Općina Šipovo u prvoj godini Agresije na Bosnu i Hercegovinu našla se u sastavu paradržavne tvorevine Autonomna regija Krajina (ARK). U toj oblasti vedrio je i oblačio SDS-ovac Radoslav Brđanin. On je bio predsjednik Kriznog štaba, a taj štab stoji iza mnoštva odluka uporedivih jedino s onima donošenim u NDH. Dovoljno je pročitati samo jednu takvu odluku.
Prvi član odluke Kriznog štaba ARK-a od 22. juna 1992, predstavljen u tački 235 presude Haškog tribunala Radoslavu Brđaninu, kazuje ovako: “Da se na svim rukovodećim mjestima, na mjestima gdje je moguć dotok informacija, na čuvanju društvene imovine, odnosno na svim mjestima koja imaju važan značaj za funkcionisanje privrednog subjekta, mogu nalaziti isključivo kadrovi srpske nacionalnosti. Ovo se odnosi na sva društvena preduzeća, dioničarska društva, državne institucije, javna preduzeća, ministarstva unutrašnjih poslova i vojsku Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Takođe se na ovim mjestima ne mogu naći ni radnici srpske nacionalnosti koji to nisu potvrdili Plebiscitom ili još nisu ideološki raščistili da je jedini predstavnik srpskog naroda Srpska demokratska stranka.” U drugom članu odluke daje se rok za realizaciju zadataka iz prvog: “petak, 26. 06. 1992. godine do 15.00 časova, o čemu će predsjednici kriznih štabova opština podnijeti izvještaj ovom Kriznom štabu.”
Za dobro obavljen posao vrh udruženog zločinačkog poduhvata nagradio je Brđanina višim funkcijama: vršilac dužnosti potpredsjednika Vlade RS-a i ministar za građevinarstvo, saobraćaj i komunalne djelatnosti. Zbog počinjenih ratnih zločina, Haško tužilaštvo podiglo je optužnicu protiv Brđanina 1999, a naredne godine uhapsile su ga snage SFOR-a. U Haškom tribunalu osuđen je na 30 godina zatvora. Kriv je za progone, mučenje, deportacije, nehumana djela, bezobzirno razaranje gradova, naselja i sela, uništavanje ili nanošenje štete ustanovama namijenjenih religiji i ubijanje Bošnjaka i Hrvata u 13 općina: Banjoj Luci, Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu, Bosanskom Novom, Bosanskoj Krupi, Bosanskom Petrovcu, Čelincu, Donjem Vakufu, Prnjavoru, Šipovu, Tesliću i Kotor-Varoši. Oslobođen je optužbi za genocid i istrebljenje. Haška presuda Radoslavu Brđaninu postala je pravosnažna 2007. godine, a naredne je prebačen na izdržavanje kazne u Dansku.
Krizni štab ARK-a osnovan je 5. maja 1992. Bio je to centar iz kojeg se rasplitala zločinačka mreža nad Bosanskom krajinom. To potvrđuje i tačka 118 presude Radoslavu Brđaninu. Ona kaže: “Pretresno vijeće se van razumne sumnje uvjerilo da su krivična djela počinjena u Bosanskoj krajini od aprila 1992. do kraja decembra 1992, odnosno u predmetno vrijeme Optužnice, izvršena kao direktna posljedica sveobuhvatnog Strateškog plana. Etničko čišćenje nije bilo popratni proizvod kažnjivih aktivnosti, nego je, naprotiv, bilo prvi cilj i stoga nerazdvojiv dio Strateškog plana. Isključiva namjera uvođenja uvjeta života nametnutih nesrpskom stanovništvu Bosanske krajine i vojnih operacija protiv gradova i sela koji nisu bili vojni ciljevi bila je da se ti ljudi otjeraju.
Veliki broj ljudi držan je u zatočeničkim centrima u užasnim uvjetima. Budući da je namjera bila trajno ukloniti te ljude s teritorija Srpske Republike BiH, mnogima su razoreni domovi kako se nikada ne bi vratili. Domovi bosanskih Muslimana koji nisu razoreni dodijeljeni su srpskim izbjeglicama iz Hrvatske i drugih područja. Kampanja hotimičnog razaranja vjerskih i kulturnih ustanova bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata bila je samo jedan od elemenata šireg napada. Međutim, konačan cilj je bio uklanjanje stanovništva i uništenje njihovih domova. U augustu 1992. već je bilo očigledno da se takva diskriminatorska politika dosljedno primjenjuje. Dokazi otkrivaju dosljednu, koherentnu i kažnjivu strategiju čišćenja Bosanske krajine od drugih etničkih grupa koju su provodili SDS i snage bosanskih Srba.”
