Februarska ofanziva neprijateljskih jedinica na Bihaćki okrug 1994. godine u vojno-analitičkim krugovima ocijenjena je kao jedna od najtežih operacija kojoj su bile izložene snage Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Osim ogromne nadmoći u naoružanju i brojnosti neprijateljskih jedinica, otežavajuća okolnost bile su i velike hladnoće. Prevagu je odnio borbeni moral i junački mentalitet jedinica Petog korpusa, koje su odoljele silovitim napadima te uspjele povratiti prvobitno izgubljene položaje i učvrstiti linije. Cijena višesedmičnih borbenih aktivnosti ipak je bila velika, a ogledala se u velikom broju promrzlih, ranjenih i poginulih boraca iz više brigada 5. korpusa ARBiH. Svi oni ostali su kao trajni uteg preživjelima, kao i kasnije rođenim bosanskim patriotima, da ih se ne zaboravi. Jedan od poginulih pripadnika 5. korpusa bio je i komandir Prve čete jurišnog bataljona 505. brigade Esad Eso Šahinović.

Esad Šahinović (sin Hašima i Sebile) rođen je 1953. godine u naselju Zaradostovo, općina Bužim. Nakon školovanja vojni rok u sklopu JNA odslužio je u Delnicama 1975. godine. Tri godine kasnije odlazi u Sloveniju, gdje je sve do izbijanja rata radio u Novoj Gorici, Kopru i Piranu, a potom je radio u Italiji, Libiji te u Madridu. Nakon izbijanja rata aktivno se uključio u redove Armije RBiH. Više je puta nagrađivan od komandanta Petog korpusa i komandanta 505. brigade. Nestao je na Grmuško-srbljanskom platou 28. februara 1994. godine. Njegovo tijelo razmijenjeno je 30. marta 1994. godine. Posthumno je proizveden u čin kapetana Armije RBiH 12. januara 1996. godine. Sa suprugom Refikom imao je troje djece: Sebilu (1980), Berimu (1984) i Amira (1986).

RATNI PUT S VAROŠKIM VODOM

Od početka rata, od vremena formiranja Teritorijalne odbrane i napada na Bosansku Krupu, Eso je bio u Prvom varoškom vodu, koji je vodio Šefik Veladžić. “Prva naša zajednička aktivnost po povratku iz Bosanske Krupe bilo je držanje straže na Metli. Nakon toga, imali smo okršaj na Bućevcima za Kurban-bajram u junu 1992. godine. Odatle smo raspoređeni da držimo liniju na Banjanima i Dobrom Selu, odakle smo odlazili u akcije oslobađanja Ćorkovače i 'Munju '93'. Sudjelovali smo u nekoliko žestokih borbi za vrijeme 'prve autonomije'. Imali smo upade u neprijateljski teritorij, gdje smo razoružavali neprijateljske jedinice od Todorova, Varošina, Stabandže, Kajtezovca, Bahinjovače do Urgi i Bajramovića. Oslobađanje Todorova desilo se 15. novembra. Mjesec kasnije, 16. decembra, u akciji na Varošinama zarobili smo 46 neprijateljskih vojnika. Tridesetog decembra smo oslobodili Vrhovsku, Bekinovac, Mamića Brdo i Korita, a u januaru 1994. godine Bahinjovaču i Metlu. U svim tim akcijama i borbama sudjelovao je i Eso, u početku kao obični borac, a od sredine decembra 1993. godine i kao komandir čete”, prisjeća se Šefik Velagić.


