EŠREF EF. KOVAČEVIĆ: Kovač pisane riječi

IZUZETNO CIJENJENI KOVAČ PISANE RIJEČI

Ešref je ime arapskog porijekla koje u prijevodu na bosanski jezik znači veoma časni, vrlo ugledni, poštovani, izuzetno cijenjeni. Bosanska riječ kovač označava zanatliju koji obrađuje metal. Ukoliko se vjeruje da ime čovjeka obilježi za čitav njegov vijek, onda je Ešref Kovač(ević) za to najljepši primjer jer je on bio “izuzetno cijenjeni kovač pisane riječi”. Ovih dana navršava se dvadeset i pet godina od preseljenja vrlo uglednog bosanskohercegovačkog orijentaliste i kaligrafa mr. Ešrefa ef. Kovačevića, rođenog 1. septembra 1924. godine u selu Kovačevci, nedaleko od Glamoča, gdje pohađa osnovno obrazovanje, a školovanje nastavlja u Gazi Husrev-begovoj medresi, koju završava 1944. godine. Prvo zaposlenje dobija u džamiji u Donjoj Vratnici, naselju oko 3 kilometra udaljenom od Visokog. Tu je bio imam punih 8 godina, od 1946. do 1954. godine. Nakon što je preselio u Sarajevo, džematlije iz njegovog prvog džemata održale su odnos s ovim velikanom i redovno ga posjećivali jer, dok je bio imam u Donjoj Vratnici, ušao im je u srca svojom toplom riječju i mudrim savjetima.

Zajedno je sa svojim džematlijama iz temelja gradio džamiju. Jedna stara gospođa koja je u vrijeme izgradnje džamije bila djevojčica, a sada ima preko sedamdeset godina, prisjeća se kako je svaka cigla ćerpiča prešla preko ruku njihovog Ešrefa ef. Kovačevića. Kada je počela Agresija na BiH 1992. godine i kada su počele padati granate, džematlije su se dosjetile i sve levhe u džamiji koje je radio Kovačević pohranile na sigurno. Kao što će se kasnije ispostaviti, bila je to dobra odluka. Džamija je stradala u ratu i srušena je do temelja. Nakon što je obnovljena, mještani su vratili sve levhe na svoje prijašnje mjesto, ljubomorno čuvajući poklone koje im je ef. Kovačević ostavio na čuvanje prije više od pedeset godina.

Studij turskog i arapskog jezika s književnostima i historijom naroda Jugoslavije okončava 1958. godine na Humanističkom odsjeku Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Kako je bio izuzetan student, biva mu ponuđeno članstvo Komunističke partije Jugoslavije, što Kovačević odbija. Poziv u partiju, iako neformalan, otvarao je put do asistentskog mjesta. Anegdotu o ovom događaju prenosi njegov višegodišnji prijatelj profesor Salih Trako. Prilikom susreta Ešrefa Kovačevića i Srđana Jankovića, njegovog dugogodišnjeg kolege i tadašnjeg asistenta na Filozofskom fakultetu, započet je razgovor o Kovačevićevom angažmanu na ovoj instituciji. Kako bi stavio do znanja da ga ne zanima pristupanje naučnoj zajednici na ovaj način, Ešref Kovačević je rekao: “Ja ne pretirem džamijske pragove, niti su mi koljena poderana od klanjanja, ali kada mi se prohtije da klanjam u džamiji, hoću da klanjam zajedno, otvoreno i tu slobodu ni za što ne dajem.” Shvativši o kakvom se kalibru čovjeka radi, Janković mu je zdušno odgovorio: “Evo ti ruke, Ešrefe, znao sam tvoj odgovor, govorio sam im da mene tebi ne šalju.” Pošto je odbio pristupanje partiji, sudbina nije željela da tada bude angažiran na Filozofskom fakultetu.

Međutim, talent Kovačevića nije mogao ostati skriven ni negiran. Javlja se 1960. godine na konkurs Orijentalnog instituta u Sarajevu, a pošto je od ranije bio poznat kao odličan i izuzetan student o kome su s velikim uvažavanjem govorili njegovi profesori, ovoga je puta primljen na mjesto asistenta turkologa bez ikakvog uvjetovanja. Koliko ga je cijenila akademska zajednica, uočljivo je u pismu iz ostavštine akademika prof. dr. Branislava Ðurđeva: “Dragi moj Suljo i Ešrefe, molim Vas da me izvinite što tek sada vraćam Ešrefov rukopis. Nisam u mogućnosti da dam opširnije primjedbe na Ešrefovu kritiku. Generalna primjedba je ovo: na mnogo mjesta je stilizovano kao da je ono što se stavlja kao primjedba stvar diskusije, a ono je tako kako Ešref kaže i nikako drugačije.” Potraga za naukom odvela je Kovačevića na studije u Beograd, gdje brani vrlo uspješan magistarski rad pod naslovom Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici po odredbama Karlovačkog mira.

