Enver Imamović (81) rođen je u Fojnici. Gimnaziju je završio 1960. u Sarajevu, studij arheologije završio je 1965. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu 1974. godine. Na katedri opće historije starog vijeka Filozofskog fakulteta u Sarajevu biran je 1968. za asistenta, 1976. za docenta, 1979. za vanrednog i 1986. za redovnog profesora. Predavao je kao gostujući profesor na brojnim univerzitetima u svijetu. Arheolog, historičar, autor je petnaestak knjiga i na desetine stručnih radova. Za Stav govori o svojoj novoj knjizi koju će objaviti narednog mjeseca, ljiljanima, o zastavi Republike Bosne i Hercegovine, spašavanju Hagade, statusu akademika u današnjem društvu, popularnosti svojih knjiga.

“Moja je majka s Bobovca, otac iz Kozograda kod Fojnice, ja sam i Bošnjak i Bosanac iz srca Bosne. Po profesiji sam historičar i to su predispozicije koje imam za bavljenje ovim poslom. Vrlo je bitno kako ko piše. Kada pišem, pišem tako da me razumije i akademik i obični radnik, rudar ili taksista, da i njemu bude razumljivo ono što je na papiru, jasno i dobrog stila, čitko i pitko. Ono na što sam posebno ponosan jeste to da nema u mojim tekstovima stranih riječi, da nema tuđica, na tome posebno insistiram. Na kraju, najbitnija je ideja. Da je tema zanimljiva, da nije prežvakana, da ima, kako to kažu, mesa. Nakon dobre ideje, ide istraživanje arhiva, historijske građe i to je mukotrpan posao koji traje i godinama. Tek nakon toga pišem i mislim da su to neki od razloga zbog kojih su moje knjige zanimljive i tražene”, kaže Imamović na početku razgovora.

STAV: Nakon dvije godine pauze, objavljujete idućeg mjeseca svoju novu knjigu. Znam da su tema braća Morići.

IMAMOVIĆ: I više od toga vam i ne bih mogao reći jer ne bih da pričam o tome šta je u knjizi dok ne bude objavljena. Historija Sarajeva je jedna od tema koje najviše volim i zato sam odlučio ispričati priču o braći Morićima, tim autentičnim sarajevskim mangupima. O pasjalucima koje su pravili, njihovoj ulozi u sarajevskoj čaršiji, običajima koji su vladali tada, odnosima među različitim religijama u jednom veoma teokratskom društvu, razlozima zbog kojih je “Morića han” postao njihov.

STAV: Ako ni zbog čega drugog, u historiji Bosne i Hercegovine ostat ćete zapisani zbog dvije stvari – zastave Republike Bosne i Hercegovine i spašavanja Hagade. To su stvari koje su Vas obilježile za cijeli život.

IMAMOVIĆ: I na koje sam neizmjerno ponosan. Već počinje polahko agresija na Sloveniju i Hrvatsku i ja shvatam šta se dešava i šta će se i nama desiti. Kod nas su polahko počele pripreme za referendum. Slobodnije se disalo i počeo sam pisati za Naše dane tekstove o historiji naše zemlje. Tokom priprema za referendum razgovarali su sa mnom i pitali šta da uzmemo kao obilježje tog čina, da osmislimo nešto što će biti potpuno bosansko i, naravno, odlučili smo se za ljiljan. Nažalost, ubrzo je počeo rat i znamo kako smo se isprva branili. Nismo imali svoju vojsku, svaka je mahala imala svoje jedinice i te su jedinice imale svoje znakove. Zaputio sam se u zgradu Predsjedništva iako tamo nikoga nisam znao. Sreo sam Jusufa Pušinu, on me je poznavao iz novina. Kažem mu: “Pucate, a ne zna se ko ste. Evo vam znakovi.” Onda smo uradili i činove za vojsku, čak i oznake za avione i krstarice. Smijali su mi se tada, kažu: “Profesore, pa nemamo ni pušaka, a Vi znakove za brodove...” Kažem: “Neka, imat ćemo i to jednog dana.”

Moj kolega Zvonimir Bebek je fantastičan dizajner, šta god smislim, on stavi na papir, i to još bolje. Ljiljan je bio osnova za našu prvu zastavu. Nosila nas je ideja da stavimo našu zastavu na zgradu Predsjedništva, da se zna gdje smo. Nismo mogli naći platno jer su radnje već bile opljačkane. Saznali smo za čovjeka na Koševskom Brdu koji je imao štampariju i kod njega smo otisnuli ljiljane na svili. Napravili smo jednu veliku zastavu za zgradu i dvije male koje smo stavili na stol za Aliju Izetbegovića. Odmah smo je odnijeli i postavili na zgradu, stajala je tu i onda smo je nakon nekog vremena morali skinuti jer je bila sva izrešetana. I eno je sada u Historijskom muzeju.