Eso Šahinović s komandirima vodova u Prvoj četi

Kao  odrastao, porodičan čovjek, Esad Šahinović u mnogim se situacijama pokazao kao prava osoba za savjet i sugestiju. “U Esi sam imao pouzdanog i hrabrog saborca. Imao je dosta životnog iskustva koje je stekao radeći i putujući po mnogim zemljama Evrope. Posebno mi je bio od koristi na samom početku dok još nisam bio izgradio autoritet među borcima. Sredinom decembra 1993. godine Eso je imenovan za komandira Prve čete u Drugom bataljonu. To je bilo neposredno nakon zarobljavanja Avde Pajalića u Donjoj Lučkoj kod Cazina. Ja sam tad bio zamjenik komandanta Drugog bataljona. Na postrojavanju pred 6. februar 1994. godine Eso je vodio Prvu četu, a ja sam tad imenovan za komandanta Jurišnog bataljona. U tom trenutku 505. brigada je bila u najjačem sastavu. Tad smo postrojili tri čete Jurišnog bataljona, četu 'Hamze', po jedan vod 'Gazija' i 'Tajfuna', te dva inžinjerijska voda i svi oni su sudjelovali u 'Februarskoj ofanzivi'. Dva dana kasnije otišli smo u Bihać, gdje sam ja isti dan ranjen. Nakon što sam prebačen u bolnicu, Eso je sa svojim borcima i drugim jedinicama ostao na Spahića Glavici, gdje su se vodile višednevne borbe. Nakon nekoliko dana ojačavanja linija, komandant Izet Nanić je odlučio da se udari kontranapad kako bi se pomjerile neprijateljske linije. U tim borbama smo imali dosta mrtvih i ranjenih. Po pričanju saboraca, prilikom jednog samostalnog izviđanja Eso je zarobljen. To je bilo u dijelu linije koja nije bila dobro uvezana”, ističe Veladžić.

Kaže da je Eso bio od onih boraca koji nikad nisu izbjegavali vojničke obaveze. O njegovom nedvosmislenom opredjeljenju da se bori najbolje pokazuje primjer kada je i za vrijeme odmora odlazio na liniju. Upravo jedan takav slučaj desio se kada su autonomaške snage u službi Fikreta Abdića sredinom decembra 1993. godine napale na Varašine. “Jednog jutra 'autonomaši' su upali u selo i zarobili neke civile. Ja sam bio na Dobrom Selu i pošao sam kući na odmor ne znajući da se to desilo. Kad sam stigao u čaršiju, vidio sam da se iskupilo puno Varoščana. Pitam ih šta je bilo, a oni mi kažu da su 'autonomaši' ušli u Varošku Rijeku. Odem u komandu da provjerim s komandantom šta se dešava, a on se smije i kaže: 'Ma pustit ćemo ih da dođu do Zaradostova, pa ćemo onda udariti kontru.' Tu je s njim bio i komandant 511. krupske brigade Mirsad Crnkić. Odatle sam uz Nanićevu saglasnost otišao izvidjeti teren jer je to bio teren koji je bio blizu moje kuće i koji sam dobro poznavao. Komandant Nanić mi je sugerirao da se dolje nalaze Hima, Ahmo Kapetanov i još neki momci sa zadatkom da prate kretanje neprijateljskih jedinica, ali da ne prave otpor. Izlazim iz komande, kad Eso rahmetli stoji ispred. Bio je slobodan i došao je u čaršiju. Pita me gdje ću. Kad sam mu odgovorio, kaže mi: 'Idem i ja s tobom.' Bio je u civilnoj odjeći i bez oružja. Dao sam mu svoj pištolj i nas dvojica smo krenuli. U Varoškoj smo našli Ahmu, Himu i ostale momke te se kroz Veladžiće zaputili prema Rudniku. Kad smo stigli na Čajino Brdo, već je bila pala noć. Polahko smo se prikrali ispred kuće Hasana Alijinog. Ovih nekoliko saboraca je ostalo na putu, a Eso i ja smo otišli pod prozor i posmatrali ljudske siluete u kući. Tu su dva autonomaška vojnika došla po vodu i svratili na kafu. Nimalo nisu bili oprezni i, da smo htjeli, lahko smo ih mogli zarobiti. Cilj nam je bio prikupiti što više informacija za sutrašnju akciju. I tako mi stojimo pod prozorom, a oni između ostalog pričaju kako će sutra na ručak u Bužim. Nakon završetka izviđanja Eso i ja smo krenuli prema komandi, gdje smo izvijestili komandanta Nanića o stanju na terenu i položajima neprijateljskih jedinica. Dobio sam zaduženja za pripremu jedinica i ujutro smo fantastično odradili akciju u kojoj smo zarobili i razoružali 46 neprijateljskih vojnika. Eso je u toj akciji sudjelovao kao borac Račinog voda. On je mimo dužnosti išao sa mnom na izviđanje i takav njegov odnos prema borbi je bio sve do smrti. Jednostavno, za odlazak u borbu bio je spreman u svakom momentu. Kako nije bio ranjavan u toku rata, redovno je išao na liniju te imao priliku sudjelovati u svim borbama našeg voda, a kasnije i čete.”

