Bošnjaci nisu naučili ništa iz historije. To pokazuju i najnoviji slučajevi oduzimanja bošnjačke imovine u entitetu Republika srpska. Alija Hasanović iz sela Maćesi, općina Milići, dobio je rješenje o “uzurpaciji na parceli k.p br. 1840/1 i 1840/2”, koje se vode u “privremenom listu nepokretnosti br. 28 katastarske općine Maćesi”, a na koje mu se stavlja “zabrana otuđenja i opterećenja te utvrđuje pravo Republike Srpske da se iste trebaju knjižiti kao njena svojina”, o čemu smo ranije pisali u Stavu. Slično se dešava gotovo svim vlasnicima zemlje u ovom entitetu. Gotovo svakom Bošnjaku oduzima se barem nekoliko dunuma zemlje i šume. Nastavak je to srpske politike etničkog čišćenja.

Srbi u posljednjih 150 godina aktivno rade na provođenju svog nacionalnog plana, da prošire teritoriju, da svi Srbi žive u jednoj državi, a za ostvarenje tog cilja pobili su i raselili sve što nije srpsko. Na red je došlo oduzimanje zemlje.

Srpski nacionalni program definiran je još u Načertaniju 1844. godine i polazi od obnove Dušanova carstva iz 14. stoljeća, uz određene promjene koje su bile posljedica političkih događanja sredinom prošlog stoljeća. Ustvari, Načertanije su postale sinonim za velikosrpski hegemonizam u odnosu na susjedne narode. U tom nacionalnom programu polazi se od činjenice da se Srbi ne mogu zadovoljiti dobicima iz Prvog i Drugog srpskog ustanka te da će nastaviti borbu za preuzimanje prevlasti na balkanskim prostorima. U Načertaniju je navedeno u kojim zemljama Srbija treba organizirati promidžbeni i obavještajni rad radi pripreme pripajanja tih zemalja svojoj državi. Zbog toga taj program nije publiciran sve do 1906. godine. Nacionalnim programom predviđa se priključenje Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, sjeverne Albanije, Srijema, Banata i Bačke. Načertanije će kasnije postati srpska ideologija ne samo dinastije Obrenovića i Karađorđevića već i svih velikosrpskih programa do onih genocidnih četničkih Stevana Moljevića i Draže Mihailovića, kao i Memoranduma SANU-a od 1986. godine.

“Prema tome, velikosrpska hegemonistička politika posljednjih 150 godina nije se u biti promijenila, jer joj je osnovni cilj osvajanje teritorija, prodor na zapad preko Drine, progon i uništavanje nesrpskih naroda radi stvaranja Velike Srbije i to da ‘svi Srbi žive u jednoj državi’. Zbog toga se vrši promjena etničke strukture kolonizacijom osvojenih teritorija. Da bi proveli programsku politiku, vode ratove i provode agrarne reforme na osvojenim područjima radi kolonizacije srpskog stanovništva. Poslije svakog rata slijedi agrarna reforma kojom se od protjeranih Bošnjaka otima zemlja”, piše u zborniku naučnog skupa Jugoistočna Europa 1918.-1995.

Po podacima koji su tu objavljeni, prije agrarne reforme 1918. i 1919. godine u Bosni i Hercegovini, gdje je ona na najdrastičniji način provedena, prema popisu zemljišnog posjeda i stanovništva po vjerskoj pripadnosti, provedenog 1910. godine u Austro-Ugarskoj, Bošnjaci su imali 91,1 posto, Srbi pravoslavci 6,0 posto, Hrvati katolici 2,6 posto i ostali 0,3 posto zemljišnog posjeda. Poslije uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bošnjački narod došao je u podređeni položaj jer je dobio status vjerske manjine, pa mu je oduzeta politička i kulturna autonomija. Prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine na perfidan način proveden je genocid nad Bošnjacima oduzimanjem zemljišnog posjeda, uz simboličnu naknadu koja nije nikada u cijelosti isplaćena. Preko noći mnoge su obitelji bogataša zemljoposjednika postale socijalni problem ostajući bez sredstava za život. Nekim porodicama uzeli su čak gospodarske zgrade i okućnice. Počeo je proces masovnog osiromašenja bošnjačkog naroda i egzodus u Tursku.

Otetu zemlju bošnjačkih obitelji, piše u zborniku, dobile su srpska domaćinstva iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske krajine, Srbije i Crne Gore. U zemljišne knjige upisali su se kao vlasnici koji ništa nisu platili za dobiveni posjed. To im je bila nagrada za to što pripadaju povlaštenoj naciji. Glavno je bilo provesti nasilno izmjenu demografske strukture, srpskom kolonizacijom, u skladu s načertanijevskim programom. Naime, pod svaku cijenu se nastoji prikazati Bosnu i Hercegovinu kao srpsku zemlju, koja se treba u povoljnom povijesnom momentu priključiti Velikoj Srbiji. Danas se to zove “srpski svet”.