STAV: Kažu da je tamo, ali je sakrivena od javnosti.

IMAMOVIĆ: Da, sakrivena je. Stav je o tome veoma dobro pisao, vi znate zašto je to tako. Ta je direktorica moja bivša studentica, ima i nekih mojih zasluga u tome što je tamo dobila posao, ali...

STAV: Zašto skriva zastavu s ljiljanima?

IMAMOVIĆ: Zato što je to partizanska, komunistička porodica.

STAV: Ali partizanska borba, barem njena osnovna ideja, podudara se s onim što predstavljaju ljiljani?

IMAMOVIĆ: Kad kažem komunistička, onda to mislim u onom najgorem smislu te riječi. U smislu najgoreg što ta ideologija sa sobom nosi. Da je tako, pokazuje i činjenica da je dopustila da beogradski kustosi odlučuju šta može, a šta ne može biti prikazano na izložbi o opkoljenom Sarajevu.

STAV: Zbog spašavanja Hagade, postali ste poznati i van granica Bosne i Hercegovine, to je čin koji ima puno dublje značenje od pukog spašavanje jedne neprocjenjive knjige.

IMAMOVIĆ: To su stvari koje ne zaboravljate dok ste živi. Bio je šesti juni, gorio je grad, pucalo se na sve strane. Čuo sam da je već neka vojska vršljala po Muzeju, pljačkala i strahovao sam šta će se desiti s eksponatima jer je zgrada na prvoj liniji. Razgovarao sam sa svojim kolegom Hasanom, on je radio kao preparator u Muzeju. Iako je postao otac tih dana, kazao mi je da će sa mnom da probamo spasiti ono što je nama bilo najvrednije, a to su bili Hagada i artefakti bosanskih kraljeva. Otišli smo u MUP tražiti pomoć, ali nam policija nije mogla dati pratnju jer su svi policajci bili na linijama. Kazao sam da ću onda krenuti sam. Vratili su nas nazad i dali nam tri policajca kao ispomoć. Nas petorica smo onda krenuli ka Muzeju.

Čekali smo dva sata da se nekako prebacimo do njega pod mecima jer je bio na samoj liniji. Pitaju oni policajci je li zaista ta knjiga tako vrijedna da svi zbog nje glavu izgubimo, a ja im ne mogu opisati koliko je vrijedna. Onaj jedan opsuje i knjigu i muzej i kaže da krenemo pa šta nam Bog da. U Muzeju smo zatekli samo porodicu koja je tu živjela i niko nije znao gdje je Hagada. Neposredno pred rat izdata je naredba da se vrijedne stvari i dokumenti deponiraju u podrum Muzeja i rijetki su tu naredbu i poslušali. Te su stvari bile smještene u podrumu. Pretpostavio sam da je Hagada u kancelariji direktora. Tu smo našli sef koji je jedan od policajaca uspio otvoriti. Unutra je bila knjiga i povikali smo od radosti da smo je našli. Koji trenutak kasnije, shvatio sam da je u ipak u pitanju replika. Onda smo odlučili tražiti u podrumu, gdje su bili deponovani ti dokumenti.

Užasna je situacija, puca se, sve je rastureno, polupani su prozori. Granata je uništila grijanje i podrum je poplavljen zbog toga. Preturamo po mraku, tražimo, a ne znamo gdje da tražimo. I slučajno, u jednom kutu, nađemo austrougarsku kasu. Onaj policajac pokušava da je otvori, nema šanse. Onda odlučimo da je razbijemo, Hasan odnekud donese krampu i čekiće. Lupamo, udaramo, ali ništa se ne događa, samo kvarcni pijesak curi iz nje. Konačno, nekako je otvorimo, kad unutra još jedna pregrada. U toj pregradi je bila kutija, a u kutiji – Hagada. Grlili smo se i vikali u tom mraku, iako smo se tog dana tek upoznali s policajcima. Nakon toga sam otišao pokupiti sve što je bilo vlasništvo i vezano za bosanske kraljeve i tako, s tim zavežljajima u rukama, krenuli smo ka gradu.