VIŠE JE VOLIO AKCIJU NEGO DEŽURSTVO U ROVU

Najveći dio ratnog puta Esad Eso Šahinović bio je borac trećeg odjeljenja varoškog voda, koji je vodio i Mirsad Skenderović zvani Mirso Beganin. Prvi ratni susret s rahmetli Esom Mirso je imao prilikom napada na Bosansku Krupu 21. aprila 1992. godine. “Eso je bio veliki patriota, vrlo srčan i odlučan borac. Uoči samog rata došao je kući iz inostranstva i prvom prilikom nam se pridružio. Eso je bio dosta stariji od nas ostalih u vodu. Imao je prepoznatljiv karakter i svoje 'ja'. Kad nešto kaže, može glava ići, ali tako će biti. Bio je svjetski čovjek, puno je proputovao.Volio je šalu i oko njega se okupljalo razno društvo. Bio je vrlo osviješten. Sve mu diraj, ali mu ne diraj u patriotizam i nacionalnost. Eso je bio dobro upućen u političku situaciju u BiH i regiji. Između ostalog, skupa smo učestvovali u akcijama na 'prvoj autonomiji', počev od Todorova, Varošina, Bahinjovače do Bajramovića. Ništa Esi nije bilo teško. Ako niko neće da nosi municiju, RPG, hoće Eso. Bio je nižeg rasta, onako nabijen, sav u mišićima. Tip vojnika koji je vazda bio spreman žrtvovati se za drugoga”, prisjeća se Skenderović.


S Račinim vodom ispred OŠ “Bužim” u februaru 1994. godine

Po Mirsinom kazivanju, Eso je bio od onih ljudi koje “ne drži mjesto”. Kako naglašava, kao vrlo radoznao čovjek, volio se kretati, odlaziti na osmatranje neprijateljskih položaja, podvlačiti se pod neprijateljske rovove i slično. “Gdje god da smo bili na ratištu, Eso je išao izviđati. Najčešće je to radio sam i uživao je u tome. Često sam mu govorio: 'Eso brate, ti si stariji čovjek. Pazi se. Nemoj nikad ići sam u izviđanje. Rat je, bit će belaj i onda je kasno.' Kaže on meni: 'Mirso dragi, ja ne mogu mirovati. Radije me ubij, ali nemoj od mene tražiti da sjedim u rovu i budem stacioniran na jednom mjestu.' Bio je tip borca koji je više volio akciju nego dežurstvo u rovu. Radije će on sam riskirati nego još nekog povesti sa sobom. Takav pristup ga je na kraju i koštao glave. Zarobljen je 28. februara prilikom samostalnog izviđanja. Prije nego će se to desiti, borci naše čete su na Spahića Glavici proveli oko dvije sedmice. Nakon toga, mi smo svi otišli kući, a on je ostao gore. Ni danas ne znam zbog čega je on ostao. Da li je bio komandir linije, da li je dobrovoljno ostao, ne znam. Uglavnom, tad kad je ostao, ubrzo je i zarobljen. To je bilo dva ili tri dana nakon našeg odlaska. Išao je sam izviđati teren i upao je u zasjedu. Jednostavno, smrt ga je vukla sebi”, svoje kazivanje završava Mirso Skenderović.

