Unionizam između Škotske i Engleske kontinuirano traje čak 314 godina. Ideja o zajedničkoj kraljevini dvije države pojavila se početkom 18. stoljeća, kada je s obje strane izražena spremnost za budućnost zvanu Kraljevina Velika Britanija. U januaru 1707. godine dobrovoljnim “Aktom o uniji” započeo je proces ujedinjenja, a u Aktu je, između ostalog, stajalo da će dva kraljevstva Škotske i Engleske od prvog dana maja 1707. godine biti ujedinjeni u Kraljevstvo Velike Britanije.
OD BANNOCKBURNA DO ZAJEDNIČKE UNIJE
Činilo se tada da će Škoti i Englezi postati “jedno”, ali i uprkos duže od tri stoljeća starom savezu, razlike između ova dva naroda nisu potisnute ustranu. Kroz historiju su ova dva naroda imala izuzetno turbulentna razdoblja međusobnih odnosa, a svakako je bitno prisjetiti se jedne od najznačajnijih pobjeda Škotske u borbi za nezavisnost nad Englezima, koja se 1314. godine desila kod Bannockburna. Ipak, od 1707. Englezi i Škoti dio su zajedničke unije. Rivalstvo ova dva naroda prisutno je u manjoj ili većoj mjeri proteklih nešto više od 300 godina, a prema trenutnom stanju, početak 21. stoljeća bit će upamćen kao period pojačanih aktivnosti u smjeru škotske nezavisnosti. Tokom 2013. godine zagovarači nezavisnosti Škotske, uz odobrenje vrhovne vlasti u Londonu, uspjeli su dogovoriti historijskih referendum o nezavisnosti Škotske, tačnije izlasku iz Velike Britanije koji se održao 2014. godine. Oko ideje o nezavisnosti Škotske okupile su se stranke i aktivisti pod poznatim referendumskim sloganom “Yes Scotland”, dok je s druge strane blok stranaka koje su zagovarale ostanak Škotske u Velikoj Britaniji pod sloganom “Better together” podržan od šire koalicije škotskih laburista, konzervativaca i liberala.
Organizacija “Yes Scotland”, koja je predstavljala političke partije, organizacije i individualne aktiviste, imala je izuzetno težak zadatak jer je u Škotskoj u vrijeme referenduma vladala bojazan da će proglašenjem nezavisnosti doći do kompliciranja odnosa s Evropskom unijom i NATO-om. Prema tadašnjim pisanjima medijima, te direktnim i indirektnim porukama koje su stizale iz Bruxellesa, škotska javnost mogla je zaključiti da su njihovi strahovi u vezi s ovim pitanjima itekako opravdani. Sasvim je sigurno tome doprinijelo i lobiranje vlade iz Londona, koja je diplomatskim aktivnostima prema Bruxellesu uspjela doprinijeti ovakvom stanju, što je u tom trenutku bilo legitimno sredstvo djelovanja. Upravo zbog navedenih razloga, prema zvaničnim rezultatima referenduma, čak 55,3 posto građana Škotske opredijelilo se za opciju “Better together”, što je značilo da Škotska ostaje dijelom Ujedinjenog Kraljevstva. Razočarenje kod ostalih 44,7 posto bilo je vidljivo, ali ipak nije potrajalo dugo, o čemu govore aktivnosti Škotske nacionalne stranke (SNP) u smjeru organiziranja novog referenduma. Upravo je SNP pobjednik izbora u Škotskoj koji su se održali prošlog mjeseca, što je u velikoj mjeri ponovo probudilo ideje o nezavisnosti Škotske.
NOVI REFERENDUM ILI IPAK NE
Nicola Sturgeon, premijerka Škotske, ističe se kao radikalni zagovarač novog referenduma, ali će za njegovo raspisivanje trebati širu podršku škotske političke i intelektualne elite. Prema pisanju Pressandjournal.co.uk, lider škotskih laburista Anas Sarwar ne podržava ideju Nicole Sturgeon o raspisivanju referenduma, ističući da smatra da trenutno fokus treba biti na oporavku zemlje koja je pretrpjela ozbiljne posljedice uzrokovane pandemijom novog virusa korona. Zagovarači referenduma s druge strane se referiraju na neke od anketa koje su provedene u drugoj polovini 2020. godine, a prema kojim građani Škotske ovog puta većinski podržavaju ideju o nezavisnosti, koja je 2014. godine bila nedostižna. Nameće se pitanje: Šta o cjelokupnoj situaciji misli zvanični London, predvođen premijerom Borisom Johnsonom, koji je tokom godine, pored pandemije, bio u većoj mjeri zaokupljen i događajima u Sjevernoj Irskoj. Svjestan da u Škotskoj postoji značajan broj onih koji ovu zemlju žele u budućnosti vidjeti nezavisnu, nije raspoložen za raspisivanje novog referenduma, pravdajući to u izjavama za medije kako je referendum ustvari nešto što se ne može održavati tako često i da je ova generacija već odlučila o tom pitanju prije sedam godina. Johnson zna i da Škoti, za razliku od 2014, sada imaju mnogo više razloga za podržavanje nezavisnosti, o čemu se govori još od 2019. godine, kada je odluka o “Brexitu” postala realnost za čitavu Veliku Britaniju, uključujući Škotsku, koja se vidi unutar Evropske unije. Upravo bi kao i u slučaju Sjeverne Irske “Brexit” mogao biti glavni krivac za nestabilnost u Velikoj Britaniji, čije se jedinstvo nalazi na velikom ispitu.
Iako su prisutni oprečni stavovi vlada u Edinburgu i Londonu o pitanju budućnosti Škotske, malo je vjerovatno da će tvrde stavove o raspisivanju referenduma koje zastupaju Sturgeon i Johnson dovesti do ozbiljnije eskalacije sukoba, kao što je to bio slučaj na ulicama Belfasta tokom aprila ove godine. Kada je riječ o mišljenju građana Engleske o novom budućem referendumu, engleski Telegraph je tokom istraživanja istakao možda i iznenađujuće podatke da je čak 80 posto Engleza za novi referendum u Škotskoj i njen konačni razlaz s Engleskom, dok je 20 posto protiv takvog epiloga. Ovakvo mišljenje engleske javnosti može se pripisati dugogodišnjim zahtjevima određenih krugova iz Škotske koji uporno žele izaći iz saveza s Engleskom. Za svega nekoliko dana fudbalske reprezentacije Škotske i Engleske u Londonu će odigrati međusobni duel u okviru predstojećeg Evropskog fudbalskog prvenstva. Bit će interesantno pratiti ponašanje navijača obje reprezentacije, koji će sigurno iskoristiti priliku da suprotstave svoje različite stavove o navedenim pitanjima na ulicama Londona i tribinama. Pandemija polahko prestaje biti u fokusu britanske javnosti i u narednim mjesecima će biti i definitivno jasno da li će se Škoti uspjeti izboriti za novi toliko željeni referendum ili će ipak iskusni Boris Johnson odoljeti pritiscima koji dolaze iz Edinburga.