Znao sam da je najsigurnija u trezoru Narodne banke. Kada smo došli, momci koji su čuvali banku su nas potjerali ne vjerujući šta želimo. Otišli smo nazad u MUP i tu je Hagada prenoćila, pod stražom na petom spratu. Sutradan smo je donijeli u trezor, napravili popis stvari i tu sakrili. Stajala je tu sve do juna 1995, kada su je, bez mog znanja, izvadili i izložili uprkos brojnim opasnostima od granatiranja i krađe. Puno se pričalo u svijetu da je Hagada prodata da se kupi oružje i vlast je tako htjela demantirati sve te glasine.

Ja sam bio veoma ljut zbog te izložbe jer je Hagada tako stavljena u opasnost. Bosna je u ratu bila puna kriminalaca koji su pljačkali muzeje i umjetnine. Meni su dolazili i predstavljali se kao novinari ili humanitarni radnici i samo su pitali gdje je Hagada, a ja im nikada nisam htio reći na kojem je mjestu čuvamo. Nakon rata su tražili da je pošaljemo na restauraciju u inozemstvo, jer je bila oštećena zbog vlage i loših uvjeta u kojima je čuvana. Predlagano je da se pošalje na restauraciju u Vatikan ili Beč i Pariz, ali nismo dali. Zabranjeno je njeno iznošenje iz Bosne. U Sarajevo su došli stručnjaci i restaurirali je i konzervirali. Nisam siguran, ali mislim da negdje postoji podatak da je ona procijenjena na 600 miliona eura, za nas je neprocjenjiva i nema tih novaca za koje bismo je dali nekom drugom.

STAV: Otkud nama ljiljani? Rašireno je mišljenje da nam je došao iz Francuske, no Vi se s tim ne slažete.

IMAMOVIĆ: Zato što to nije tačno. To je teza koju su provlačili francuski mediji i često su to tvrdili kada su izvještavali iz Sarajeva i iz BiH. Dođu mi u Muzej, dok sam bio direktor, i pomalo me ljutito pitaju zašto smo od njih uzeli ljiljan. Pitam kako to da je ljiljan njihov kada je to znak u brojnim zemljama. Onda oni kažu da je to obilježje Francuske od 14. stoljeća. Onda im pokažem Lilium bosniacum, endemski zlatni ljiljan koji raste samo u Bosni i Hercegovini. Onda im još kažem da se ljiljan kod nas prvi put spominje u 12. stoljeću. Stari Bošnjani, vojska i narod su se identificirali s ljiljanom otkako postoji Bosna. Papa Grgur IX u pismu knezu Sebislavu, u kojem ga hvali što je ostao vjeran katoličkoj vjeri, kaže da je on jedini luč u mraku, jedini ljiljan među trnjem.

STAV: Slične tvrdnje postoje i o vezama Bosne s Bavarskom, da nam je otud došla zastava zahvaljujući bračnim vezama tadašnjeg plemstva.

IMAMOVIĆ: Sve su to izmišljotine. Bosna je uvijek bila meta, uvijek su na nju bacali oko, Mađari, Nijemci, Srbi, Hrvati... Tvrdilo se da u Bosni ništa nije bosansko, da je sve vani i da je sve uvezeno. Tako se govorilo i za ljiljan i za naše zastave. Tako se govorilo i za stećke, iako su na brojnim stećcima ljiljani.

STAV: Čiji su stećci?

IMAMOVIĆ: Naši, bosanski!

STAV: Zašto onda brojne polemike, zašto ih svojataju?

IMAMOVIĆ: Zato što tako živimo otkad postojimo. Srbi govore kako je u Bosni sve srpsko i da su tu uvijek živjeli samo Srbi. Da je bosančica srpsko pismo, da su stećci srpski. Ništa od toga nije tačno, o tome najbolje govori karta srednjovjekovne Bosne. Granica je do Novigrada, izuzev Zadra, do Kotora, izuzev Dubrovnika, do Like. Dokle god je bila bosanska država i sandžak bosanski, dotle su bili i stećci. To je jedinstven, autentičan bosanski spomenik čije je porijeklo i korijen u rimskom sarkofagu. Tekst rimskog i bosanskog nadgrobnog spomenika je potpuno isti. Kontinuitet.

STAV: Ljuti li Vas to što su stećci proglašeni zajedničkom baštinom država bivše Jugoslavije?

IMAMOVIĆ: Strašno je da je takvo nešto dopušteno. Da bude zajednička baština stećak kojih u Srbiji ima 1.500, u Hrvatskoj isto, u Crnoj Gori još manje, a u Bosni i Hercegovini je 200 hiljada stećaka i da to bude zajednička baština. Stvar je u novcima i prestižu, zato je to tako napravljeno. Uostalom, Mak Dizdar i Krleža su to najbolje opisali: neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, stećke.

