Do sada je u šest sudskih procesa na dva suda šestorici direktnih počinioca ratnih zločina na području Hadžića izrečeno ukupno 27 godina i 10 mjeseci zatvora. Svih je šest presuda pravosnažno. Sud Bosne i Hercegovine osudio je jednog bivšeg pripadnika VRS-a na 7 godina i 6 mjeseci, a ostaloj petorici suđeno je na Kantonalnom sudu u Sarajevu i izrečeno im je ukupno 20 godina i 4 mjeseca zatvorske kazne.

Za zločine na prostoru općine Hadžići pred Haškim tribunalom oglašeni su krivima predsjednik RS-a Radovan Karadžić (osuđen na doživotni zatvor), predsjednik Narodne skupštine RS-a Momčilo Krajišnik (osuđen na 20 godina) i potpredsjednica RS-a Biljana Plavšić (priznala krivicu i osuđena na 11 godina). 

OKUPACIJA HADŽIĆA

Dešavanja iz 1992. na prostoru općine Hadžići mogu se detaljno pratiti u presudi Radovanu Karadžiću. Ondje tačka 2.070. govori ovako: “Od osnivanja do početka rata SDS je naoružavao Srbe oružjem iz vojnih skladišta JNA u Žunovnici. Srbi su naoružanje dobijali i iz TRZ-a, koji je bio pod srpskom kontrolom. Konkretno, Marinko Đukanović, ondašnji magacioner u TO-u (koji je stoga imao pristup naoružanju), kao i Ratko Radić, predsjednik SDS-a Hadžići, dijelili su naoružanje srpskom stanovništvu u Hadžićima.” U tački 2.073. nastavlja se: “Početkom februara 1992. stanovnici Hadžića počeli su organizovati noćne patrole i straže, svaka nacionalna grupa na onom području na kojem je bila većinska. Otprilike u isto vrijeme bosanski Srbi su počeli napuštati jedinice redovne i rezervne policije, a JNA je počela noću dijeliti vatreno oružje srpskom stanovništvu.” Tačka 2.077. kazuje da je 11. aprila 1992. u Kulturno-sportskom centru u Hadžićima SDS proglasio Skupštinu opštine srpskog naroda opštine Hadžići: “(...) Na toj sjednici Nevenko Samouković izabran je za ‘mandatara za sastav opštinske vlade’. SDS je za predsjednika Srpske opštine Hadžići i za predsjednika Skupštine srpskog naroda opštine Hadžići izabrao Dragu Miloševića, ali je on ubrzo smijenjen i na njegovo mjesto je došao Ratko Radić, koji je ostao predsjednik opštine do kraja rata.” Naredna tačka kaže da je na istoj sjednici osnovan i srpski SJB, za načelnika je izabran Tihomir Glavaš, a za komandira Branislav Mijatović, dok je za komandanta srpskog TO-a izabran Mile Bratić.

Tačka 2.081. nastavlja opisivati situaciju u Hadžićima: “Otprilike 10. aprila rukovodstvo SDS-a i starješine JNA iz kasarni u Hadžićima sada su otvoreno sarađivali, a iz Srbije i Crne Gore u opštinu su počele stizati rezervne jedinice, koje su angažovane u TRZ-u. Vojne pripreme otpočele su i u većinski srpskim selima Bare i Miševići.” Tačka 2.084: “Dana 7. maja 1992. grupa naoružanih srpskih rezervista i policajaca zauzela je zgradu opštine. (...) Srbi su preuzeli kontrolu nad Domom zdravlja koji se nalazio pored opštine i zauzeli položaje na brdima. Oko tri sata popodne, ‘ključne osobe i stranke opštine’ obje strane sastale su se kako bi razgovarale o bezbjedonosnoj situaciji. Radić je sastanak zaključio sljedećom izjavom: ‘Ako mi ne završimo ovaj posao, doći će drugi i onda će biti krvi do koljena.’ Nekih pola sata kasnije počeo je artiljerijski napad na policijsku stanicu.” Tačka 2.085: “U međuvremenu, SDS je izdao naređenje da muslimanski pripadnici policije, štaba TO-a i drugih opštinskih organa moraju otići iz Hadžića do 18:00 sati 8. maja. SDS je stanovnicima dao mapu sa naznakama da trebaju otići prema Pazariću. Te noći, nekih 2.000 do 3.000 bosanskih Muslimana i Hrvata, muškaraca, žena i djece otišlo je iz grada Hadžića, a samo dvije-tri stotine njih ostalo je u gradu. Do 9. maja Srbi su preuzeli kontrolu nad dijelom opštine Hadžići i držali TRZ u okruženju.”

