Općinsko vijeće Stoca već odavno radi nelegalno, mimo Ustava, jer Hrvatska demokratska zajednica, koja drži vlast u tom gradu, blokira izbor predsjedavajućeg Općinskog vijeća samo jer je riječ o Bošnjaku. Prema zakonu, u općinama u kojima nema izrazite nacionalne većine, a Bošnjaka je u Stocu 40 posto, načelnik općine i predsjedavajući općinskog vijeća ne mogu biti iz istog naroda.

Stolački HDZ, dok njihov stranački šef svakog dana priča o majorizaciji, izmjenama Izbornog zakona i preglasavanju, hladno već skoro deceniju krši Ustav većeg bh. entiteta blokirajući na svaki način izbor predsjedavajućeg, U Stocu sve uzde vlasti drži HDZ i njegov načelnik Stjepan Bošković, pa je tako i moguće da sve sjednice Općinskog vijeća saziva i vodi dopredsjedavajući Općinskog vijeća, također član HDZ-a.

Ovakvo stanje u Stocu traje već desetak godina, svaki dopis koji Klub Bošnjaka pošalje prije sjednice, tražeći da se na dnevni red stavi i imenovanje predsjedavajućeg Općinskog vijeća, Bošković ignorira ili odbije. O ovom i drugim problemima s kojima se svakodnevno suočavaju stolački Bošnjaci razgovarali smo s Esadom Omanićem iz Stranke demokratske akcije, koji je na posljednjoj sjednici Općinskog vijeća bio predložen za predsjedavajućeg.

STAV: Zbog čega niste imenovani na dužnost predsjedavajućeg, zato što ste Esad Omanić ili što ste kandidat Stranke demokratske akcije?

OMANIĆ: Nisam imenovan zato što ne odgovaram vladajućem HDZ-u. Ne postoji nikakav drugi razlog. Niti je do mene lično niti je do nekih drugih okolnosti, jednostavno se ne dozvoljava imenovanje na tu dužnost osobe iz reda Bošnjaka, a onda to prate neke druge zakonske začkoljice da se to imenovanje onemogući. U ovom je trenutku razlog to što sam iz SDA, ali da je na izborima bio bilo kakav drugi rezultat, da je u pitanju pobijedila bilo koja druga bošnjačka stranka, stvar bi bila ista. Možda bi njima bile prihvatljive neke druge stranke, neke koje bih ja nazvao kolaboracionistima, ali kod nas takvih nema pa je to problem.

STAV: U suštini, to što govorite je definicija aparthejda.

OMANIĆ: U suštini, da. U Stocu nije aparthejd kakav je bio u Južnoj Africi, gdje manjina vlada nad većinom, jer u Stocu ima nešto više Hrvata u odnosu na Bošnjake, ali, kada pogledate federalni nivo, kada izračunate koliko Hrvati imaju ministarstava, koliko direktora javnih preduzeća, koliko drže menadžerskih pozicija, onda vam je situacija u Stocu jasna. Samo što smo mi mala sredina pa se visoka politika i međunarodna zajednica ne bave previše nama. Mi nismo zanimljivi ni novinarima. Čast rijetkim izuzecima, uglavnom nas gurnu na kraj, u neke rubrike pri dnu.

STAV: Majorizacija u pravom smislu riječi?

OMANIĆ: To je popularna riječ upravo među onima koji nama Bošnjacima to rade ovdje u Stocu. I od državnih i od entitetskih ministara Hrvata stalno možete čuti priču o toma kako su ugroženi, majorizirani, a drže procentualno mnogo više poluga vlasti nego što ih realno ima. Mi Bošnjaci u Stocu smo gurnuti u treći plan, ne u drugi nego u treći plan. U Stocu postoji sedam javnih preduzeća, ni u jednom direktor nije Bošnjak. To nema nigdje. Od tih sedam javnih preduzeća koja imaju značajan broj zaposlenih za stolačke prilike, zaposlenici Bošnjaci su statistička greška. Mislim da ne prelaze dva ili tri posto. U samoj Općini, u kojoj je zaposleno oko 70 ljudi, radi svega sedam Bošnjaka. Kada uzmete u obzir da je na popisu stanovništva 2013. godine u Stocu bilo 40 posto Bošnjaka, onda vidite da se radi o totalnom disbalansu. I sve je ostalo tako. Kada su u pitanju kapitalne investicije, infrastrukturni projekti, tu se redom zaobilaze mahale u kojima žive Bošnjaci i gdje su većina, projekti koje Bošnjaci delegiraju se ili ne realiziraju ili su na čekanju. Čak se politizira izgradnja novog gradskog harema. Prije dva-tri mjeseca je taj prijedlog prošao na Općinskom vijeću, ali je još uvijek na čekanju. Uvijek neki papir nedostaje, uvijek nema neke političke volje, kao da je u pitanju London, a ne grad od tri ulice.

STAV: Zašto je u Stocu tako radikalan odnos prema Bošnjacima?

OMANIĆ: Mislim da je tako ponajviše zbog činjenice da Bošnjaci ovdje nisu zanemariv faktor. Mi nismo jezičak na vagi kao što su to Bošnjaci u nekim drugim povratničkim sredinama. Mi smo ovdje jedan ozbiljan faktor koji je u stanju i spreman je da preuzme vlast. Nas doživljavaju kao prijetnju oni koji nisu navikli da dijele bilo šta s onima s kojima žive. I to je tako. Ovo nedavno proglašenje Stoca gradom, u Federalnom parlamentu, mi Bošnjaci doživljavamo kao svojevrsnu nagradu HDZ-u za ono što nam rade. Zamislite paradoksa, Stolac ispunjava samo jedan uvjet da postane grad, a to su nacionalni spomenici. Međutim, svi ti nacionalni spomenici, odnosno, velika većina njih, bili su predmetom teške devastacije upravo od ovih koji se danas tako deklarativno ponose njima. I danas imate primjere takve devastacije spomenika, gdje se od Starog grada iznad Stoca pokušava napraviti nešto što on nikada nije bio. Gdje se od pristupnog puta tom Starom gradu prave nekakvi križni putevi, gdje se usred Starog grada dograđuju megalomanski betonski križevi kao da je to neko svetište, što on objektivno nije. Uostalom, to najbolje mogu da kažu historičari.