O prvom i posljednjem susretu s komandirom Esom te okolnostima njegove pogibije govori i Zijad Nanić, pomoćnik komandanta 505. brigade: “Prvi moj direktni susret s Esom bio je 6. februara 1994. godine na postrojavanju Jurišnog bataljona. Nešto ranije Eso je postavljen za komandira Prve čete u Drugom bataljonu. U međuvremenu, drugi bataljon je transformiran u Jurišni bataljon. I dva dana nakon tog postrojavanja Esina četa je otišla na bihaćko ratište. Iako su sve starješine i borci upozoravani da su linije preblizu i da budu oprezni, Eso to nije baš uzimao ozbiljno. Takvom stavu doprinosila je njegova hrabrost i samouvjerenost po kojima su bili prepoznatljivi i on i njegova braća. Nije on običavao voditi izviđače sa sobom kad bi išao u osmatranje neprijateljskih položaja. To se ranije i moglo razumjeti dok je bio obični borac, međutim, kad je preuzeo četu, taj posao su trebali i morali odrađivati četni izviđači. Tu su linije bile na 50 metara razdaljine, negdje i manje. Mi smo se ukopali na vrh vijenca, a i četnici su se skroz podvukli pod naše položaje. E u takvim okolnostima je i zarobljen rahmetli Eso, koji je mjesec kasnije razmijenjen. Kad je riječ o Esi, treba naglasiti da je njegova porodica bila među nekoliko porodica u Bužimu koje su dale najveći doprinos u odbrambeno-oslobodilačkom ratu. Njih četverica braće bili su pripadnici 505. brigade. Izo i Ibro su bili dobri borci, najmlađi Hazim je poginuo u 'Brezi '94', a Eso u 'Februarskoj ofanzivi'.”

OPTIMIZAM I U NAJTEŽIM TRENUCIMA

Lijepu uspomenu na Esu Šahinovića ima i saborac Husein ef. Kovačević, moralista u Drugom, a kasnije i u Trećem bataljonu 505. brigade. “Eso mi je pažnju skrenuo svojim lijepim ponašanjem. On je poticao iz vjerničke porodice. I ta njegova pobožnost i čvrstoća u vjeri posebno me dojmila. U nizu ratnih situacija koje me vežu za Esu ističem i onu iz Todorova, kada smo Hamdo Mustafić i ja obilazili naše linije. Kako je bila noć, pripadnici jedne naše jedinice zabunom su otvorili vatru po nama. Međutim, kad se ogradila pucnjava, Eso je istrčao ispred nas i počeo dozivati neke borce koji su raspoznali njegov glas i prestali pucati. I da tu ne bude Ese i njegove spremnosti da istrči ispred, veliko je pitanje da li bismo nas dvojica izvukli živu glavu. Druga situacija odnosi se na period boravka na Spahića Glavici, gdje sam u dva navrata išao u obilazak linija s rahmetli Esom i još nekim starješinama. Kad smo prolazili kroz jedan dio šume gdje je bila gola sječa, s neprijateljskih položaja je otvorena vatra na nas. Eso i ja smo zalegli jedan pored drugog na nekih metar razdaljine. Tu se 4-5 puščanih zrna zabolo između njegove i moje glave. Ja sam pretrnuo i već počeo učiti šehadet. I dok ja tako ležim u smrtnom strahu, Eso diže glavu i uz osmijeh me hrabri. Veli: 'Efendija, bilo je blizu, ali ne mogu nam ništa.' Tad sam ja vidio koliko je on imao srce i koliko je bio hrabar. Slična situacija ponovila se prilikom drugog obilaska naših položaja. To je bilo nekako pred njegovu pogibiju. Bio je neprijateljski napad. Ispred nas u zemunici su bili naši borci od kojih sam zapamtio Hasana Đulića. Kad je u tu zemunicu pogodio projektil iz RPG-a, pomislio sam da niko nije preživio. Međutim, Eso je odmah ustao, utrčao u zemunicu i počeo dozivati te momke, provjeravati ima li ranjenih, a još puca sa svih strana. Koja je to odgovornost prema saborcima bila kod njega... Kad se sjetim te situacije, odmah me jeza uhvati. Ja ležim i gledam da izvučem živu glavu, a on gleda kako da drugima pomogne, ne misleći o sebi. Bio je borac koji nije saginjao glavu pred neprijateljem i koji je bio spreman na svojim plećima nositi tuđe brige i terete. Svakog saborca je doživljavao kao brata rođenog. Pored brojnih herojstava kojima sam svjedočio, Eso mi je ostao u pamćenju i kao neko ko je uvijek lijepo govorio o drugima. Bio je vječiti optimista, borac koji je ulijevao nadu i kad je bilo najteže.”


