Dolazak predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdoğana u Bosnu i Hercegovinu i Sarajevo značajan je događaj po više osnova iz kojeg se može štošta tumačiti. Između ostalog, nama je zanimljiv zato što je još jednom potvrdio da je SDA jedina bošnjačka ili, ako već hoćemo, probosanska stranka s političkom težinom ili međunarodnim ugledom, jedina politička organizacija koja ima kontakte među svjetskim liderima. Nekoliko je razloga za to.
ZAŠTO SDA NEMA ALTERNATIVE
Prvo, SDA je najstarija te praktično jedina autohtona stranka u bošnjačkom korpusu. Ona je nastala kao svenarodni bošnjački pokret pa, ma koliko turbulencija i osipanja prolazila, i dalje predstavlja najautentičniji izraz političkih želja bošnjačkog kolektiva, a njen dugotrajni opstanak, u inače vrlo nestabilnom političkom okruženju, svjedoči da ipak i dan-danas, uz sve neizbježne greške i lutanja, najbolje i najpribližnije artikulira ono što bošnjački narod vidi kao svoj politički interes. S druge strane, većina ostalih stranaka na bošnjačkoj političkoj sceni nastala je isključivo na u suštini kratkoročnim ambicijama svojih lidera koji su u ovom ili onom trenutku uspjeli privući određen broj glasača ili su, kao što je slučaj s nekada velikim SDP-om, s vremenom degenerirale i napravile regresiju u jednokratni politički alat, obično izborno sredstvo kojim dio međunarodne zajednice provodi svoje agende u Bosni i Hercegovini i među Bošnjacima. Samim tim, takve stranke i njihovi lideri nisu dugoročno relevantni jer bilo kakav dogovor s njima ne garantira društveni konsenzus, ali ne daje ni dugoročne garancije. Narodski rečeno, posluzi se naređuje, s njom se ne dogovara.
Drugo, SDA po pitanjima koji su bitni u kontekstu međunarodne saradnje već tri decenije ima sasvim konzistentnu politiku koja ne zavisi od strogo ličnih i individualnih interesa, a što je obilježje mnogih drugih stranaka koje se i na međunarodnom planu okreću u skladu s ličnim probitkom svojih lidera. To je izuzetno značajna karakteristika SDA jer nemoguće je imati bilo kakav ozbiljan dijalog, a kamoli dogovor s političkim liderima čija politička platforma ili ne postoji ili je vezana za njihov patološki karakterni oportunizam. O izostanku koherentne ideologije da i ne govorimo. Bilo kakvi dogovori s takvim političkim opcijama nisu tek nepoželjni već i nemogući.
PSI LAJU, KARAVANI PROLAZE
Svega ovoga odlično je svjestan svaki od stranih faktora koji iskreno traži relevantnog sagovornika, a ne poltrona, na bošnjačkoj političkoj sceni. Nekoga s kim se može dogovarati na obostrano zadovoljstvo i u zajedničkom interesu te planirati dugoročnu saradnju. Turska je dovoljno velika i dovoljno važna država da posjete kakva je Erdoğanova nikada nisu tek u funkciji održavanja ličnih odnosa već imaju i dublju poruku. Erdoğanov dolazak nije samo stvar njegove lične političke preferencije već i suhe realpolitike jer SDA, u pitanju bošnjačke političke reprezentacije, jeste bila i ostala jedina politička opcija koja može garantirati provođenje dogovorenog, ali i kontinuitet međusobnih odnosa.
No, i sam doček Erdoğana na sarajevskoj čaršiji govori do koje se mjere povezao s Bosnom i Hercegovinom. Bez obzira na pisanja pojedinih medija, pouzdana informacija jeste da doček nije bio organiziran, bio je spontan i u susret Erdoğanu su nahrupile stotine ljudi koje su čekale i po nekoliko sati da ga pozdrave. Nane su ga grlile, Sarajlije stavljale zastave na radnje, hvatali su mogućnost da se s njim uslikaju, a on je uzvratio selamima, zagrljajima i ljubavlju koju osjeća prema Bosni. Svoje posjete našoj zemlji uvijek počinje posjetom mezaru Alije Izetbegovića, ali ne može se reći da Erdoğan isključivo voli samo SDA i njenog sadašnjeg lidera, riječ je o nečemu puno više, a spontanost u njegovom dočeku govori i to da u Bosni srdačnost prema njemu nije rezervirana samo za članove SDA, kako to neki tvrde, već je kudikamo šira. S druge strane, on svoju opću ljubav prema Bosni i pojedinačnu naklonost prema Bakiru Izetbegoviću neće skrivati, ali ni u jednom trenutku ne zaboravlja državničku i političku ulogu koju predstavlja te se ne mogu naći njegove izjave koje bi bile na štetu hrvatskog ili srpskog naroda, štaviše, u kontekstu očuvanja državnosti Bosne i Hercegovine djeluje realpolitički.
Otuda je zanimljivo posmatrati kako se taj odnos Recepa Tayyipa Erdoğana i Bakira Izetbegovića, kao lidera AKP i lidera SDA, tumači u “opozicionim” medijima, čiji su sponzori ili stranke za jedno izborno ljeto ili političke ličnosti čiji politički angažman karakterizira jedino izostanak bilo kakvog karaktera. Da nije tužno, bilo bi urnebesno smiješno čitati naslove u kojima mediji u službi tipova poput Radončića – najpoznatije političke kurtizane, koja se već deceniju otvoreno nudi kao sponzoruša svakoj mogućoj stranoj ambasadi – prozivaju Izetbegovića da je vazal ili poltron. A isti ti mediji, kao i njihovi podlisci i ostale portalske podružnice, koliko do jučer su likujući pisali kako je “Erdoğan pustio Bakira niz vodu”, kako je Izetbegović u “nemilosti”, kako su “odnosi zahladnili” i tome slično.
Takva medijska propaganda svjedoči o stravičnom političkom primitivizmu njenih emitera jer pokazuje da politiku shvataju isključivo kao sluganstvo koje ima funkciju namicanja koristi ili sebi lično ili svome sponzoru. Tu nema ideje, ideologije, istomišljenika, sagovornika, partnera već postoji isključivo odnos gazde i sluge. Oni koji se koriste ovom vrstom napada, pokušavajući dobre odnose s Turskom i njenim predsjednikom staviti u kontekst nekakvog vazalstva, ustvari najbolje govore o svom vlastitom političkom habitusu, niskom karakteru i skučenim intelektualnim horizontima. Naročito je indikativno što se pritom koriste rječnikom i terminima koji bi se mogli nazvati velikosrpskim, a koji su iz pragmatičnih razloga izašli iz mode čak i u Beogradu.
Ovakve klevete svjedoče i o krajnjoj malicioznosti jer Izetbegovića napadaju i za dobre, ali i za navodno loše odnose s istim stranim liderima pa je jasno da nije problem u tome šta Izetbegović doista radi i kako to radi već je problem što uopće postoji kao relevantna politička ličnost. A upravo to govori koliko se može vjerovati onima koji su spremni pisati uvredljive naslove i tekstove koji narušavaju dobre odnose dviju država i dva naroda da bi se zatim koliko sutra puzajući nudili za saradnju, predstavljajući se nekakvom alternativom. Ne treba im vjerovati i treba ih zaobići u širokom luku. To, uostalom, strani lideri i čine.