U tački 2.086. konstatira se kako su u narednim danima “srpske snage počele s hapšenjem, protjerivanjem ili ubijanjem onih koji su ostali u opštini”, a u tački 2.088. da je 8. maja “jedna srpska paravojna formacija ubila neke stanovnike Kovačevića”, te da su “srpske snage preuzele kontrolu nad Kovačevićima 11. maja 1992.”. Devet dana poslije, uz podršku dvije “prage”, ušli su u Musiće.

Tačka 2.092. opisuje situaciju u Musićima: “Mehmed Musić je uhapšen u svojoj kući od strane dva pripadnika srpske vojne policije i s još 14 stanovnika Musića odveden u kuću Alije Musića, gdje je vidio tri leša. Dragan Pušara je poslao jednog čovjeka po žitelje Musića koji su se i dalje krili, zaprijetivši da će ovu četrnaestoricu ubiti ako se ti koji su se krili ne predaju”. Tačka 2.094: “U međuvremenu je Krizni štab Hadžići odlučio pohapsiti i zatočiti sve vojno sposobne bosanske Muslimane s određenih područja opštine, kao što su Binježevo, Žunovnica i Kućice...”

O torturama koje su prolazili zatočeni civili govori tačka 547. presude Momčilu Krajišniku: “Dana 20. juna 1992. srpska vojna policija zatočila je svjedokinju 141 i njenu sestru u štabu Civilne zaštite u Hadžićima, gdje su ih tukli i silovali srpski stražari. U tom štabu vojni policajci su zastrašivali svjedokinju 141 pretvarajući se da izdaju naređenja za njeno pogubljenje i stavljajući joj aktiviranu bombu u ruku. Dana 25. juna 1992., ili približno tog datuma, preseljene su u garažu zgrade opštine, gdje je pripadnik jedne paravojne formacije seksualno zlostavljao sestru svjedokinje 141. Sredinom jula 1992. predsjednik opštinskog SDS-a Ratko Radić prebacio je te dvije ženske osobe u prostorije jedne fabrike pokraj Hadžića, gdje su zatočene zajedno sa drugima Muslimanima iz Hadžića i prisiljene da rade. U toj fabrici Radić je redovno silovao sestru svjedokinje 141. Druge starješine i stražari stacionirani u toj fabrici mnogo puta su silovali obje žene. Dana 11. decembra, ili približno tog datuma, komandant fabrike je prebacio dio zatočenika u barake preduzeća ‘Vranica’ u Hadžićima, gdje je bilo zatočeno još 30 Muslimana i Hrvata, među kojima je bilo i žena. Srpski vojnici u prolazu redovno su tukli zatočenike i prijetili im.”

