada shvate da to ne rade za sebe nego za pomodarstvo i interese nekih dalekih država i službi imaju šanse da prestanu vrijeđati one koji im nisu neprijatelji.

Ruganje tradiciji vlastitih roditelja, folklornom naslijeđu, vjerskom uređenju nečijeg življenja, narodnoj nošnji, starim narodnim imenicama nije cool i već dosta dugo ne spada u buntovnost, čak naprotiv, zapravo spada u sistemski pristup nečijem omalovažavanju. Prosječan ateista u današnjoj Bosni i Hercegovini nije ugrožen od prosječnog vjernika, ali se mnogi mediji trude predstaviti kao da jeste. Među onima koji se smatraju vjernicima ima svakakvih, tačno je, ali takva su vremena.

Tradicija i modernost ne moraju biti sukobljeni, ako su iskreni u oba slučaja, običaji i prilagodbe ne trebaju biti nespojivi, potvrđeno je toliko puta, samo zaboravljeno. Ateisti, agnostici i vjernici mogu jedni drugima pružiti ruku, a to zahtijeva zajedničko prepoznavanje izvora nepravde u društvu. U takvom trenutku bi svi postali cool pankeri bez pomodarstva i neiskrenosti. Samo neka razmisle o ovoj nekonvencionalnoj usporedbi i samo će im se u glavi kazati o čemu se radi.