STAV: Dakle, i dalje intenzivno traje proces kristijanizacije Stoca?

OMANIĆ: Apsolutno se to pokušava na takav način, zloupotrebljavaju se osjećaji ljudi. Najslabija tačka svakog čovjeka jeste ili religija ili identitet ili najranjivije kategorije stanovništva. Pokušava se na tim slabostima naroda i građana upravljati cjelokupnim sistemom. Ne bih ja rekao da su oni koji su danas u vlasti neki veliki vjernici ili da je to nekakav kler, ne, na svaki se način pokušavaju sačuvati mehanizmi vlasti.

STAV: Da li je to što se dešava Bošnjacima u Stocu smišljeno u Stocu ili je došlo iz nekog višeg centra moći?

OMANIĆ: Rekao bih da je to miks. Zna se šta dolazi s vrha hrvatske politike, uglavnom je to HDZ, da se ne lažemo, ali ima i stolačkih ideja, stolačkih inicijativa. Dijelom jeste iz Stoca, a dijelom je i uvezeno jer zbog tog načina na koji se opstaje na vlasti, u tim stranačkim krugovima dobija se veće povjerenje. Gradi se rejting na takav način.

STAV: Koliko takav odnos vlasti prema Bošnjacima utječe na svakodnevni život, na vaš odnos s komšijama Hrvatima?

OMANIĆ: Utječe, i to loše jer se ruši ono što je najteže izgraditi, a to je povjerenje. Mi ovdje, 22 godine nakon povratka, imamo dobre odnose s našim komšijama Hrvatima. Ljudi rade, sarađuju, komuniciraju, druže se. Nisu svi u vlasti, nisu svi u Vijeću, ne prate svi, na kraju krajeva, politiku. Ona ih ne zanima, opterećuje ih. Povjerenje se ne bi smjelo rušiti, trebalo je mnogo vremena da se takav odnos s komšijama izgradi, a danas neko, s jednom ili dvije odluke, pokušava da sve to degradira, da nas dovede u stanje kakvo je bilo neposredno nakon rata ili u fazi povratka u Stolac. Mi, hvala Bogu, već godinama nemamo nikakvih problema s našim komšijama Hrvatima, u Stocu nema međunacionalnih incidenata. Stanje sigurnosti je sasvim normalno, međutim, politička klima ovdje je loša, odnos HDZ-a prema Bošnjacima ovdje je loš i to bi se moralo mijenjati.

STAV: Kako ga promijeniti?

OMANIĆ: Rješenje je da se inicijativa spusti s viših nivoa na Stolac, jer ovdje nema mehanizama da se to napravi. To se rješava na višim nivoima, prije svega na federalnom i kantonalnom nivou, da se utječe na ove koji donose odluke u Stocu, da se utječe na naše komšije da se drugačije postave i odnose. Mislim da je to jedini izlaz iz krize koja traje, koja je permanentno stanje. Kriza u Stocu je stalna, ona samo s vremena na vrijeme eskalira.

STAV: Kakvo je stanje ekonomije, od čega žive Stočani?

OMANIĆ: Stanje je kao i u drugim manjim sredinama. Stolac je mala sredina, gradić iz kojeg mladi, školovani ljudi masovno odlaze. Hrvati čak i više odlaze jer imaju pasoš Evropske unije, njima je lakše otići. Neko živi od poljoprivrede, neko ide na posao u Mostar ili Čapljinu, nešto ljudi radi u javim institucijama, ali generalno to nije neka klima razvoja. To je klima stagnacije i čak to što budžet raste nije pokazatelj razvoja. Budžet raste zato što se prodaje zemljište i druga prirodna bogatstva Stoca. Nije to nikakva posebna pamet naše vlasti koja je kao uspjela nešto dodatno da privrijedi, ona uglavnom prodaje zemljište za fotonaponske elektrane.

STAV: Hoće li možda nova cesta prema Neumu popraviti stvari?

OMANIĆ: Sigurno je da hoće jer Stolac je ipak, bez obzira na sve političke turbulencije, grad koji ima više desetina nacionalnih spomenika, u koji vole da dolaze što “obični”, što poznati ljudi. Recimo, naša režiserka Jasmila Žbanić je stalno ovdje, ljudi kupuju zemlju, grade vikendice, dolaze da odmore. Definitivno je da će taj tranzit prema Neumu otvoriti nove mogućnosti ovdje.

STAV: Razgovor nam je protekao u prilično sivom tonu, ali Vi ste ipak optimista da će život u Stocu postati bolji?

OMANIĆ: Naravno da jesam jer nas ima. Ima nas dovoljno, nismo mi neka mala, zanemariva grupa. Stolac je oduvijek davao velike ljude, velika imena, masa ozbiljnog svijeta je potekla odavde, što u politici, što u umjetnosti i kulturi. To su Stočani. Ovo je podneblje vrlo plodonosno, ovdje se ne gubi tako lahko ta volja za napretkom, za pospješenjem svega što nas okružuje.