Nakon višegodišnjeg pregalaštva, Ešref ef. Kovačević penzioniran je 1989. godine u Orijentalnom institutu u zvanju stručni saradnik turkolog. Kako je široj javnosti dobro poznato, Orijentalni institut u kojem je godinama radio spaljen je granatama 17. maja 1992. godine. Zanimljivo je da jedino kabinet u kojem je Kovačević godinama radio nije bio uništen, što se čini dovoljan “išaret”.

Pored njegovog magistarskog rada, objavljenog 1973. godine, Kovačević je iza sebe ostavio mnoštvo drugih autorskih djela i veoma vrijednih prijevoda, kao što su tekstovi Hududnama bosanskog vilajeta prema Austriji poslije Karlovačkog mira, Jedan dokument o devširmi, Muhimme defteri: dokumenti o našim krajevima itd. Ovaj intelektualni prvak pored objavljenih ostavio je nekoliko i neobjavljenih radova, poput prepjeva Pendname Feriduddina Attara. Vjerovatno najzanimljivije djelo koje nije ugledalo svjetlo dana jeste Nuru-l-mašrik (Svjetlo istoka), zbirka stihova iz arapske, turske i perzijske književnosti koju je Ešref ef. Kovačević pripremio za štampu. Stvaralački opus ovog znamenitog Bošnjaka na svojevrstan način krunisan je mevludskim spjevom Muhammed Resululah, čiji je tekst veoma visoko ocijenila petočlana komisija za recenziju.

KALIGRAFIJA

Ono po čemu je nadaleko poznat Ešref ef. Kovačević jeste njegovo bavljenje kaligrafijom. Kako sam navodi, ljubav prema kaligrafiji razvila se kod njega tokom školovanja u Gazi Husrev-begovoj medresi, a posebno su na njega utjecala dva profesora, Hilmi ef. Muftić i Jusuf ef. Muhić. Prema predaji koja se prenosi u porodici Rizvić, jedan od onih koji je prepoznao kaligrafski talent kod Kovačevića bio je Husein ef. Rizvić, nekadašnji učenik glasovitog bošnjačkog kaligrafa Alija ef. Faginovića i otac čuvenog profesora Muhsina Rizvića.

Od 1977. do 1982. godine Ešref ef. Kovačević držao je nastavu na predmetu Islamska umjetnost i kaligrafija u Gazi Husrev-begovoj medresi. Na svojim predavanjima uspio je prenijeti vlastiti žar za islamskom umjetnošću i kaligrafijom. Posebno je isticao imena trojice svojih učenika koji su pokazali izuzetan talent za kreiranjem uzvišenih linija arapskog pisma – Fikreta ef. Pašanovića, Zijada ef. Žuže i Abdullaha ef. Čelebića. Mladalački entuzijazam vrlo lijepo oslikava jedna fotografija nastala na časovima profesora Ešrefa ef. Kovačevića. Naime, dok je držao sat iz kaligrafije, profesor Kovačević znalački je ispisao kredom na tabli uzvišene riječi Bismille. Učenici, impresionirani lahkoćom ispisivanja i istovremenim majstorstvom pretočenim u vrhunsku kaligrafiju, fotografirali su svoga profesora i njegovo novonastalo djelo. Ta se fotografija još može naći kod učenika s tog časa i kod istinskih zaljubljenika u djelo Kovačevića. Njegov najbolji učenik i dugogodišnji prijatelj Hazim Numanagić nastavio je stopama svog učitelja i jedino je njemu bilo dopušteno da intervenira na kaligrafskom prijepisu Kur’ana Ešrefa ef. Kovačevića.

Ovaj velikan kaligrafije načinio je levhe koje se još uvijek nalaze u bosanskohercegovačkim džamijama i privatnim kolekcijama. Sam Kovačević nabrojao je najmanje dvadeset džamija u kojima stoje njegove levhe, između kojih se izdvajaju džamija Šadrvan u Visokom, džamija u selu Donja Vratnica kod Visokog, Beogradska džamija, Ferhad-pašina džamija u Sarajevu i Banjoj Luci, džamija u selu Vinac kod Jajca, džamija Mesdžid u Ljubljani, Zagrebačka džamija, Careva džamija u Sarajevu i mnoge druge. Ešref ef. Kovačević bio je autor i brojnih kaligrafskih uradaka na zvaničnim dokumentima, kako Islamske zajednice tako i SFR Jugoslavije, kao što su svi dokumenti na arapskom jeziku za Prvu konferenciju neangažovanih zemalja u Beogradu, povelja za proslavu hiljadite godišnjice Univerziteta “Al-Kindy” u Bagdadu, menšure za reisa Kemuru, Hadžiabdića i Mujića itd.

