Eugene Ionesco, rođen 26. novembra 1909. godine u Slatini u Rumuniji, a preminuo 28. marta 1994. u Parizu, bio je francuski dramatičar rumunskog porijekla čije je stvaralaštvo iz temelja promijenilo dramske tehnike i postavilo temelje za Teatar apsurda. Njegova jednočinska antidrama "Ćelava pjevačica" bila je katalizator te revolucije. Izabran u Francusku akademiju 1970. godine, Ionesco se s pravom smatra jednim od najvažnijih dramatičara 20. stoljeća.

Rani život i inspiracija

Ionesco je kao dojenče odveden u Francusku, ali se 1925. godine vratio u Rumuniju. Nakon što je diplomirao francuski jezik na Univerzitetu u Bukureštu, započeo je doktorski studij u Parizu 1939. godine, gdje se trajno nastanio poslije 1945. godine.

Dok je radio kao lektor, odlučio je naučiti engleski jezik. Upravo su ga formalne, ukočene i općenite riječi iz njegovog udžbenika inspirirale da stvori majstorski katalog besmislenih otrcanih fraza koje čine srž "Ćelave pjevačice".

U najpoznatijoj sceni te drame, dvoje stranaca, razmjenjujući banalnosti o vremenu, mjestu življenja i broju djece, dolaze do zapanjujućeg otkrića da su zapravo muž i žena. To je briljantan primjer Ionescovih ponavljajućih tema o samootuđenju i poteškoćama u komunikaciji.

Ključna djela

U brzom slijedu, Ionesco je napisao niz drama koje su razvijale "antilogičke" ideje "Ćelave pjevačice". Među njima su bile kratke i nasilno iracionalne skice, kao i razrađenije jednočinke u kojima su se počele pojavljivati mnoge njegove kasnije teme, posebno strah i užas smrti. Među značajnim uspjesima izdvajaju se "Lekcija", "Stolice" i "Novi stanar".

U "Lekciji", plašljivi profesor koristi značenje koje pripisuje riječima kako bi uspostavio tiransku dominaciju nad željnom studenticom. U "Stolicama", stariji par čeka dolazak publike kako bi čuo posljednju poruku starca za potomstvo, ali na sceni se gomilaju samo prazne stolice. Uvjereni da će njegovu poruku prenijeti angažirani govornik, starac i njegova supruga izvršavaju dvostruko samoubistvo. Međutim, ispostavlja se da govornik pati od afazije i može govoriti samo nerazumljive riječi.

Razvoj cjelovečernjih drama

Za razliku od kraćih djela, Ionesco je s mukom savladao tehnike cjelovečernje drame. Djela poput "Amedee", "Ubica" i "Nosoroga" nisu imala dramsko jedinstvo koje je konačno postigao s djelom "Izlazi kralj". Nakon ovog uspjeha uslijedilo je "Šetnja zrakom". S djelom "Žeđ i glad" vratio se fragmentiranijem tipu konstrukcije.

U narednom desetljeću napisao je "Igru ubistva", "Macbett", što je inače prepričavanje Shakespeareovog "Macbetha", te "Pakleni nered". "Nosorog", drama o totalitarizmu, ostaje Ionescovo najpopularnije djelo.

Ionescov doprinos teatru

Ionescovo postignuće leži u popularizaciji širokog spektra nereprezentacijskih i nadrealističkih tehnika te u njihovom prihvaćanju od strane publike naviknute na naturalističke konvencije u teatru. Njegove tragikomične farse dramatiziraju apsurdnost građanskog života, besmislenost društvenih konvencija te uzaludnu i mehaničku prirodu moderne civilizacije. Njegove drame grade se na bizarno nelogičnim ili fantastičnim situacijama, koristeći tehnike poput humorističnog umnožavanja predmeta na pozornici sve dok ne preplave glumce. Klišeji i zamorne maksime pristojnog razgovora pojavljuju se u nevjerojatnim ili neprikladnim kontekstima kako bi razotkrili umrtvljujuću uzaludnost većine ljudske komunikacije. Ionescova kasnija djela pokazuju manje interesa za duhovite intelektualne paradokse, a više za snove, vizije i istraživanje podsvijesti.

Ionesco je ostavio neizbrisiv trag u svjetskoj drami, a njegov rad i dalje izaziva, provocira, ali biva i inspiracija mnogim savremenim dramatičarima.