U nedjelju, 22. novembra 2020, u 10 sati ujutro njemački ratni brod “Hamburg”, kao dio misije IRINI, presreo je i detaljno pretresao transportni brod pod turskom zastavom “Roseline-A”, koji je prevozio boju i humanitarnu pomoć od luke Ambarlı (Istanbul) do Misrate (Libija). Zapovjednik komercijalnog plovila djelovao je kooperativno i davao detaljne informacije o teretu broda i njegovoj ruti. Uprkos tome, u 17:45 naoružani vojnici ukrcali su se na brod i satima provodili dugotrajnu inspekciju. Članovi posade, uključujući kapetana, nasilno su pretreseni, okupljeni i zatvoreni na jednom mjestu. Kontejneri su pretraživani nasilno, dok je zapovjednik broda stavljen pod pasku naoružanog vojnika.

Ova intervencija izvedena je bez pristanka bilo Turske, kao države zastave broda, ili zapovjednika plovila. Uprkos izjavi kapetana broda o prirodi tereta, intervencija je pokrenuta pod nejasnom sumnjom i trajala je do ponoći, a prekinuta je samo na uporne prigovore Turske. Naoružani vojnici ostali su na brodu i poslije toga, napustivši ga u ponedjeljak, 23. novembra, u 09:38 ujutro.

MEĐUNARODNI ZLOČIN NA MORU

To bi ukratko bio opis skandaloznog slučaja udruženog EU piratskog napada na pomenuti trgovački brod, kako ga tursko Ministarstvo vanjskih poslova, nepotrebno reći diplomatskim jezikom, opisuje. Prije nego što pristupim seciranju ovog međunarodnog zločina (nije hiperbola) – Mediteranska operacija pomorskih snaga Evropske unije IRINI (sa skraćenicom koja podsjeća na one nakaradne sovjetske – EUNAVFOR MED IRINI) jeste misija nastala na talasima Berlinske konferencije o Libiji (tzv. Berlinskog procesa) i Zajedničke sigurnosne i odbrambene politike EU (CSDP), koja ima za cilj provesti i kontrolirati embargo na oružje (svim) stranama libijskog građanskog rata, koji se vuče po rezolucijama Savjeta sigurnosti UN-a, počev od 2011. do zaključne na koju se ova, suštinski evropska ad hoc, misija poziva – 2510. iz februara ove godine. Pod ad hoc mislim: koliko se god trudila da ostavi suprotan utisak, EUNAVFOR MED IRINI nije nastala pod okriljem Savjeta sigurnosti UN-a. Dapače, s obzirom na ruske primjedbe na misiju, ona najvjerovatnije ne bi mogla doći na svijet pod krovom UN-a.

U junu ove godine, u Stavu broj 276, (neka mi samocitiranje bude oprošteno) napisao sam: “Iz današnje perspektive gledano, nije daleko od istine reći da je Berlinska konferencija bila organizirana s ciljem da u najboljem slučaju zamrzne tadašnji status quo na ratnoj mapi Libije, a u najgorem da pruži dodatno vrijeme pučisti, gospodaru rata i ratnom zločincu, ‘maršalu’ Khalifi Haftaru da osvoji Tripoli, konačno obori međunarodno priznatu Vladu, te time 'političko rješenje' (u koje se kunu svi učesnici) postane izlišno. Gledano iz turske perspektive (i s manje političke korektnosti), Berlinska konferencija bila je pokušaj da se zaustavi Turska, odnosno reakcija na tražnju Vlade nacionalnog jedinstva Fayeza Sarraja za turskom vojnom pomoći” (naglašavanje moje). U tom svjetlu treba gledati i formiranje EUNAVFOR MED IRINI. Već komandna linija operacije govori tome u prilog – zapovjednik operacije kontraadmiral Fabio Agostini, Italijanska mornarica; zamjenik zapovjednika operacije kontraadmiral Jean-Michel Martineet, Francuska mornarica; zapovjednik snaga komodor Theodoros Mikropoulos, Grčka mornarica. Evropska “ljubav” prema “helenskoj kulturi” dodatno je pokazana davanjem imena “irini”, što na grčkom znači “mir”.

Presretanje i inspekcija broda nije isto što i zaustavljanje autobusa ili kamiona te je prilično precizno regulirano međunarodnim zakonima, konkretno Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravu mora (UNCLOS iz 1994) i Konvencijom o suzbijanju nezakonitih djela nasilja protiv sigurnosti pomorske plovidbe (SUA konvencija). Član 110. UNCLOS-a navodi pod kojim je uvjetima dozvoljeno ukrcavanje na brod u međunarodnim vodama, a SUA konvencija s promjenama usvojenim 2005. dalje precizira te uvjete. Svi ti zakoni prekršeni su prilikom zaustavljanja i pretresa turskog trgovačkog broda “Roseline-A”.