Čini se važnim napomenuti da je Kovačević bio pretežno kaligraf sulus i nesh pisma. Pored nekoliko tekstova koji se osvrću na njegovu kaligrafsku djelatnost, bosanskohercegovačka likovna kritika vapi za iscrpnom studijom o Ešrefu ef. Kovačeviću. Ovaj umjetnik nije samonikla divlja ruža već jedan prefinjeni primjerak na čije su usmjerenje u kaligrafiji utjecali njegovi srednjoškolski profesori. Za one koji ne znaju, lanac prenošenja znanja jedna je od najbitnijih karika u islamskoj tradiciji, pa tako i u kaligrafiji. Prema predaji, svi kaligrafi svijeta preko svojih učitelja neprekinutim lancem vežu se za Aliju, r.a., odnosno časnog Poslanika, a.s.

RATNI PRIJEPIS KUR’ANA

Bespoštedni rad na promociji bošnjačke baštine ostavio je trag na ovom velikom umjetničkom pregaocu, pa je 1987. godine Ešref ef. Kovačević morao ići na hitnu operaciju koja je bila izuzetno teška. Doktor koji ga je operirao nije se nadao da će Ešref ef. preživjeti, te je stoga savjetovao da sve bude već spremno za dženazu. Oni koji su se tu zatekli rekli su da on ne zna ništa o čovjeku koga je upravo operirao. Unatoč svim doktorskim prognozama, Ešref ef. Kovačević oporavio se uspješno i nastavio rad tačno ondje gdje je stao.

Stanje mu se ponovo zakompliciralo u ratu, pa je 1994. godine bila nužna nova operacija. Međutim, malo prije ovih zdravstvenih problema bio je započeo prepisivanje Kur’ana Časnog. Svesrdačno je radio na prepisivanju i ništa ga nije moglo omesti, čak ni oštre sarajevske zime kada u ratu nije bilo nikakvog ogrjevnog materijala. Na nagovor porodice, iako je negodovao, ipak je otišao na operaciju. Nakon kraćeg boravka u bolnici, vratio se kući i završio prijepis u rekordnom roku od 16 mjeseci, i to u ratnim uvjetima. Koliko je to opsežan i težak posao, vidljivo je iz podatka da je Hamidu Aytaçu, turskom velikanu kaligrafije, koji je radio u najboljim uvjetima, trebalo za prepisivanje Kur’ana punih 9 godina.

Po završetku prijepisa, krajem 1995. godine, odlazi u Tursku kako bi pronašao nekoga ko će ovaj amanet preuzeti na sebe i odštampati jedan od najljepših prijepisa Kur’ana na Balkanu. Posljednje atome snage i zdravlja dao je nesebično u IRCIC-u (Istraživački centar za islamsku historiju, umjetnost i kulturu) u Istanbulu, osiguravajući da njegov prijepis ugleda svjetlo dana. Sva je autorska prava Kovačević bezuvjetno poklonio izdavaču uz jedinu molbu da primjerci mushafa budu dostupni besplatno, što je uvaženo. To mu je bio i posljednji hizmet koji je uradio za vrijeme života. Kada je u ratu izlazio van opkoljenog Sarajeva, jedan od njegovih prijatelja upitao je Ešrefa ef. Kovačevića šta mu je neophodno kako bi mu to na povratku u opkoljeni grad donio. Pored ogromne nestašice i nedostatka hrane i osnovnih sredstava za život, Ešref ef. je kazao da su mu najpotrebniji poliester-papir i tinta.

Kako je sam navodio, prijepis Kur’ana namijenio je ljudima kojim arapski jezik nije maternji, od Bosanaca do Japanaca. Profesor Ismet Kasumagić jedne je prilike izjavio kako je beskrajno zahvalan Ešrefu ef. Kovačeviću zbog njegovog prijepisa koji mu je onemogućio da pogriješi u učenju. Danas se ovaj originalni prijepis Kur’ana čuva u jednoj od sarajevskih sehara i njegova je lokacija poznata samo uskom broju ljudi.