U tački 548. presude Momčilu Krajišniku nabrojana su mjesta na području opštine Hadžići na kojima su zatvarani civili bošnjačke nacionalnosti: “Osim u gore pomenutim objektima, srpske vlasti su 1992. u toj opštini civile pretežno muslimanske i hrvatske nacionalnosti držali u sljedećih osam zatočeničkih centara: Srednjoškolskom centru, u garažama, u zgradi TO-a, u podrumu hotela, u zatvoru u Tarčinu, u kasarni Žunovnica, u zgradi socijalnog i u kasarni Blažuj.“

Tačka 2.104. presude Radovanu Karadžiću opisuje situaciju u Kulturno-sportskom centru: “(...) Dana 21. maja, ili prije tog datuma, došla su tri arkanovca u crnim uniformama i tukli su i ponižavali zatočenike. Približno 15. juna u Kulturno-sportski centar došli su šešeljevci. Imali su rukavice sa odsječenim vrhovima prstiju, lica su im bila obojena u crno, a nosili su maskirne uniforme i velike noževe. Izvjesna Ljilja, koja je farbala kosu u plavo i koja je bila sa šešeljevcima, skinula je jednom čovjeku pantalone i jednom drugom rekla da ‘sisa polni organ onog prvog’. Zatim je skinula sopstvene pantalone i rekla tom drugom čovjeku da joj liže stražnjicu, zaprijetivši im da će ih zaklati ako je ne poslušaju.” Tačka 2.015: “Šešeljevci su neke muškarce izdvojili iz grupe i teško ih pretukli, dok su druge zatočenike primorali da tuku jedni druge. Premlaćivanja su se odvijala u prisustvu stražara, koji su bili pripadnici srpskog TO-a. Istog dana, kada je stiglo deset ili petnaest ljudi iz Žunovnice, šešeljevci su prisilili jednog od novopridošlih da trči po Kulturno-sportskom centru i da zatočenicima ‘psuje mater balijsku’.” Tačka 2.019: “U periodu od 9. do 23. septembra zatočenici iz Kulturno-sportskog centra bili su angažovani u radnom vodu koji je kopao rovove kod Oštrika i na prevoju iznad rezervoara u Dupovcima. Na tim mjestima zatočenici su bili izloženi sporadičnoj unakrsnoj vatri. Radni vod je gradio i ‘mitraljeska gnijezda’ u nekim zgradama, a vođeni su i da pljačkaju kuće, a vodio ih je Miki Šarenac.” Tačka 2.111: “Dana 22. oktobra 1992. predstavnik Ministarstva pravosuđa RS-a Slobodan Avlijaš podnio je izvještaj ministru pravosuđa Momčilu Mandiću u kojem je naveo da se u tom trenutku 90 zarobljenih lica muslimanske nacionalnosti drži u Kulturno-sportskom centru, čije obezbjeđenje vrši SJB Hadžići...” U tački 545. presude Momčilu Krajišniku stoji da je “Vitomir Banduka, član Kriznog štaba opštine Hadžići, potvrdio da su ti Muslimani držani ondje po odluci Kriznog štaba”. Svi zatočenici iz Hadžića prebačeni su u “Planjinu kuću” u Svrakama ili u kasarnu u Lukavici.

DIREKTNI IZVRŠIOCI

Rade Veselinović priznao je krivicu te mu je Sud Bosne i Hercegovine odredio kaznu od 7 godina i 6 mjeseci zatvora. Oglašen je krivim da je od početka maja do kraja 1992, kao pripadnik Vojne policije VRS-a, nezakonito hapsio civile u selima na području općine Hadžići i da je omogućio drugima da ih maltretiraju i vrše nad njima bludne radnje. Sporazumom o priznanju krivice priznao je da je iz zgrade izveo Sifeta Hrvata i odveo ga, otkad mu se gubi svaki trag, te da je bio prisutan kada je u Donjim Hadžićima ubijena Mujesira Piknjač. Kazna mu je izrečena 30. juna 2009. godine.