Esad Eso Šahinović

Kćerka Berima Muminović-Šahinović imala je devet godina kad joj je poginuo otac. “Svaki put kad bi babo došao s linije, zvao bi nas s glavnog puta. U trku smo odlazili do njega, a on bi nas grlio i ljubio. Bio je pun pažnje, ljubavi i razumijevanja. Kad god sam nešto krivo uradila, nije galamio, već bi me zagrlio i sa mnom popričao. Osjećala sam se sigurno u njegovoj blizini. Kad je poginuo, nisam uopće bila svjesna toga. Još dugo sam mislila da će to proći i da će ponovo doći kući. Nažalost, vrijeme je prolazilo, a njega više nije bilo i valjalo se navići na to. Prazninu koja je nastala njegovim odlaskom nikad niko nije uspio popuniti. Danas sam preponosna što sam imala takvog oca. Često svojoj djeci pričam o njemu te svakog dana molim Allaha, dž. š., da nas sjedini u Džennetu”, kaže Berima.

Dirljivo sjećanje na oca ima i starija Esina kćerka Sebila Plančić, koja je u vrijeme očeve pogibije imala 13 godina. I ona je s ocem imala posebno blizak odnos, ispunjen ljubavlju i povjerenjem. “Svaki put kad bi babo pošao na liniju, potcrtao bi mi da slušam majku i pomažem joj u poslu. Želeći mi naglasiti važnost poslušnosti majci, ponavljao mi je poznati hadis da je Džennet pod majčinim nogama. Ocu su vjera i familija bili jako važni u životu. Volio je svoju braću, sestre, komšije i životinje. Najmlađeg brata Hazima odmilja je zvao Hazić. Zadnji put kad se oprostio od nas i pošao na liniju, čula sam kako je kazao majci: 'Refika, hoćeš li mi halaliti ako se ne vratim?' A majka mu je sa strepnjom uzvratila: 'Pusti to kraju, Eso, tako ti Allaha.' Onda je uzeo u naručje brata Amira i rekao mu: 'Ti si gazda ove kuće dok se ja ne vratim. Pazi na majku i na svoje sestre.' Potom je zagrlio i poljubio mene i sestru. Berimi je rekao da sve drži pod kontrolom, a meni da pazim na njih jer sam najstarija. Naglasio nam je da čuvamo brata jer će on nekad zauzeti njegovo mjesto. Posljednje riječi bile su mu: 'Alahimanet.' Naš brat Amir uistinu je zauzeo njegovo mjesto i svih proteklih godina nam je bio najveći vjetar u leđa. Vjerujem da bi babo danas bio ponosan na njega, kao i na Amirovog sina, koji nosi djedovo ime Esad.”