OSTAVŠTINA VELIKOG ČOVJEKA

Ešref ef. Kovačević dobio je na Stupskom Brdu u Sarajevu malu ulicu koja je nazvana po njemu. Međutim, dobio je veliku ulicu u centru Bihaća, smještenoj pored ulice Muhsina Rizvića, Alije Ðerzeleza, Tala Ličanina i drugih bošnjačkih velikana. U Sarajevu nije uspio dobiti neku značajniju i veću ulicu, pa je to njegov dugogodišnji prijatelj Hazim Numanagić prokomentirao na sljedeći način: “Šta će mu to? Šta znači jedna ulica? Po njoj ljudi hodaju i bacaju otpatke, a dobro se zna u koga je najveća nagrada i spominjanje.”

Posljednji dan njegovog života došla su mu u posjetu trojica prijatelja iz “Merhameta” koji su ga, između ostalog, pitali o broju ljudi koje je opismenio, a on im je odgovorio: “1.500 bez Tuzle.” Iz poštovanja prema Ešrefu ef. Kovačeviću i ljudima koje je naučio arapskom slovu, mekteb Sarač Ismailove džamije u Sarajevu nosi njegovo ime. Treba reći da se Sarač Ismailova džamija smatra jednom od najstarijih živućih osmanskih objekata na prostoru Evrope, jer njena gradnja datira u period od 1459. do 1505. godine. Stoga i ne čudi da je posljednje počivalište Kovačevića upravo u haremu ove džamije.

Povodom sjećanja na ovog velikana, 2016. godine kada je bilo 20 godina od njegova preseljenja, šejh Halil Brzina, šejh nakšibendijske tekije Mejtaš uz Sarač Ismailovu džamiju, održao je prigodno predavanje, koje je završio riječima: “Pa, evo, braćo i sestre, ovaj kratak prikaz života i djela velikog alima koji je bio duhovni velikan, književnik, pjesnik, umjetnik, tihi, dobri čovjek Ešref ef., te večeras ja, fakir Halil Hulusi, prašina pod nogama duhovnih velikana i sluga ašika, završavam ovaj ders posljednjim bejtovima mevludske dove ef. Ešrefa: ‘Bože, daj da svi k’o jedan držimo se svjesno svega što nam posla u Kur’anu, kao rahmet svoj najveći, preko milog Muhammeda – Svog Resula Posljednjega, jer to vodi pravim putem i istinskoj vječnoj sreći! Samo Ti si Svemogući, Koji sve što hoće može, pa i ovu našu dovu uslišaj nam, Dragi Bože!”

PJESMA NEPOZNATOG AUTORA KOJA JE ODUŠEVLJAVALA EŠREFA EF. KOVAČEVIĆA, A ČIJE JE STIHOVE ČESTO CITIRAO

Prisjećam se jedne noći u kojoj sam budan bio
I slušao šta je leptir sa svijećom govorio.
Ja sam pravi zaljubljenik, ako gorim pravo mi je,
Ali zašto ti izgaraš, kakva muka tebe bije?
Zaljubljeniče moj hudi, na to svijeća reče njemu,
Ode moj med, moj najveći slatki prijatelj u svemu.
Onoga trenutka kad od mene moj vosak pođe,
U glavu mi ko Ferhadu neka teška muka dođe.
Dok to zbori bol duboka bez prestanka k’o slap pada,
I sve više razlijeva se što se ona više jada.
O ti, što se stalno tužiš, ljubav nije za takvoga,
Jer ti nemaš ni strpljenja ni junaštva potrebnoga.
Ispred svijeće ti uzmičeš, neopečen tijelom svojim,
A ja, sve dok ne izgorim čitava, ja stalno stojim.
Ako ti i spali krilce plamen ove vatre svete,
Pogledaj ja kako gorim, sva od glave pa do pete.
Nemoj gledat’ moju svjetlost koja sijelo svjetlom mije,
Već osluškuj moje srce i slap suza koje lijem.
Tako prođe dio noći, onda bahnu iznenada,
Da ugasi plamen svijeće ljepotica jedna mlada.
Tada svijeća dok joj još, dim leluja se iznad glave reče:
Sinko, ovakav je kraj ljubavi svake prave.
Ako želiš mogla bih ti jedan vrijedan savjet dati,
Spas je brzo umrijeti, zla kob dugo umirati.

TARIH NA MEZARU EŠREFA EF. KOVAČEVIĆA

Svaka osoba, svaka duša će okusiti smrt
Umrli, da mu Allah dž.š. oprosti,
To je Ešref ef. Kovačević,
Bio je od velike priznate uleme i veliki kaligraf,
Blago njemu,
Jer je on odgojio djecu na dobrom putu,
Blago njemu,
Jer je naučio na stotine muslimana i muslimanki
Učenju Kur’ana,
Blago njemu,
Prepisivaču velikog Kur’ana,
Da Allah dž.š. ga smjesti u rajske vrtove,
I još više da mu Allah podari.

Autor: Hafiz Mustafa Sahačić