Ersan Muhović, Epistola, “Građanski forum”, Edicija SENT, Novi Pazar, 2018.

Pjesnik, esejist i književni kritičar Ersan Muhović rođen je 1992. godine u Novom Pazaru, a Epistola je njegov pjesnički prvijenac koji je 2019. ovjenčan Nagradom “Aladin Lukač”, što se dodjeljuje upravo mladim pjesnicima do 27 godina. Knjiga sadrži ukupno četrdesetak tekstova koji su podijeljeni u tri ciklusa: Pisma, Ekvilibrijum ili o ravnotežama i 30 dana pesama; riječ je o duhovnopoetičkom samosabiranju s kojim (bi trebalo da) započinje autorski put svakog pjesnika – i utoliko nas kao čitaoce ne iznenađuju ni programatski karakter, ni refleksivnost (filozofičnost), ni diskurzivnost Muhovićevog iskaza i izraza:

“Šetao sam parkom/ i razmišljao/ od svih suprotnosti/ najteže mi pada// individualnost// ako želim da je izgradim/ potrebni su mi drugi” (“23, pismo sebi”).

Ovaj zapis stoji na samom početku knjige; i u sadržajnom i u formalnom smislu Muhović dosljedno, kroz čitav rukopis knjige, aktualizira i provodi bartovski koncept “smrti autora”. Ovdje su inicijalno već, na vrlo efektan način, paradoksno i oksimoronski sučeljene i spregnute ideje pojedinačnog i univerzalnog, krhotinskog i cjelovitog, sopstvenosti i “drugosti”: ako sveukupnost postojanja poistovjetimo s jezikom, pismo se kod Muhovića očituje kao beskonačna potraga za samim sobom čitača i pisača – koji, da bi mogao biti jedan, mora biti to oboje.

“pisma pišemo da ne bi napisali/ ništa što ne treba da bude/ nikakvo praznoslovlje/ i da ne nastane ništa što/ ne treba pročitati” (“47”, drugi po redu zapis).

Sveopismovljenost (omniepistolarnost) nije, dakle, ni u kakvoj vezi sa “skribomanijom” niti s bilo kakvom hipostazom puke egzistencijske datosti – nego je prije kod Muhovića shvaćena kao ontičko-etičko-estetički perfekcionizam, apsolutizam. U svim sljedećim tekstovima iz prvog ciklusa on potencira i vrlo efektno pojačava to frekventno polje “sveuronjenosti u jezik” – u kojem svako tek iščitava, ispisuje vlastito postojanje, pjesnici pogotovo:

“pismo pesnicima i onima/ koji pišu pesme nema formu/ nema sadržinu ono postoji kao/ prazan recept koji nose sa sobom (...) pesnik oživi u vremenu čitanja/ onaj koji piše pesme/ živi samo u vremenu pisanja” (“85”, treći po redu zapis).

Indikativno i vrlo provokativno čak djeluje ovo minuciozno diferenciranje “pesnika”, na jednoj, i “onog koji piše pesme”, na drugoj strani; svi poznati nam paradoksi vezani za problem autentičnosti, osobnosti, jedinstvenosti / neponovljivosti i ontičke utemeljenosti pjesnika kao autora (uključujući i onaj, možemo ga i tako nazvati, miljkovićevski fatalističko-nihilistički aspekt izlišnosti pjesnika, uspostavljene pjesmom – koju nije on završio, već je ona završila njega), ovdje su naznačeni, zaušćeni i varirani kroz svih petnaestak tekstova prvog ciklusa. Pretpostavljena pojedinačnost, identitarnost zapravo odustaje od same sebe – svaki put kad propušta mogućnost učitavanja i iščitavanja vlastitosti u drugome: nisu, dakle, to učitavanje i iščitavanje post factum neke prethodno već uspostavljene i ozbiljene sopstvenosti – već su a priori (uvjet bez kog se ne može, zadatost) za sopstvo koje tako i može i treba i mora tek da postane!

“drugo čitanje poništava prvo/ i kada sebi napišemo/ različito pročitamo” (“557, fragmenti”).

I još dalje, pojačano slikom:

“u reci/ neko može videti ogledalo/ i videti mene (koji pišem)/ sebe (kako čita)/ tebe (kome će pisati)/ kako pišemo pismo koje voda/ nosi tok se ne završava jer kraja/ nema i nema prostora u koji se/ uvire pismo se vraća onome koji/ piše ali pismo nije isto/ neko je dopisao nove reči a kao/ da je pismo jednom rukom pisano” (“387, poezija je nepostojeći rukopis”).

