Fondacija "Alija Izetbegović" i Muzej "Alija Izetbegović" 17. oktobra u Narodnom pozorištu u Sarajevu organizirali su svečani koncert na kojem je premijerno izvedena simfonijska poema "Moj bijeg u slobodu" kompozitora i dirigenta Emira Mejremića.

Ovaj koncert je pripremljen u povodu obilježavanja stotinu godina od rođenja prvog predsjednika Predsjedništva međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića.

Ovo djelo predstavlja značajan doprinos savremenoj klasičnoj muzici, gdje Mejremić svojim stvaralačkim umijećem postiže vrhunac umjetničkog izraza.

Kroz složenu, ali pristupačnu formu, kompozicija duboko zadire u ličnost i djela Alije Izetbegovića, vodeći slušaoce kroz slojeve emocija i promišljanja o slobodi, patnji i ljubavi. Mejremićeva sposobnost da instrumentalnim formama prenese ideju slobode i uzvišenost, posebno kroz izražajne solo dionice, potvrđuje njegov izuzetan umjetnički dar.

Uprkos brojnim obavezama, Emir Mejremić rado se odazvao našem pozivu da razgovaramo o njegovom djelu "Moj bijeg u slobodu", ali i dubljem smislu muzike. Mejremić nam otkriva kako je komponiranju pristupio kroz ideju, a ne kroz ličnost Alije Izetbegovića, te zašto je simfonijski orkestar odabrao kao adekvatan medij za izražavanje složenosti ljudske borbe za slobodu.

Razgovarali smo i o izazovima klasične muzike u današnjem društvu, ulozi dirigenta kao posrednika između kompozitora i izvođača, te o njegovom angažmanu u horu "Pontanima", koji simbolizira dijalog i zajedništvo.

Emir Mejremić za Stav ističe da je pred sami koncert 17. oktobra publici rekao kako bi pogrešno bilo nastojati da se govori o svim motivima onoga što se željelo muzički oslikati.

- Na taj način samo bismo zamaglili jedinstveni doživljaj koji je neophodan da bi ovo djelo imalo svoj zaokružen smisao. Zato sam pokušao da pristupim temi ne kroz ličnost, nego kroz ideju - kroz ono što je, vjerujem, ostalo kao duhovni trag: osjećanje odgovornosti, čestitosti i trajanja. "Moj bijeg u slobodu" nije programsko djelo u smislu naracije o jednom životu; to je prije muzički pokušaj da se uhvati ono univerzalno u čovjekovoj borbi za slobodu, smisao i etički oslonac.

Tema "bijega u slobodu" ne može stati u manji muzički okvir

Tokom svečanosti u Narodnom pozorištu kazao je i to da je izuzetno teško stvarati muziku kao omaž određenim ljudima, posebno ljudima kao što je bio Alija Izetbegović.

- Na nekoliko trenutaka prije izlaska na scenu te večeri javila mi se misao koju kao da sam potisnuo u procesu stvaranja - većina onih koji su slušali koncert te večeri ima određene uspomene i sjećanja na lik i djelo Alije Izetbegovića. Sretan sam što me ta misao nije okupirala u stvaralačkim procesima jer bi, možda, narušila jedinstvenost mojih osjećaja koji su morali biti uneseni u djelo. Odnosno, možda bih nesvjesno prilagođavao sliku ili ispunjavao očekivanja drugih a to je, razumije se, stvaralački nepoželjan put.

Kada smo ga pitali zašto je komponirao baš za simfonijski orkestar, on je kazao da simfonijski orkestar za njega nije samo ansambl, već je to prostor u kojem čovjek može izraziti puni raspon vlastitog unutarnjeg svijeta.

- Kada se govori o temi kao što je "bijeg u slobodu", o čovjeku koji je mislio, trpio i vjerovao u ideju uprkos nepravdi i osudi, taj spektar emocija jednostavno ne može stati u manji muzički okvir. Potrebna je širina zvuka, kontrast mase i pojedinca, svjetla i tame, sabranosti i eksplozije - a to može samo orkestar. U simfonijskom orkestru nalazim ono što je i u čovjeku: slojevitost. Svaki instrument nosi drugačiju boju svijesti i sjećanja - gudači postaju glas unutrašnje borbe, duvači glas razuma i duha, a limeni i udaraljke predstavljaju snagu, prkos i trenutke iskušenja. "Moj bijeg u slobodu" je u isto vrijeme unutrašnji monolog i kolektivna drama, zato je orkestar jedino mjesto gdje se ta polifonija duše može izraziti. Tako je i nastala muzika koja govori o čovjeku kao o biću koje traga za smislom, pa i kad je suočeno s nepravdom.

Govoreći o samom procesu komponiranja, Emir Mejremić nam otkriva da bi bio neiskren ako autentično ne posvjedoči o dugom sazrijevanju ideje, ali i teretu odgovornosti koji je nosio.

- Nikad nisam pripadao onima kojima stvaranje ide isprva i lahko, u dahu, koji se ne muče, ne štete sebi, a stvaranje im je samo poluga za komuniciranje kreativnosti. Meni je stvaranje neophodno jer tako vlastite terete i okupljam i otpuštam. U zadatak smo imali prepoznati ključne emocije koje su postale i ključne teme kompozicije: borba, proces, rat. Sve te riječi zlehud oblik imaju, a onda zamislite kako nevesela mjesta čovjek u sebi stvarajući ima pronaći.