Radoslav Brđanin bio je član udruženog zločinačkog poduhvata, a oružani sukob na području Bosanske krajine u presudi je okarakteriziran kao međunarodni, dakle kao agresija tadašnje Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) na Bosnu i Hercegovinu. U tom svjetlu govore tačke 151, 152, 153 i 154. Tačka 151 kaže: “(...) Kao predsjednik Republike Srbije, Slobodan Milošević je preduzeo korake da osigura da snage bosanskih Srba zadrže ljudstvo i naoružanje tako što je 5. decembra 1991. naredio da se vojnici koji su bili rodom iz Bosne i Hercegovine premjeste u BiH, a da se oni koji su bili u BiH, a rodom su iz drugih republika, premjeste izvan BiH.
Dana 25. decembra 1991. jedan oficir JNA izvijestio je Miloševića da je završeno 90 % tih premještanja. Prema bilješkama iz dnevnika Borislava Jovića (predsjednika Predsjedništva SFRJ), Milošević je predvidio da će nekoliko jugoslavenskih republika uskoro biti priznato kao nezavisne države, pa je predsjednik Srbije htio da se osigura da se JNA u BiH može smatrati domaćom borbenom silom. Tokom cijele 1991. i početkom 1992. rukovodstvo bosanskih Srba je komuniciralo sa rukovodstvom SFRJ u pogledu strateške politike u slučaju da BiH postane nezavisna. Pretresno vijeće se uvjerilo da ti faktori, zajedno sa činjenicom da je Beograd nastavio da isplaćuje plate oficirima VRS-a, ukazuju na to da ni poslije 19. maja 1992. VRS i VJ nisu bile dvije zasebne vojske i da su njihove težnje i ciljevi ostali isti, to jest proširenje teritorije koja će biti u sastavu srpske BiH. (...) Pretresno vijeće je stoga uvjereno da su mjere koje su preuzete da se osnuje VRS nezavisna od JNA bile samo trik da bi se izbjegle potencijalne optužbe da SRJ interveniše u oružanom sukobu koji se odvija na teritoriji BiH i da bi se utišali zahtjevi međunarodne zajednice za obustavu svakog učešća u tom sukobu.”
Tačka 152 presude Brđaninu ne ostavlja mjesta za nedoumicu: “Uprkos nastojanjima vlasti SRJ da prekriju svoju umiješanost, Savjet bezbjednosti, Generalna skupština i generalni sekretar UN-a su u više navrata potvrdili da je Beograd nastavio da surađuje sa vojskom bosanskih Srba i da vrši kontrolu nad njom i zahtijevali su obustavljanje svih vidova miješanja izvana. U Rezoluciji 757 od 30. maja 1992. Savjet bezbjednosti je osudio neispunjenje zahtjeva za neodložni prekid miješanja izvana i povlačenje JNA iz BiH koje je postavio u rezoluciji 752 od 15. maja 1992. Savjet bezbjednosti je donio i odluku da uvede i trgovinske sankcije dok se ne usvoje efektivne mjere u cilju ispunjenja zahtjeva iz Rezolucije 752. Shodno pravilu 94 (A) Pravilnika, Pretresno vijeće formalno prima na znanje da je Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila Rezoluciju A/RES/46/242 od 25. augusta 1992, u kojoj je ponovila zahtjev o prekidu miješanja izvana od strane JNA na teritoriji Bosne i Hercegovine. Izvještaj generalnog sekretara UN-a od 3. decembra 1992. jeste još jedan pokazatelj da do tog datuma nisu ispunjeni zahtjevi iz tih rezolucija.”
Tačka 153 presude Brđaninu: “Pretresno vijeće je dalje uvjereno da zaključenje Dejtonskog sporazuma predstavlja potvrdu ex post facto da je od samog početka i tokom cijelog oružanog sukoba SRJ vršila sveukupnu kontrolu nad Srpskom Republikom BiH i bosanskim Srbima. (....) Pretresno vijeće naglašava da je Slobodan Milošević, pored toga što je bio ovlašten da zastupa RS i što je potpisao Dejtonski sporazum, dao i garancije da će RS ispoštovati svoje obaveze.”