STAV: Možda je ružno spominjati ga jer je mrtav, ali čini mi se da je najveća odgovornost za to na plećima Dubravka Lovrenovića.

IMAMOVIĆ: On je bio moj student, odličan student. Mi smo bili veliki protivnici, kazao sam mu nekoliko puta: “Dubravko, mi nismo neprijatelji, mi smo protivnici.” Meni je zamjerio što sam mu, dok sam bio na čelu fakulteta, potpisao otkaz kada je pobjegao u Njemačku. To je bila sila zakona, svi koji su pobjegli dobili su otkaz. On je bio toliko inteligentan i vješt da su mu brojne “naše hadžije” aplaudirale. On je u Njemačkoj bio kod fratara, kada se vratio, bio je godinu dana kod fratara u Kraljevoj Sutjesci i sve što je radio radio je zbog onoga što mu je bilo pod kožom. Samo je bio vrlo pametan pa je to vješto skrivao.

STAV: Ovog su ljeta ponovo aktuelne piramide u Visokom, posebno nakon posjeta poznatih sportaša. Šta se nalazi u Visokom, ono što tvrdi Semir Osmanagić ili je, pak, riječ o dobro uređenom zabavnom parku?

IMAMOVIĆ: Kada je Osmanagić krenuo s tom pričom, brojne kolege i ja smo izdali ono sada već dobro poznato saopćenje za javnost u kojem smo rekli da od toga što Osmanagić priča nema ništa. I danas tvrdim da od toga nema ništa, ali on gura svoje i neka gura. Bio sam nekoliko puta tamo i on je to dobro zamislio, ljudi posjete to mjesto i odu zadovoljni, baš kao što odlaze zadovoljni oni što idu tražiti duhove po engleskim zamcima ili ljudi koji posjete Međugorje. I meni je to uredu. Da se ja pitam, postavio bih ga za PR-a Zemaljskog muzeja, on bi tu zgradu brzo sredio. Da budem jasan, sa stanovišta nauke i arheologije, nema govora da se radi o onome što Osmanagić tvrdi. Međutim, ono što je zanimljivo jesu te unutarnje šupljine, taj suhozid dugačak stotinama metara, koji nije nastao prirodno, zidan je i račva se poput grana. To je zanimljivo, moje razmišljanje ide u pravcu da se radi o nekadašnjim rudnicima zlata.  

STAV: Puno je ozbiljnija i puno opasnija od visočkih piramida činjenica da u posljednje vrijeme svjedočimo formiranju brojnih akademija nauka.

IMAMOVIĆ: Nažalost, sve što se u Bosni dešava ne dešava se slučajno. Rođen sam i odrastao kao fatalista i znam da kod nas nema slučajnosti. Sve što se radi radi se s nekim ciljem. Tako i u ovom čemu svjedočimo kada su u pitanju akademije. Ali to se ne dešava samo u našem društvu, vidimo da se Evropa raspada, da Zapad tone, da pojam ljudskih prava ide tako daleko da sve postaje bljutavo. Osnivanje akademija je opasan trend u našem društvu, separacija svega mogućeg. Nažalost, tome je doprinijela i činjenica da Akademija nauka i umjetnosti BiH nikada nije bila ono što je trebala biti, u njoj je ogroman broj stranaca, a najmanje Bošnjaka. Tamo se dolazilo ne po zaslugama nego po ideološkoj, kumskoj, stranačkoj liniji, pa smo došli u situaciju da imamo akademike koji su objavljivali samo po novinama ili pjesnike s tri-četiri objavljene pjesme. Zato ona, kao takva, nema svoje mjesto i status u našem društvu. Imamo zato srpsku, hrvatsku, bošnjačku, a, evo, vidim sada i neku bosansku akademiju. Hvala Bogu, nisam ni u jednoj od tih akademija, meni u takvim akademijama nije mjesto. Ponosan sam na ono što jesam, profesor emeritus.

STAV: Akademije imamo, ali nemamo sveobuhvatnu enciklopediju Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Zašto, makar znam da radite sa svojim kolegama na tome?

IMAMOVIĆ: Imat ćemo i to ubrzo. Dio sam tima za enciklopediju u Vijeću kongresa bošnjačkih intelektualaca. To je jedan nadomjestak onome što treba biti državna akademija, to mi radimo u Vijeću. Ponudili smo ANU BiH da nam se priključi u tom projektu, ali oni odugovlače jer nisu organizirani. I ima među njima i puno sujete.