Enver Kazaz Islamsku zajednicu nazvao zvjerskom organizacijom koja se “još uvijek nije suočila sa svojom ulogom u ratu devedesetih”

Enver Kazaz, folk pjesnik poznat po svom hitu “Munib iz Međeđe” i sataraš-analitičar, izmislio je sintagmu koja u ogromnom broju slučajeva znači jedno veliko ništa – klerikalna etnonacionalistička fantazmagorija. Ovu etiketu bez smisla uglavnom upotrebljava kada vrijeđa bošnjačku politiku i njene predvodnike, a lijepi je često i uz vjerske lidere. Osim upotrebe kvaziakademskih sklopova riječi, Enver Kazaz često “kuje” i pogrdne riječi i čitave izraze za sve one koji ne misle kao on. Sve u skladu s njegovom autorskom ideologijom u javnosti poznatoj kao kazazovština. Tokom nedavnog gostovanja na OBN-u, svom novom kanalu za širenje štetnog i uistinu opasnog narativa, opet se poigrao jezikom i publici predstavio svoju novu kovanicu – zvjerske zajednice.

Kako je rekao tokom gostovanja, uloga vjerskih zajednica je “katastrofalna i tragična” i one se “još uvijek nisu suočile sa svojom ulogom u ratu ’90-ih”.

“One su bile ideološki instrumenti nacionalizma, one su to i danas. One danas na dnevno-političkoj osnovi se oglašavaju i daju simboličku važnost nacionalistima. Vidi se to po prisustvu religijskih lica, naprimjer, na proslavi neustavnog Dana Republike Srpske, ali i druge vjerske zajednice žele da izvrše utjecaj na društveno polje. Mi umjesto religije i njene metafizičnosti imamo političnost. Imamo politizaciju Boga umjesto njegove etizacije i moralizacije. Vjerske zajednice su institucije koje su u moralnom, metafizičkom i političkom smislu najodgovornije za stanje u Bosni i Hercegovini”, svašta se nagovorio “kritičar”, kako je, između ostalog, potpisan kao gost navedene informativne emisije.

Antiteista Enver Kazaz je iz vlastite mržnje, svjesno, s predumišljajem, u samo nekoliko rečenica uspio postaviti znak jednakosti između Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Uspio je izjednačiti onu Srpsku pravoslavnu crkvu koja je devedesetih bila glavni motor genocidne velikosrpske politike, čiji su mnogi predstavnici javno podržavali srpske vojne i paravojne formacije, koji su, poput popa Žuće, ubijali i javno govorili da bi to opet činili, s Islamskom zajednicom, koja leti da se izvini i za najmanju sitnicu. Uvrijedio je i reis-ul-ulemu Husein-efendiju Kavazovića, časnog pripadnika Armije RBiH i jednog od organizatora otpora u Gradačcu, neizravno ga stavivši u istu ravan s patrijarhom Porfirijem koji je još kao mitropolit, ne smije se zaboraviti, pjevao o četničkom vojvodi Momčilu Đujiću i kokardama. Na kraju, uvrijedio je i sve muslimane u Bosni i Hercegovini koji su samo zbog svoga vjerozakona kroz historiju bili na najbrutaniji mogući način uništavani, što je 1990-ih kulminiralo Genocidom u Srebrenici.

Dobro je poznato da ovo nije prvi put da multikulti Enver Kazaz priča ili piše gluposti. Nekad u augustu prošle godine, kada se zahuktala priča o Inzkovom nametanju zakonskih odredbi o zabrani negiranja genocida, ovaj književni, a odnedavno i “politički kritičar”, istakao je da “nametanja neće proći”, zagovarajući „kompromis“. Sličnog stava bila je i najneuspješnija politička analitičarka u historiji političke analize Ivana Marić. Dakle, oni su tada, dibidus iracionalno, zagovarali razgovor sa stranom iz manjeg bh. entiteta o temi Genocida nad Bošnjacima misleći da se može postići “kompromis”. Tada je Enver Kazaz ustvrdio da manji bh. entitet “ima institucionalne instrumente da se suprotstavi bilo kakvoj nametnutoj odluci visokog predstavnika”, što su zapravo riječi kojima se već godinama služi niko drugi doli Milorad Dodik. Znači, s jedne strane imamo uvrede na račun Islamske zajednice, a s druge afirmativnu parafrazu riječi glavnog remetilačkog faktora u zemlji.

Enver Kazaz bi svima trebao objasniti na koji to način Islamska zajednica daje “simboličnu važnost nacionalistima” i na koji način želi “izvršiti utjecaj na društveno polje”. Ako Islamska zajednica “izvršava utjecaj na društveno polje” tako što poziva na smirivanje situacije, ali i na razumijevanje svih strana u slučajevima napada na bošnjačke povratnike ili u slučajevima uzavrele atmosfere na političkoj sceni, onda ne znamo kako bi po mišljenju člana Nadzornog odbora TVSA, koji uz platu univerzitetskog profesora koja iznosi više od 3.500 KM prima i 294,03 KM naknade za rad u ovom tijelu, trebalo izgledati “neutjecanje”. Trebao bi odgovoriti i na to pitanje kako bi se Islamska zajednica trebala suočiti s dešavanjima s početka devedesetih godina, odnosno šta je tačno njen grijeh? Je li Islamska zajednica pozivala na zvjerstva ili je možda hafiz Ismet ef. Spahić, koji je preživio ogromnu porodičnu tragediju, pozivao na časnu i dostojanstvenu borbu?

Kazazovština vuče korijene iz retrogradne jugoslavenštine i najokrutnijih marksističkih praksi tako da nam je jasno odakle frustracija religijom, ali nam nije jasno kako je moguće to da Enver Kazaz, koji se sam voli hvaliti svojom ratnom i poratnom “borbom” za slobodnu Bosnu, trpa u usta neprijateljima Bosne tvrdnje da su muslimani, koji su bili najveće žrtve minule agresije, isti kao i oni koji su je napadali i poticali zločine samo zato što i jedni i drugi na svoj način vjeruju u Boga.

Također, da se Enver Kazaz sam zaplete u svom mlaćenju prazne slame najbolji je primjer rečenica: “Imamo politizaciju Boga umjesto njegove etizacije i moralizacije”, pri čemu najvjerovatnije ni sam idejni tvorac kazazovštine ne zna šta je mislio kada je prevalio preko usta još jednu sintagmu koja ne znači ništa – moralizacija Boga.