Azemina Krehić, “Zrcalo od mjedi”, poezija, “Planjax”, Tešanj, 2022.
Prva knjiga Azemine Krehić Halilović spada u one rijetke u kojima se uobičajene karakteristike svih pjesničkih prvijenaca ne mogu registrirati. Ovaj je rukopis (nagrađen na konkursu Fondacije FBiH za izdavaštvo) ispisan dosljedno, konzistentno i precizno – bez ikakvih “restlova”, bez “izleta u nepoznato”, bez sadržaja i izvedbi koji bi se mogli ispostaviti kao “kolateralna šteta” u sklopu te kreativne potrage, bludnje ili lutanja (s kojima ne može da ne otpočne svačiji autorski pjesnički put). To, opet, možemo uzeti kao siguran znak autoričine zrelosti, pa i “odstajalosti” rukopisa – dovoljno dugo ispisivanog i glačanog, da ne bismo u njemu mogli ukazati na osobenosti prvijenca.
Pet je ciklusa unutar kojih je pjesnikinja posložila svoje tekstove: Krhotine (sa sedam pjesama), Zatočeni odrazi (deset), Stakalca juga (devet), Zrcaljenje (šesnaest) i napokon Zrcalo od mjedi (pet) – ukupno 47 tekstova. Već i iz naslova ciklusa osjetimo nešto od one huminske (Hamza), ali i šimićevske opsjednutosti mediteranskim kršom, svjetlom, sjenovitostima i tajanstvima. Iz svoga zavičaja (Ljubuški) ova pjesnikinja je “povukla” cijeli taj frekventni spektar hercegovačkog podneblja – tako da ovu knjigu bez sumnje možemo prepoznati i tretirati i kao svojevrsnu intimnu posvetu ontičkoj punini zavičajnosti.
Nije slučajno naslov prve pjesme Šutnje, nisu slučajno pomenuta u njoj “osiona božanstva juga” kao neukrotive sile prirode koje nas svode “na golo ja” i “ogoljeno ti”... i nije slučajno da se pjesma završava ovako: “Crtam na podrošenom staklu/ iskrivljenu crtu usana,/ dok ti mahnito juriš/ pogledom za mjestima/ na kojima nećemo dijeliti/ ni isto svjetlo/ ni isti rastući mrak.”
Pjesnički subjekt u ovoj knjizi ima jednu osobinu koja se istura u prvi plan: to je koncentracija kao silina samookupljanja bića, s kojom i zbog koje i vlastita upojedinjenost, i svaki drugi koji se tu zatekne, i simboličko-metaforičke pjesničke esencijalizacije podneblja (“duha mjesta-i-vremena”) – sve to zasebno i sve zajedno zadobijaju i trpe nekakvu relativizaciju spram punine bića (Bića čak i s početnim velikim slovom), spram punine koju sve upojedinjenosti mogu samo udisati, usisavati, upijati, žudjeti..., a nikad dosegnuti. Fiziološke, mjesne, temporalne i sve druge granice pritom nisu ništa drugo doli medijum sudaranja, ukrštanja, prožimanja – same žudnje (u njenom primarnom učinku Tvorca – “Budi, i bȋ!”, i u njenom sekundarnom učinku neodoljive potrebe ljudskog bića da se vrati Praizvoru, da se stopi s božanskim). Iz niza pjesama u ovoj knjizi snažno zrači upravo ta samoprepoznatljivost jednoistosti žudnje.
