Probdio sam dugu, tegobnu, besanu noć, zaspao nakon sabaha, a probudio se nešto prije podneva. Razlog? Treći je dan kako u kući nemam vodu.

Havarija u kupatilu, poplava. Majstor je bio, detektirao problem i otišao. Slijedi krupna, zahtjevna intervencija. I papreno skupa. Otuda besana noć. Ipak, iznašao sam rješenje, ili barem mislim da jesam, pa, donekle umiren, sjedim usred januara, propisno utopljen, na zubatim suncem obasjanoj terasi, grozničavo razmišljam, razrađujem maglovite, klimave opcije, preturam po glavi galeriju likova na koje mogu ili ne mogu računati, jer posao koji me čeka nadilazi moje mogućnosti, ogroman je i, osim majstora koji će uraditi svoj dio posla, teške fizičke poslove koji tome prethode sam definitivno ne mogu ni započeti a kamoli završiti.

Odjednom, neprimjetno, kao da je, baš onako diluvijalno, iz zemlje iznikao, na terasi se pojavi komšija Emir – bradat, kosmat i, kao i uvijek, nasmiješen. Tiho izusti pozdrav, potapša me po ramenu, spusti se na stolicu, izvadi duhan-kesu i poče motati cigaretu.

-Dobro izgledaš. Svježe- reče.

-Tek sam se probudio.

-Sinoć nisi spavao?

-Ne.

-To ti je od rata.

-Pored ostalog.

-Šta je bilo?

Rekoh mu.

-Ti i ja to možemo završiti.

-Ne znam baš… S ovim mojim bolnim leđima… Znaš, bit će tu puno otpada, šuta… Veliki je to posao. Treba nam još neko.

-Ni to nije problem. Zvat ću rođaka. Jesi li hazur da počnemo danas?

-Ne mogu, preumoran sam. Sutra, ako Bog da. I hvala ti.

-Ma ništa.

Nudi me cigaretom. Odbijam kratkim pokretom ruke, znam kakav smrad puši.

-Nego - zaustih ni sam ne znam zbog čega - počesto sanjam ono što sam već sanjao. Sve je isto, kao preslikano. Nisam posve siguran šta bi to moglo… Možda neka opetovana šifra, poruka, upozorenje, šta li već…

-Želiš pričati o tom snu?

-O snovima se, u principu, ne priča, ali ovaj je zaista…

-Dobro, dobro…Hajde, slušam!

-Sinoć, zapravo jutros, sanjam kako sam u Ameriku doputovao. Avion se spušta, zaustavlja, a nekakav glas odnekud podviknu: "Montana", pa zaključim da sam u Americi u državi Montana. Izlazim iz aviona, vidim u nekom sam malom gradu, mrak je, nigdje nikoga, sve naokolo čisto, uredno, ulična rasvjeta snažno obasjava ulicu kojom kročim, a s obiju strana drvoredi i velike kuće, u bijelo ofarbane, svaka s lijepo uređenim travnjakom. A mene ni briga nije što sam u Americi, u državi koja se zove Montana, u gradu kojem ni ime ne znam, nego, eto, kročim tako serbes širokom džadom, polahko, nogu pred nogu, osvrćem se, nazad, lijevo, desno, sve mjerkam ima li gdje kakav granap cigare da kupim.  

Helem, hodam, osvrćem se, gledam, a granapa nigdje i, šta ću, vratim se nazad, u taj avion. Spustim se na sjedište do prozora, čekam, ne znam ni šta čekam, u avionu, osim, mene, drugih putnika nema. Okrenem se prema prozoru, a s druge strane stakla stoji povisok vojnik. Na njemu maskirna uniforma, ranac na leđima, u ruci ili o ramenu, ne sjećam se, puška, automatska. Gledam ga. Lice mu vedro, nurli, pomalo se i smješka i kroz smiješak ljubazno me pita:

-Oprosti što te uznemiravam, ali, kad si već tu, hoćeš li da te upucam malo- reče i gestom pokaza na pušku.

-Hajde, de, halal ti bilo!

-E, ako je tako, neću- procijedi i namrgodi se.

-A je li to negdje rat izbio- rekoh.

-Zašto me to pitaš?

-Zato što nosiš maskirnu uniformu i pušku.

-Zar mora negdje početi rat da bih nosio uniformu i pušku?

-Ne mora, ali… Nebitno. Nego, ako nisam nametljiv, jer vidim i čujem da si Bosanac, reci mi, molim te, odakle dolaziš i otkud ti ovdje u Montani?

-Došao sam sa zvijezde i tamo nigdje nikog nema.

-S planine Zvijezde?

-Sa zvijezde sam došao i tamo nigdje nikog nema.

-Izvini, ali ne razumijem…Pa, hajmo ovako: u Bosni postoji planina Zvijezda, tako se zove. Jesi li došao s te planine ili sa zvijezde odnekud s nebesa?

-Ti si li blesav ili praviš budalu od mene. Kažem ti, sa zvijezde sam došao i tamo nigdje nikog nema. Kako ne shvataš- ljutito odbrusi, okrenu se i ode.

-Veliš, sanjao si već takav san- Emir će.

-Više puta.

-Nije to teško rastumačiti. Taj vojnik si ti, još uvijek se boriš, ne predaješ se, zvijezda na kojoj nikog nema je ovaj grad koji te je obespravio i izopćio, dakle, kao što ti i san poručuje, ništa ovdje za tebe nema. Eto, to je sve.

-A jesi ga i rastumačio…

-Pa, dobro, možda u ovome što sam rekao ima ponešto tebi poznato ili podrazumijevajuće, ali, kako god, to je to…Mislim, što se značenja sna tiče.

-Daj mi tu jednu da zapalim!

-Ti reče da nećeš!?

-Moram, od muke.