Nemanja Jovičić osuđen je na 10 godina zatvora. Kao pripadnik Bataljona Hadžići VRS-a, u junu i julu 1992. godine silovao je dvije žene bošnjačke nacionalnosti prijeteći da će ih ubiti. U periodu od  maja do juna, skupa s pripadnicima ostalih paravojnih i vojnih formacija, učestvovao je u napadu na Hadžiće, zastrašivanju, nezakonitom hapšenju i odvođenju civila, i žena i djece, u Kulturno-sportski centar i garažu Općine, gdje su bili izloženi teškom fizičkom i psihičkom zlostavljanju od njega i drugih vojnika; pljačkao je imovinu civila koji su ostali kod svojih kuća, a onda bi povremeno dolazio i odvodio ih na prinudni rad, a jednom civilu kojeg je odveo gubi se svaki trag. Sredinom maja 1992. godine, s još dva vojnika, došao je u stan civilne osobe; opljačkali su stan, a vlasnika odveli u općinsku garažu, gdje su ga Jovičić i jedan vojnik tukli, a onda su doveli i njegovog oca, vidno pretučenog, i nastavili ih tući obojicu, a sin je poslije priključen u radni vod. U junu 1992, s još tri vojnika, odveo je petočlanu porodiFcu iz stana u Binježevu i jednog od njih tjerali su da obavlja poslove za njih, a onda je odveden i otad mu se gubi svaki trag. Presuda je pravosnažna od 10. novembra 2010. godine.

Ratko Gašović osuđen je na 8 godina zatvora. On je, kao civilno lice, u drugoj polovini 1992. godine, uz prijetnju nožem, silovao ženu bošnjačke nacionalnosti (D. J.), te nju i njenu sestru (D. M.), koje su bile zatočene u fabrici “Coca-Cola”, svakodnevno prisiljavao na prinudni rad, omalovažavao i zlostavljao. Presuda je pravosnažna od 6. oktobra 2004. godine.

Vlastimir Pušara osuđen je na 7 godina zatvora. Kao pripadnik Hadžićkog bataljona VRS-a, učestvovao je 1992. godine u nezakonitom zatvaranju 20 civila, muškaraca, koji su najprije fizički zlostavljani, a zatim autobusom, koji je on vozio, dovezeni u Kulturno-sportski centar. U junu 1992. godine fizički i psihički zlostavljao je grupu od 30 civila, većinom žena i djece, koji su se, u namjeri da napuste Hadžiće, uputili prema naselju Dupovci, a onda je izdvojio jednog muškarca i prijetio da će ga ubiti, te je naredio da svi civili idu u Kulturno-sportski centar. Osuđen je i za nasilno oduzimanje automobila od civilne osobe. Presuda je pravosnažna od 8. decembra 2004. godine.

Boro Krsmanović osuđen je na 3 godine zatvora. Kao pripadnik VRS-a, u toku 1992. godine, u pratnji dvojice nepoznatih vojnika, ušao je u stan jedne civilne ženske osobe i tražio njenog sina, prijetio da će ga ubiti i repetirao pušku u njegovom smjeru, a kada ga je majka pokušala spriječiti, ispalio je hitac u plafon. Pretresli su taj stan i sinov stan, koji se nalazio u istoj zgradi, prijeteći da će ih sve pobiti ako nađu i jedan metak. Nakon toga su pretražili i prostorije u prizemlju i prisvojili više stvari. Sina su odveli u kasarnu “Žunovnica”, gdje su ga predali stražarima. Presuda je pravosnažna od 19. septembra 2006. godine.

Momir Tomaš osuđen je na godinu i četiri mjeseca zatvora. On je, u svojstvu pripadnika VRS-a, u novembru 1992. godine u selu Breza došao u kuću jedne bošnjačke porodice zajedno s Predragom Matićem. Zatražili su da im predaju zlato i novac. Ovi su rekli da nemaju pa su oni pretresli kuću i prisvojili sve zlato koje su našli, a Tomaš je jednog člana porodice udario šakom u bradu. Počeo je tući i drugog, šakama i nogama, a onda mu je naredio da se pospe po glavi deterdžentom i tekućinom za štirku, od čega su mu se stvorile rane na licu. Poslije mu je naredio da slikom Begove džamije obriše stražnjicu. Odveli su ga do sljedeće kuće, a Tomaš je pored jednog od onih koje su vodili ispalio rafal. Pretresao je i drugu kuću. Nije pronašao ni zlato ni novac, ali je zato prisvojio neke stvari i naredio ukućanima da ih odnesu do auta. Udario je jednog od civila nogom i naredio im da mu izvuku vozilo iz blata, nakon čega se udaljio, skupa s Predragom Matićem. Presuda je pravosnažna od 19. januara 2017. godine.