“U bašti, snažnim čvorovima svezala sam štrik,/ govoreći kako tu dopire najviše sunčevih zraka.// Plavičasta tanka linija gledala je u tvoj prozor,/sa roletnama kao visoko podignutim kapcima.// U pletenoj košari iznijela sam svoje najčistije pjesme/ i prostirala ih umjesto veša na mirisavu vrelost zraka.// U želucu mi se uzmutio nemir kao žumance,/ razastirala sam ti sebe pod crvenim štipaljkama... // Tvoji prozori su sklopili oči...// Tmurni oblaci su kao zajecali nad mojom baščom, / pjesme su već pokisle, a ja sam istrčala iz kuće / i hitro skidala štipaljice, pokušavajući spasiti/ bar poneki stih, ili onu riječ od koje zavisi život.” (Štrik pod Suncem)
“Prelazim preko praga koji je granica / između mogućeg i nemogućeg. // Sa osmijehom i sjajem u očima / pozdravljam takvog tebe/ u kojem su se skupila / sva moja neposjedovanja. // Tješi me što ću zakoračiti/ ponovno u kuću./ Za tebe takvog još samlja. // Pustit ću ptice iz kaveza, a u kosu / čvrstom ću gumicom povezati / sve svoje nesigurnosti i strahove. // I prstima svojim prelazit ću nježno vratom,/ preko granice između nemogućeg i mogućeg.” (Susret)
Metaforičko-alegorijskom uprizorenju primordijalne/inicijalne ženske pozicije/frekvencije unutar polja erotskog privlačenja, kako je ona data u prvoj navedenoj pjesmi, odmah se pridodaje možda i najbolja pjesnička esencijalizacija obiju strana (i svijetle, i mračne) “gravitacionog polja” ženske i muške ljubavi (privlačnosti, strasti) – koja na spektakularan način razvidnom i oduhovljenom čini razliku naboja ili sila duševnosti (po rodnoj osnovi), razliku koja je vrlo precizno izvedena “na štetu” pola koji jeste realno slabiji pol (u kom se god kontekstu, mahom podrazumijevajućem, i pretežno pogrešno, koristila ta sintagma).
Prvi i posljednji ciklus obeshrabruju interpretativnu strategiju koja bi počivala na primogenituri lirskog u izražajnosti ove pjesnikinje: bivajući otvaranje i zatvaranje kruga (ili svih krugova), te se pjesme doimaju kao rezultat duboke refleksije, potkraj knjige i kao mističke kondenzacije nekog praiskustva bića – u kojima jedva da ima išta od lirske raznježenosti ovog i ovako rodno određenog lirskog subjekta. Gotovo da se kao poovski strašna nadaje atmosfera posljednje pjesme, po kojoj je knjiga i dobila naslov:
“Iza samostana, pod tisom, u osamljenom grobu/ crvi su već rastočili ruke onog koji je/ zrcalo načinio. // Ispred samostana, na groblju odbačenih/ stvari: izblijedjele fotografije, obezglavljene/ ikone, sveci koji mole za spasenje, i/ potamnjela mjed. // Iza ponoći,/ silueta sam koja skače u/ dubinu ogledala. // Ništa više nije između nas.” (Zrcalo od mjedi)
Cijeli posljednji (kao i prvi) ciklus priređuju ozračje transcendirajućeg impulsa/ kretanja – preko one granice koja spram svim ostalim stoji kao prva i posljednja: preko granice života i smrti. Spektralni pojas lirskog rezerviran je za pjesničke kondenzacije i sublimacije zavičajnog podneblja i udesa njegovih ljudi – dakle, u drugom i trećem ciklusu prvenstveno. Kraće pjesme iz drugog (Zatočeni odrazi) i trećeg (Stakalca juga) ciklusa ambijentiraju zavičajni topos – i u njegovoj božanskoj/prirodnoj neponovljivosti, kao i u njegovoj udesnoj nesreći: Smokva, Avlijska lipa, Skakavci, Murva, Neretva... evociraju taj spreg svjetlosti i njezinih boja i taloženja u bićima koja su njome prožeta. Deskriptivnih lirskih segmenata tu ima najviše, s tembrom (tonovima, prizvucima, glasovima) tog areala – ali je opet dominantna ideja/misao koja (na)vodi kreativni impuls pjesnikinje ta neka gorkosjetna spoznaja predominantnosti zla (koje ontički treba razumjeti kao ono što nije moguće da bude – ali koje je itekako učinkovito u zadatosti prostora-i-vremena). Evo kako se to sjajno raskriva u kratkom tekstu pod naslovom DNK:
“Nakon što mi uzeše djetinjstvo/ pod prkosnom ljubuškom lipom,/ počeli su i tamjanom kaditi/ ruševni dom,/ da ničeg moga u njem ne ostane. // A ja sam noću, kriomice, s melecima/ slijetala u svoju razrovanu bašču. // Zarezivala sam istovremeno/ mogranju glavu i svoju ruku,/ i suznim očima dokazivala/ kako nama protiče jedna ista krv.”
