Nedjelja. Podne. Okuiše ezan s pogledu mi nevidljive munare Arslanagine džamije. Još jedan siv dan. Magluština. Statična, neprozirna. Sjedim u dnevnoj sobi, pijem kahvu ili ona mene, svejedno, slušam, tiho, pretiho, zidovi da ne čuju, Albinonijev Adagio, katkad bacam pogled kroz prozor, u magluštinu, u olovno sivu stumračinu, u ništa, ustvari…Pogledavam i u cigarete, u poluotvorenu paklicu, pitam se zašto je poluotvorena, danima nisam uzeo iz nje ni jednu, pa se skoro umah začudih takvoj besmislenoj zapitanosti, jer potpuno je nebitno da li je zatvorena ili poluotvorena, a mogao ju je otvoriti bilo ko: moj sin koji je navratio prethodnog dana ili komšija Enver kojeg sam pozvao prekjučer na ručak. Ili…Stresoh se od zebnje, pa kako dobro znam šta će uslijediti, a o tome ne bih, hitro ustadoh i počeh se spremati za izlazak.
Istog trena neko pokuca na vrata. Nabrzinu navlačim ono što sam svukao sa sebe i otvaram. Ispred, na stepeništu, u izmaglici koja se dovukla do kućnih vrata, stoji komšija Enver: poguren, oskudno odjeven, zarastao u gustu, prosijedu bradu, s u promrzlim rukama ovećom kesom i, koliko vidim, naguranom odjećom u njoj… Stoji moj dobri Enver nekako neprirodno, unezgođeno, kao da zazire od nečega ili se neverbalno pravda, šta li već, pozdravlja me od studeni i duhana tihim prozuklim glasom i blago se osmjehuje. Da, osmjehuje se.
On koji je u ratu dva puta ranjavan; on koji je osam mjeseci bio zatočen u koncentracionom logoru Batković; on koji godinama u zimu ulazi bez ikakvog ogrjeva, a "grije" se grančicama prikupljenim u obližnjem parku; on koji je, premda od mnogih i zaboravljen i napušten, vazda nasmiješen, nenametljiv, predusretljiv, pristojan…Da, takav je moj Enver…Dobar komšija, dobar čovjek.
- Smetam li? Prekidam li te u nečemu- reče.
- Ama, ni govora! Baš mi je drago da si došao. Hajde, bujrum!
Sjedamo za kuhinjski stol. On spusti kesu pored stolice i zapali cigaretu.
- Topla ti je kuća, baš topla…
- Pa, eto…
- Vidi…! Pa ti si stvarno prestao pušiti! Kad sam prekjučer bio kod tebe uzeo sam dvije cigarete iz ove paklice, a, evo vidim, osim te dvije ne fali više ni jedna. Dobar si, dobar, samo tako nastavi.
- Dakle, ti si…A ja sve mislim…
- Šta je sad bilo?
- Ništa, ništa, sve je u redu.
- Smeta li ti što pušim?
- Ma kakvi. Samo ti…Znaš, ni ja nisam posve siguran da li sam posve batalio duhan. Borham se i tako…Nego, da ja nama postavim sofru, skuhao sam dobar grah, pravi vojnički. Može?
- Ne mogu, hvala ti. Skoro sam nešto pojeo, nisam gladan, a došao sam zamoliti te nešto.
- Da?
- Bojler mi je crk'o, a i veliki limeni lonac za zagrijavanje vode je prosvir'o, više od deset dana nisam se kup'o, pa, ako je moguće, bio bih ti zahvalan…
- Naravno. Tople vode ima dovoljno, u kupatilu imaš sve što ti treba, osim čistog donjeg rublja. Donijet ću ti, samo trenutak…
- Nemoj, sve imam, ponio sam od kuće, ali ne bih se odmah kup'o, ovdje je tako toplo, tako ugodno…Malo sam promrzao, znaš?
- Kako hoćeš.
- U logoru se osam mjeseci nisam kupao niti mijenjao rublje- promrmlja.
Šutim.
- A poslije logora ponovo logor…Nisam to očekivao, zaista nisam…A, da ti kažem, pomalo me je i stid.
- Čega?
- Sebe, ovakvog kakav jesam. Nipošto nisam smio dopustiti, prije svega sebi, da zaglavim u ovom čemeru i jadu, ali, eto, jesam. Umjesto da se okrenem sebi, svojim snagama, znanjima, sposobnostima, pa kakvim-takvim, naivno sam vjerovao da će se sistem pobrinuti za mene. I? Šta se desilo? Ništa. Pušten sam kao šteta niz vodu, nikom potreban, odbačen, zaboravljen, a, nažalost, ni prezira okoline nije usfalilo, jer u njihovim sam bezobzirnim očima gubitnik, čak i luđak. Svakodnevno to vidim i osjećam…
- Da, razumijem. Ali, šta reći osim da si u odsudnom trenutku, baš kao i ja, učinio ono što je svako razuman bez ikakve dvojbe trebao činiti, a ako neko treba da se stidi, a treba, to sigurno nisi ti. Stoga, nemoj biti prestrog prema sebi…Ti znaš da te na taj i takav način nikad nisam doživljavao, a što se svjetine tiče…Uostalom, šta i očekivati…Ali, dobro, nejse… Eto, to smo, nadam se…Eh, sad, ako si za, a, eto, kažeš da nisi gladan, de da ja nama pristavim vodu za kahvu, mahsuziju, onakvu kakvu voliš, malo jaču, pa da muški pod zubima odšutimo sve ono što nas tare i muči ili, još bolje, da okrenemo razgovor na neku drugu stranu, ljepšu, vedriju…A? Da pristavim?
- Može, hvala, ali poslije, najprije bih se okup'o.
- U redu.
Enver ode u kupatilo, a magluštinu i sitnu kišu zamijeni snijeg, mokar, gust i učas prekri mahalske krovove.
Pristavljam vodu za kahvu. Stavljam cjepanice u peć. Slušam kako tiho, uspavljujuće pucketaju. U kuhinju uđe Enver. Uzmirisan, uredan, obrijan, počešljan. Kakav preobražaj. Drugi čovjek. Nevjerovatno.
- Eh, to je već nešto…Tako izgleda pravi ratnik. Sad si spreman za borbu- rekoh.
- I ja sam isto pomislio dok sam se mjerkao u ogledalu. Hvala ti.
- Ma ništa. Kahva?
- S velikim zadovoljstvom.
- Ide.