POSADA BRODA PRAKTIČNO JE UHAPŠENA

Bez dozvole kapetana ili države zastave broda (pravni termin), ukrcavanje i inspekcija plovila u međunarodnim vodama nezakonita je osim u četiri slučaja – osnova sumnje (konkretnih dokaza) da je brod uključen u trgovinu ljudima, trgovinu drogom ili da prevozi oružje za masovno uništavanje (nekonvencionalno naoružanje) i četvrti slučaj jeste da postoji osnova sumnje da je riječ o piratskom brodu. U slučaju da postoji osnova sumnje na bilo koji od četiri navedena slučaja, osoblje za provođenje zakona koje je zaustavilo brod dužno je da u roku od četiri sata osigura dozvolu kapetana ili države zastave broda i tek tada, bez obzira na to da li je odgovor pozitivan ili ne, može pristupiti detaljnoj pretrazi broda. Važnost osnovane sumnje na samo četiri navedena uvjeta potrebno je posebno naglasiti, kao i činjenicu da je brod teritorija zemlje čiju zastavu nosi.

Ono što se iz različitih izjava zvaničnika – IRINI, njemačko Ministarstvo inostranih poslova, njemačko Ministarstvo odbrane i turskih izvora – može sa sigurnošću rekonstruirati jeste da je takozvano kooperativno ukrcavanje manjeg broja osoba s njemačke fregate (razarača) “Hamburg” na turski trgovački brod “Roseline-A” izvršeno u 10:00 22. novembra 200 km sjeverno od Bengazija. Nakon više od dva sata razgovora s kooperativnim kapetanom, inspekcije tovarnog lista i rute, osoblje operacije IRINI zatražilo je dozvolu za detaljnu inspekciju broda.

“Operacija IRINI dobronamjerno se potrudila da zatraži saglasnost države zastave broda dajući turskom Ministarstvu vanjskih poslova četverosatno obavještenje u skladu s međunarodnom pomorskom praksom. Operacija IRINI čak se složila da produži ovu obavijest za dodatnih sat vremena na zahtjev Turske ambasade u Rimu, gdje se nalazi sjedište operacije IRINI. Nakon što iz proteklog vremena nije dobio odgovor iz Turske, operacija IRINI ukrcala se na brod i pregledala ga u skladu s međunarodno dogovorenim procedurama, uključujući NATO postupke”, kaže glasnogovornik operacije IRINI. Upravo je u tome kvaka – naoružani komandosi nisu se smjeli ukrcati na brod bez odobrenja, podsjećam, to imaju prava samo u ona četiri navedena slučaja. Vrijeme ukrcavanja naoružanih komandosa jeste 17:45. To (uporno) pominjanje 4 sata kao nekog zakonskog roka upravo služi da se zamagli miješanje dvije zakonske prakse, one prema (dokazanim) švercerima i piratima, po kojoj je akcija započeta, i one prema trgovačkim brodovima, po kojoj je okončana (kao prestali kad je odobrenje odbijeno).

Zatim slijedi mala rašomonijada iz koje je nemoguće sa sigurnošću zaključiti koliko je ta nasilna pretraga broda zapravo trajala. Da ju je (pretrage) bilo, nije sporno, iako se zapadni (naročito njemački) mediji trude napraviti utisak da je nije bilo. Naime, poluinformacija ili dezinformacija tipa “inspekcija je obustavljena kasnije, kada je Turska službeno i sa zakašnjenjem obavijestila operaciju IRINI o odbijanju davanja odobrenja za inspekciju plovila” (IRINI) i manje-više isto saopštenje njemačkog inoministarstva ne kažu ništa o tome kada je to “kada” i preostaje nam da se oslonimo isključivo na turske izvore koji kažu da je to bilo oko ponoći.

Penzionirani komodor turske mornarice s više od 40 godina pomorskog iskustva dr. Cihat Yaycı, zahvaljujući kojem je turska javnost obaviještena o u ovom tekstu spomenutim detaljima pomorskih zakona, kaže da je za detaljnu inspekciju broda dovoljno 4-5 sati. “Do tada,” opet ne precizirajući kada je to “tada”, “inspekcija nije pronašla dokaze nedozvoljenog materijala na brodu i plovilu je odobreno da nastavi svoju rutu”, kaže IRINI, prešućujući da su agresori ostali na brodu do jutra – vjerovatno jedući keks koji su, umjesto oružja, našli u jednom od nasilno obijenih kontejnera. Yayci također kaže da postoje tri načina pretresa broda – prvi je da se naredi posadi da otvori ovo ili ono, drugi da to rade zajednički i treći, primijenjen u ovom slučaju (skandalozno), da je posada praktično uhapšena i da se po brodu vršlja bez njenog uvida. Opet valja podsjetiti da je brod teritorija zemlje čiju zastavu nosi.