Mnoštvo blistavih lirskih kondenzacija podneblja nije, dakle, ni samo sebi cilj, kao što nije ni ram za sliku izražajnog profila autoričinog: Bregava koja huči u blizini, Mjesec /koji/ srebrnim ibrikom zalijeva zemaljske bašče, Pospani anđeo /koji/ drvenim papučama klepeće po avlijskoj kaldrmi (iz pjesme Kuća na Luci) jesu i trebaju biti potezi kistom koji evociraju ambijent – ali srce svake pjesme je “negdje iza/ispod/mimo” bilo kakve “razgledničke” slike pejzaža, evo kao u pjesmi Mogranj:
“Sva moja vjekovna rasutost skupila se,/ kao zrnevlje, u njegovo oblo tijelo. // Na tananim košticama lomim/ tvoje usne prijekorne, na svim mogućim/ jezicima odjedanput. // Raspukao se glavun/ na dvije pole. // Njegova krv me obasiplje/ u strasnom svome nestajanju. // Ti bježiš u mene,/ preplašena... // Dok večer crnu košulju/ nad tijelima našim cijedi.”
Ova je sjajna pjesma dragocjena za našu interpretaciju: u njoj se miješaju i smjenjuju “prva lica” jednine (ženskog i muškog roda), a neutralno “treće lice” stoji samo u iskazu “Raspukao se glavun na dvije pole”, dok su ostalo sve stihovi u kojima čas jedna, čas druga strana zaposjedaju ispovjedno prvo lice jednine. Dvojina je taj “broj” u kom se ja i ti ne odjeljuju nikakvom granicom: dvojnost – a ipak jednota! Ili, kako smo to već imali priliku i u ravni neologizma čuti i pročitati: žednina! Ovdje se ukazuje opet to što smo ranije već podcrtali kao “dvostranost”, ali i “jednoistost” žudnje – koja predstavlja energetski kod, frekventnu šifru pogona (impulsa, nagnuća) ove pjesnikinje:
“Bosim stopalima gazim/ po zemlji rahloj i mokroj. // Kao da duboko u sebi/ jecam pod pljuskom/ ljubuških mirisa i trava... // Zasijavam spašenim osmijehom/ lijehe u ovom kasnom proljeću. // Ruke postaju vjetar/ za svako cvatje i prašnike. // Tko li će to/ u zrelu daleku jesen/ plodove tvog osmijeha/ i bosih mojih nogu/ sretan ubirati?”
Dakle, bez tajne Dvojine, bez njene primogeniture – ni zavičajne lirsko-refleksivne kondenzacije, ni intimne ispovijesti, ni obuhvat tragizma ljudskog vjekovanja unutar ovoga podneblja, ni žestoke kritičke kristalizacije iz duše i uma žrtve proživljenog i preživljenog zla..., ništa od svega toga ne bi imalo svoje utemeljenje, svoj razlog, svoju izvorišnost, svoju metafizičku pretpostavljenost. Eto, to bi bilo dovoljno – kao “rukavica bačena u lice” svim zagovornicima postojanja nekog “ženskog pisma”, u poeziji... i inače. Nikad esencijalnije, ali ni produktivnije nadovezivanje na poetičku specifiku jednog A. B. Šimića, pa i jednog Hamze Hume nije se još ukazalo i potvrdilo jednim pjesničkim prvijencem!