Tačka 154: “Pretresno vijeće stoga zaključuje da je oružani sukob koji se odvijao u ARK-u tokom cijelog perioda na koji se odnosi Optužnica bio međunarodnog karaktera.”
O konkretnim akcijama na području općine Šipovo govori se u tački 634 haške presude Radoslavu Brđaninu: “Pretresno vijeće se uvjerilo da su pripadnici snaga bosanskih Srba u opštini Šipovo zapalili kuće u selima u kojima su Muslimani bili u većini, kao što je Bešnjevo” i u tački 656: “U Šipovu su snage bosanskih Srba bombama tokom noći 7. augusta 1992. napale džamije u Starom Šipovu, Bešnjevu i Pljevama. Džamije su zajedno sa minaretima potpuno razorene, a oštećeni su i nadgrobni spomenici u blizini.”
Pored Brđanina, za ratne zločine nad stanovnicima općine Šipovo osuđeni su i Mirko Jović, Goran Kalajdžija i Nikola Dereta. Svima je suđeno pred Okružnim sudom u Banjoj Luci. Mirko Jović je bio komandir Stanice javne bezbjednosti Šipovo. Iz presude Joviću se iščitava krajnja beskrupuloznost. U njoj piše da je 2. marta 1994, u poslijepodnevnim satima, pješice došao do jedne bošnjačke kuće u kojoj su se nalazila dva civila. Dok je išao prema toj kući, ponavljao je: “Pobit ću muslimane!” Kada je došao pred nju, izvukao je pištolj i ubio obojicu civila bošnjačke nacionalnosti. Priznao je svoj zločin. Osuđen je na 7 godina. Presuda mu je izrečena 20. februara 2017.
I Goran Kalajdžija je priznao krivicu. Osuđen je na 2 godine zatvora. On je u julu 1992. susreo jednog civila bošnjačke nacionalnosti i naredio mu da sjedne na put te ga stao tući kundakom. Tukao ga je oko pola sata, a onda je izvadio nož i stavio mu pod grlo. Rekao je: “Sad ću te zaklati. Da znate vi muslimani šta vam se sprema, sami bi se počeli kopati.” Istog mjeseca došao je pred kuću jedne bošnjačke porodice u zaseoku Brđani i prijetio vlasniku da će ga klati, a na kraju mu je zapalio kuću. U septembru 1992. došao je u bošnjačku kuću u zaseoku Kudići i zatražio od majke da izvede dvojicu sinova, pucao je pored njih i tjerao ih da se vežu, govoreći da mu je dosta muslimana, da će ih sve pobiti i osvetiti se. U istom mjesecu, u zaseoku Brđani, istjerao je tri žene bošnjačke nacionalnosti iz kuće i odveo ih u garažu, gdje im je naredio da se skinu gole i okrenu prema zidu, prijeteći im da će ih silovati, a onda pobiti. Zatim je dvjema naredio da izađu, a treću je zadržao i surovo je izmlatio nogama i nožem, nanoseći joj posjekotine po licu i butinama i prijeteći da će joj odrezati dojku. Kazna mu je izrečena 1. jula 2008.
Nikola Dereta osuđen je na 10 godina. Kao pripadnik VRS-a, 25. septembra 1993, on i još pet neidentifikovanih vojnika u maskirnim uniformama, naoružani automatskim puškama, izveli su iz kuće u Šipovu civila bošnjačke nacionalnosti i njegovog sina (S. R. i Dž. R.) i odvezli ih do mjesta Sokolac u općini Mrkonjić-Grad. Došli su do Štrbina i jedan od vojnika naredio je civilima da izađu. Doveli su ih na rub klisure. Dok je, ruku svezanih, okrenut leđima svojim ubicama, stajao nad provalijom, S. R. je pitao Deretu: “Zbog čega ovo radiš?” Dereta mu je odgovorio: “Ovo je moja lična želja da vas ja pobijem.” U tom trenutku S. R. je skočio u ambis. Dereta i još dvojica vojnika pucaju za njim. Nakon toga ubijaju njegovog sina (Dž. R.), a njegovo tijelo je pronađeno u blizini. Presuda je Nikoli Dereti pravosnažna od 22. februara 2007.