Bošnjacima je tada oduzeto ukupno 1.175.305 hektara poljoprivrednog i šumskog zemljišta. Od akcionarskih društava, banaka i drugih institucija oduzeto je 110.922 hektara zemljišta. Prema tome, oduzeto je ukupno 1.286.227 hektara poljoprivrednog i šumskog zemljišta. “Cjelokupna zemlja oduzeta po prvoj agrarnoj reformi 1918. i 1919. godine dodijeljena je 249.518 srpskoj obitelji, među kojima su bili i naseljenici, kolonizatori izvan Bosne i Hercegovine, a naročito ‘solunaši’. Imamo li u vidu da je svaka obitelj imala u prosjeku po četiri člana, onda proizlazi da je skoro jedan milijun stanovnika srpske nacionalnosti postao vlasnikom i posjednikom zemljišta i znatno se obogatio”, objavljeno je u zborniku.

Odmah poslije Drugog svjetskog rata, oružje se još nije bilo ni ohladilo, u augustu 1945. godine Privremena Narodna skupština Demokratske Federativne Jugoslavije donijela je Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji, kojim je oduzet “višak zemlje i poljoprivredne imovine od kulaka, crkve, manastira i nezemljoradnika”.

Prema ocjenama akademika Muhameda Filipovića, socijalistička Jugoslavija uzela je Bošnjacima u Bosni i Hercegovini dodatnih 600.000 dunuma zemlje. U tom periodu Bošnjacima su nacionalizacijom oduzimane i kuće, radnje, tvornice... Time su ostajali bez ogromnih bogatstava, što se kasnije odražavalo na njihov ukupni položaj unutar Bosne i Hercegovine.

Danas svjedočimo novoj “agrarnoj reformi”, Republika srpska na teritorijama s kojih su protjerani Bošnjaci sada na osnovu Zakona o premjeru i katastru RS iz 2018. godine oduzima bošnjačku zemlju. Da bi zaokružili i završili etničko čišćenje u kojem su pobili i protjerali Bošnjake, porušili džamije i izbrisali svaki trag bošnjačkog postojanja u ovom dijelu naše zemlje, Srbi sada nastoje iz zemljišnih knjiga izbrisati Bošnjake kao vlasnike zemlje, a njihovu imovinu upisati na Republiku srpsku.

Srbi u Republici srpskoj čine većinu, ima ih 83 posto, Bošnjaka je danas u Republici srpskoj 13 posto. Međutim, Bošnjaci posjeduju više od 50 posto zemlje. Da bi Republika srpska postala srpska, od Bošnjaka se oduzima zemlja i upisuje na Republiku Srpsku.

Zakon koji je usvojen 2018. godine i koji je čak i Ustavni sud BiH proglasio ustavnim omogućava im da oduzimaju imovinu. Formiraju se privremene komisije u općinskim katastarskim uredima gdje se pozivaju vlasnici zemlje da se izjasne da li prihvataju novi katastarski premjer. Redovno se u katastarskim premjerima oduzima po nekoliko dunuma od svakog Bošnjaka. Ako se neko ne slaže, može se žaliti sudu. Međutim, sudski sporovi su dugi i skupi, a Bošnjaci povratnici često nemaju novca i ne mogu sebi priuštiti pravnu pomoć, pa tako ostaju bez svoje imovine. Još je veći problem onima koji ne žive u Republici srpskoj i koji bi imali novca za sudske sporove, koji obično završe tako što se predmet opet vrati na odlučivanje komisiji i opet sve ukrug, ali oni nisu tu, pozivi ne dolaze na njihove adrese stanovanja, koje su često u Americi, zemljama Evropske unije, Australiji, i komisija bez njihovog znanja i očitovanja zemlju upisuje na Republiku srpsku.

Nažalost, zemljišne knjige su od ranije neuređene, vlasništvo nije prenošeno na nasljednike pa je zemlja upisana na nekog dalekog pretka i skoro pa je nemoguće dokazati vlasništvo.

No, Bošnjaci povratnici, ali i oni koji žive vani, moraju znati da je njihova imovina njihovo lično pravo, a i obaveza, te se stoga moraju potruditi da je zaštite i očiste. Imovina na koju se ne plaća porez, zemlja koja je zarasla, o kojoj vlasnici ne vode računa prije ili kasnije bit će oduzeta. Pitanje je ko će se danas boriti za zemlju.

Vlasništvo jeste individualno pravo i svaki pojedinac ga sam mora štititi, međutim, Bošnjacima povratnicima u ovom poslu treba pomoć, prije svega besplatna pravna pomoć. Na njihovim je političkim predstavnicima da im to omoguće.