POVREDA INTEGRITETA TURSKE

Ono što bi moralo biti jasno jeste da se ovakva povreda integriteta zemlje ne radi bez čvrstih obavještajnih podataka. “Arkas Holding”, u čijem je vlasništvu “Roseline-A”, jeste 118 godina stara brodarska kompanija besprijekorne međunarodne reputacije, koja se nikako ne može dovesti u sumnju da je uključena u trgovinu ljudima, trgovinu drogom ili da prevozi oružje za masovno uništavanje ili gusarenjem, što bi jedino objasnilo način na koji je operacija IRINI-a izvedena. Štaviše, “Arkas Holding” tijesno sarađuje s njemačkom brodarskom kompanijom “Hamburg Süd” (osnovana 1871), čiji je predstavnik u Maroku i Alžiru. Eventualni pronalazak oružja “opravdao” bi blatantno kršenje zakona i štaviše od Turske napravio pariju koja krši rezolucije UN-a. Kako se čini, misija IRINI bila je duboko uvjerena da će to biti ishod agresije na “Roseline-A”. Dakle, s priličnom sigurnošću može se reći da je ovdje neko nekome “namjestio”.

Dr. Yaycı upire prst na terorističku organizaciju fetulahdžija (FETÖ), ukazujući na činjenicu da su pripadnici te terorističke organizacije, naročito oni koji su glumili turske oficire, koncentrirani u Njemačkoj i Grčkoj, gdje uživaju privilegiran status. Međutim, postoji više mišljenja o čemu se zapravo radilo.

Hakkı Pekin, bivši šef obavještajnog odjela Generalštaba, smatra da je svaljivanje svega isključivo na FETÖ kontraproduktivno i da pomaže njihovoj propagandi (i utisku o omnipotentnosti), jer je u ovom slučaju učešće njemačke, francuske i drugih EU obavještajnih službi nesporno, te to treba posmatrati kao zajedničku akciju (iz koje naravno ne treba isključiti FETÖ).

Penzionirani general avijacije dr. Erdoğan Karakuş, pak, misli da je turska obavještajna služba postavila zamku Njemačkoj i Evropi manipulirajući njihove obavještajce (nije isključeno da su pripadnici FETÖ-a, naprotiv) da naprave dojavu, koja će se ispostaviti kao pogrešna, te su umjesto oružja našli biskvite.

Abdullah Ağar, stručnjak za vojna i sigurnosna pitanja, kaže da provokacije ove vrste u kojima je Turska potpuno upravu služe da se na neki način “utrnu” turski refleksi i akcije za istjerivanjem pravde. Kada Turska protestira protiv ne samo nepravde nego i očiglednog kršenja međunarodnih zakona, ona se prikazuje kao “agresivna”.

Pogled na evropsko (i zapadno) izvještavanje o Turskoj to potvrđuje. Za ovaj konkretan slučaj odličan su primjer njemački Der Spiegel i Deutsche Welle (DW). Pod naslovom “Turska sprečava inspekciju Bundeswehra na sumnjivom teretnom brodu” Der Spiegel spinuje događaj do neprepoznatljivosti, a DW se odmah nadovezuje pozivajući se na Der Spiegel (da nije tragično, bilo bi smiješno).

“Incident još jednom pokazuje koliko je teško obuzdati krijumčarenje oružja u Libiju. Turska ne krije izravnu podršku međunarodno priznate vlade u Tripoliju i brodovima i avionima šalje oružje i plaćenike. Operacija IRINI, međutim, prilično je nemoćna bez saradnje Ankare. Bundeswehr je u ljeto zaustavio teretni brod na putu za Libiju. Tada se brzo potvrdila sumnja u krijumčarenje oružja jer je teretnjak na brodu imao posebnu vrstu kerozina koja se koristi samo za borbene avione”, zaključuje “novinar” Matthias Gebauer, prešutkujući, kao što uostalom nespretno prešutkuje da je “Roseline-A” de facto pretražen, ključnu informaciju da je kerozin na tankeru “Royal Diamond-7” pod zastavom Ujedinjenih Arapskih Emirata išao za Bengazi, dakle, namijenjen je bio snagama pučiste i ratnog zločinca “maršala” Haftara, te nikakve veze nema s Turskom. “Zaboraviti” naglasiti tu “sitnicu” jeste, blago rečeno, manipulacija, a zapravo laž.

Bez obzira na to o kojoj školi gorenavedenih mišljenja o pozadini ovog skandaloznog fijaska operacije IRINI govorili, a ja sam najviše sklon mišljenju dr. Karakuşa kao osnovi kojoj su druge škole komplementarne, gledajući širu sliku, čovjek se mora zapitati da li je ova operacija odgovor na riječi predsjednika Erdoğana “mi sebe vidimo u Evropi”?

Jedna je stvar nesporna, a to je da će ovaj slučaj imati epilog na sudovima – turskim, međunarodnim, po tužbama turske države i “Arkas Holdinga”. Da li će se sve obavještajne finese “raščivijati” na njima i postati dostupne svjetskoj javnosti? Sumnjam, ali da će do kompenzacija doći, ne sumnjam, a sasvim sam siguran da će kapetan njemačke fregate “Hamburg” Jan Fitschen (kao i sav umiješani vojni personal) zaobilaziti Tursku u širokom luku.