Na Kantonalnom sudu u Sarajevu suđeno je još dvojici optuženih da su počinili ratne zločine na području Hadžića. Radovan Malinović nije dočekao kraj suđenja. Preminuo je u maju 2014. godine. Optužnica ga je teretila da je, kao pripadnik VRS-a, 15. augusta 1992. godine u krugu kasarne “Žunovica” ubio Smajila Gačanovića. Na početku suđenja Nura Gačanović, supruga ubijenog, kazala je da su joj komšije rekle da se čovjek koji je odveo njenog muža zove Radovan Malinović. Ona je bila u kući i vidjela je čovjeka kojeg je prepoznala na suđenju. “Rekao mu je: 'Smajo, haj’mo, kupio sam na Kobiljači teletine i pive pa da se počastimo...' To je taj čovjek”, kazala je Nura Gačanović.

Čović oslobođen je optužnice koja ga teretila da je, kao član užeg rukovodstva SDS-a i pripadnik jedne paravojne formacije, učestvovao u planiranju, organiziranju i provođenju napada na bošnjačko stanovništvo, hapšenju i odvođenju u logore i da je u ljeto 1992. godine organizirao i lično rukovodio grupom koja je minirala džamiju u Binježevu. Presuda je pravosnažna od 13. februara 2001. godine.

HADŽIĆKA LISTA

Iako su iz Udruženja za traženje zarobljenih i nestalih Hadžići još u septembru 2015. godine otkrili medijima da su Tužilaštvu Bosne i Hercegovine dostavili spisak od 24 lica za koja su svjedoci potvrdili da su počinili ratni zločin na području Hadžića, ipak već godinama nije podignuta optužnica za ratne zločine počinjene u ovoj općini.

“Poslije smo dodali još deset imena na ovu listu i proslijedili je Tužilaštvu, tako da su sada na njoj 34 osobe za koje mi u Udruženju smatramo da su počinile ratni zločin na području naše opštine”, kaže Ferida Nišić, sekretarica Udruženja. “Do sada smo od Tužilaštva Bosne i Hercegovine dobili odgovor samo za sudiju Slobodana Avlijaša. Tužilaštvo nas je obavijestilo da nema dovoljno dokaza za provođenje istrage protiv njega. U Tužilaštvu su nas nekoliko puta primali, ali nam uvijek kažu isto, da nam u cilju istrage ne mogu dati bilo kakve informacije. Trenutno tražimo da nas ponovo prime.”

Imena bivših pripadnika SDS-a, VRS-a i MUP-a RS-a osumnjičenih da su počinili ratni zločin na području Hadžića nalaze se na još jednoj listi. Riječ je o listi osoba osumnjičenih da su počinili ratne zločine koju je Tužilaštvo Haškog tribunala 2006. godine proslijedilo Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Na toj listi, u kategoriji “A”, dakle među osobama protiv kojih postoji dovoljno dokaza za podizanje optužnice, a koja je nedavno objavljena u medijima, nalazi se šesnaest lica osumnjičenih da su počinili ratni zločin na području općine Hadžići. Neka imena s “haške liste” nalaze se i na spisku koji su iz Udruženja za traženje zarobljenih i nestalih Hadžići prije šest godina proslijedili Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Iz toga bi se mogao izvući zaključak da je Udruženje sastavilo listu savjesno i na osnovu kazivanja pouzdanih svjedoka. Ali, uprkos svemu, optužnica još nema.