Emir Mejremić kaže da je stajališta da umjetnost ne može biti izolovana od stvarnosti. Kako ističe, umjetnost nije tu da opsjeni i prevari.

- Kvalitet urađenog mjerim dubinom proživljenog iskustva, emocijom koju čovjek s koncerta ponese kući. Još ako takav emotivni utisak potraje i zadrži čovjeka, zar to nije vrhunac umjetničkog angažmana?

Klasična muzika treba biti komunicirana kroz pristupačnije formate

Početkom godine Muzička akademija Univerziteta u Sarajevu počela je s proslavom 70. rođendana.

U jednom od televizijskih gostovanja u povodu ovog jubileja Emir Mejremić je rekao da je, uprkos velikim uspjesima ove visokoškolske ustanove, i dalje vrlo slab interes za klasičnu muziku. Kako nam pojašnjava, u Bosni i Hercegovini, kao i u većem dijelu svijeta, u posljednjih nekoliko decenija došlo je do devalvacije kulturnog i humanističkog znanja.

- Društvo sve više vrednuje ono što donosi brzu ekonomsku korist, a umjetnost (posebno klasična muzika) postala je u tom sistemu "neisplativa investicija". Sve mi se čini da nosioci odgovornosti umjetnost tretiraju kao teret. Mladi ljudi osjećaju da im društvo ne pruža ni simboličku ni materijalnu podršku ako se odluče za umjetnički poziv. Dakle, nije problem u njihovom interesu za muziku, nego u neprepoznatom statusu umjetnosti.

Ovaj umjetnik podvlači da već dugo zastupa stav da klasična muzika treba biti komunicirana kroz pristupačnije formate.

- Ne želim zvučati pretenciozno niti vršiti samopromociju, ali Muzička akademija radi ozbiljan posao. Naši koncerti nisu rezervisani za porodicu i prijatelje tih mladih ljudi, već su otvoreni za sve. Pritom, besplatni su, što je posebna tema i vezuje se na našu priču o odnosu i interesu prema klasičnoj muzici i generalno njenom statusu. 

Dirigent kao posrednik između kompozitora i izvođača

Prije svega i ispred svega, Emir Mejremić je dirigent. Interesantno je da je široj društvenoj zajednici sama uloga dirigenta poprilično nepoznata. S tim u vezi, naš sagovornik nam nastoji približiti šta to zapravo radi dirigent, koja mu je suštinska uloga.

- Dirigent je, u najdubljem smislu, tumač i posrednik između kompozitora i izvođača, između zapisanog i živog zvuka. On ne "naređuje", nego okuplja, pretvara individualne impulse u zajednički ton. Ono što publika vidi kao gest, zapravo je produžetak unutrašnjeg osjećanja, jer pravi dirigent ne "broji", već diše sa svakim muzičarem. U današnjem vremenu, u kojem se često zanemaruje smisao zajedništva, dirigent ima i simboličnu ulogu - podsjeća nas da harmonija nastaje samo kad svako zna svoj ton, ali svi zajedno čuju cjelinu. Za mene je dirigovanje i umjetnost i odgovornost: usmjeravati bez sputavanja, a voditi bez dominacije.

Emir Mejremić je već dugo i glavni dirigent hora "Pontanima". Inače, ovaj hor je oformljen u jesen 1996. godine u Sarajevu, kao projekt Interreligijske službe "Oči u oči", odnosno današnjeg Udruženja "Pontanima". Specifičnost ovog hora jeste da okuplja ljude svih religija i uvjerenja koji se bave muzikom ili vole pjevanje. Na koncertima i nastupima hor izvodi muziku svih religijskih zajednica naše države, posebno judaizma, katoličanstva, pravoslavlja i islama, ali i afroameričke te krišna kompozicije.

- Kada mi je 2019. godine ponuđeno da preuzmem dirigentsku palicu, doživio sam to kao veliku čast, ali i kao odgovornost, jer "Pontanima" nije samo muzički ansambl, već simbol dijaloga i zajedništva. Bio sam svjestan da ulazim u hor koji baštini tradiciju dužu od dvije decenije. U tom smislu, nije postojala dilema. Privukla me ideja da se kroz muziku može prevazilaziti podjela, da se različiti svjetovi mogu (po)miriti u jedan zvuk, što je osnovna filozofska, umjetnička i ljudska ideja koja je i okupila "Pontanimu". To iskustvo omogućilo mi je da muziku živim ne samo kao umjetnost, nego i kao poruku - kao način da budemo bliži jedni drugima.

Na kraju nam govori da s velikom ljubavlju radi s mladim dirigentima i studentima jer, prema njegovim riječima, vjeruje da se znanje ne prenosi riječima, nego primjerom i povjerenjem.

- Muzika je, u konačnici, proces davanja, a svaki novi projekt doživljavam kao priliku da još jednom, makar na trenutak, dotaknem ono što je univerzalno u čovjeku. Konkretno, vodi se nekoliko razgovora o projektima, ali vjerujem da će biti bolje da o detaljima govorimo kad sve bude dogovoreno.