Vrlo je indikativno na koji način mladi pjesnik ironizira i nomenklaturu, rednost, odnosno sljedstvenost tekstova (označenost kao lakšeprepoznatljivost), i zaokruženost svakog pojedinačnog stiha: on je htio da se kao čitaoci zapitamo zašto tako “proizvoljno” i bez logike nominira (naslovljuje i brojčano određuje) svoje pjesme, da se pitamo zašto stihove prelama tako da se riječ kojom bi jedan trebao biti zaokružen “baca” na početak narednog stiha... Možda se u procesu čitanja, nekad i negdje, i ukaže neki mogući, “racionalan” odgovor na pitanje zašto je, naprimjer, posljednji citirani tekst naslovljen, tj. označen brojem 387; ne možemo to ni znati – ako ne čitamo (ako ne čitamo još, uvijek dalje, i samim tim bliže!) upravo tako kako čitanje i pisanje dimenzionira pjesnik! Riječ “poezija je nepostojeći rukopis”, uključuje nas sve u potragu za njom: “Dobar pjesnik ne piše stihove,/ on ih traži” (kako je to već pronašao Penti Sarikoski)!

Ontologija dvojine (nespretno bi bilo reći dualizam!) dolazi do punog izražaja u daljim tekstovima – u pismu Florije Augustinu (zaboravljena/napuštena ljubav piše onome koji će postati sveti!), u sjajnoj poemi o pismu dva glasa, u tekstu o putu vode (koja jesmo!), u tekstu o pisanju zdesna nalijevo i čitanju slijeva nadesno: što se više nadnosimo nad oštrobridost/rubnost/provokativnost Muhovićevog diskursa i izraza, to nam se začudnije otvaraju punina/smislenost/produktivnost njegovog nesvakidašnjeg duhovnopoetičkog postava!

Nadalje, pjesnik u ciklusu Ekvilibrijum ili o ravnotežama razrađuje ovu ontologiju dvojine u domenu povijesnosti ideje ljudstva, u domenu svjetonazorske, karakterološke, kulturološke identitarnosti čovječanstva. Naginjući se u prošlost, ogledamo se takvi kakvi jesmo, dok nam se ukazuje u istoj slici budućnost koja će tek doći: to je na vrlo efektan način poetski uobličeno u tekstovima 5 i 6 iz ovog ciklusa (koje u prilogu ovom tekstu podastiremo čitaocima). U trećem ciklusu (30 dana pesama), s ponovnim napreskok numeriranjem, autor sažima u desetak tekstova svoju eshatologiju, metafizičku strepnju ljudskosti pred neodgonetljivošću sudbine:

“probali smo stvoreno/ nakon sedam razdoblja// neko je spavao pa bi/ probuđen bukom/ zar je već gotovo/ zar je već kraj// kada nastupa početak/ nastupa i kraj/ na kraju/ ostao je samo sur/ koji je bez glasa/ slavio Reč/ zaboravljeni zvuk” (“Sedmog dana”).

Nisu baš učestale ovakve pojave pjesničkih prvijenaca u kojima autor vrlo smjelo i dosljedno, ne obazirući se na dopadljivost/pjevljivost svog glasa, udara temelj/osnovu za svoj dalji pjesnički razvoj. Zato čestitamo autoru unaprijed na svim onim stihovima i tekstovima koje će još tražiti i pronalaziti, iščitavajući i nadopisujući svijet-palimpsest upravo onako kako ga je i razumio.

 

Ersan Muhović
KADA SAZNAŠ ZNAĆEŠ

5.
u pećini
u gledali zid dok je vatra
iza njihovih leđa oslikavala
po zidovima različite prizore
straha ideju stvarnosti
Altamiru

začuđeni
nisu razumeli
tako nastade začuđenost
u umetnost

sve što su videli
nisu videli
zato što vatra nema
senku

6.
svi ljudi su sačinjavali
jednu zajednicu

nekada davno

od tada svi tragaju
za primordijalnom slikom
sebe
u novim identitetima
i svojim varijetetima

neka te ne zavede
ono što ne znaš
kada saznaš znaćeš
da to nisi naučio
a niko ne zna
bolje od onoga
koji je zaboravio

 

TRIDESET PRVI DAN

čovek će čvrsto držati pismo
koje je dobio na poklon
šta je u pismu
kakav znak
kakav zvuk
kakva slika
čovek će čvrsto držati pismo
koje će onda sakriti u neku
fioku i koje će pronaći jednog
dana bez namere da bilo šta
pronađe osim da izgubi
i onda će pismo na tri jednaka
dela pocepati

delove pisma će poneti na
tri brda i baciti
onda će se spustiti u kotlinu
i pozvati ih
pismo će se sastaviti
tek tada pismo treba pročitati