Gotovo neprimjetno, krajem novembra, u Nevesinju su vlasti Rs-a i R Srbije na najvišem nivou dogovorile pompezno obilježavanje 150. godišnjice „Nevesinjske puške“. Sastanku su pored ostalih prisustvovali predsjednik entiteta Milorad Dodik, predsjednik Vlade Radovan Višković, a delegaciju Srbije predvodio je premijer Miloš Vučević.

Godišnjica će biti obilježena na najvišem nivou pod pokroviteljstvom dva srpska predsjednika Milorada Dodika i Aleksandra Vučića. Dodik je najavio izgradnju spomen obilježja, a Vučević nove investicije u, inače pasivnu, regiju istočne Hercegovine. Osim u Nevesinju pompezni programi će se održavati i u Banjaluci i Beogradu. Svečano i slavodobitno. Izuzev Slobodne Bosne nijedan drugi medij sa sjedištem u Sarajevu ovom događaju nije posvetio ni najmanju pažnju, niti jednog jedinog slova.

To nisu primjetili ni u zvaničnim državnim institucijama, krovnim nacionalnim, kulturnim i političkim organizacijama. Sudeći po tome bosanskohercegovačkim vlastima i bosanskohercegovačkim patriotima sastanak dva srpska premijera ni po čemu nije sporan, kao što ni po čemu nije indikativan sadržaj njihovog međusobnog dogovora. Ni Ministarstvo vanjskih poslova javnosti nije objasnilo po čemu je posjeta premijera susjedne države nevažna ili manje važna od posjete predsjednika Sabora Hrvatske.

Ne treba biti maliciozan pa sumnjati da oni za tu posjetu nisu ni znali. Sudeći po interesovanju resornog ministra i njegovoj brizi za taj kraj naše zemlje, on ne zna ni da je istočna Hercegovina dio nje. I ne samo on. Za obilježavanje ove godišnjice razloga bi morale imati i vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine. Zbog činjenica i posljedica tih događaja, ali i zbog potrebe revidiranja ideoloških stavova nametanih više od 50 godina kroz obrazovni sistem socijalističke Jugoslavije.

Naime, taj pokret, primjetit će savremeni historičari, uporno je predstavljan kao pokret sa naglašenim socijalnim motivima potčinjenog seoskog stanovništva i zalijevan patriotskim osjećanjima oslobođenja od „tuđinske vlasti“. U tim pobunjeničkim akcijama na području istočne Hercegovine ubijeno je nekoliko stotina nedužnih civila o kojima u nacionalnim historiografijama nema ni pomena, spaljena su i opljačkana čitava bošnjačka sela, neka su potpuno etnički očišćena na način da se bošnjačko stanovništvo više nikada nije povratilo na svoja imanja. Porušeno je i zapaljeno na desetine džamija: Dugalića, Čučkova, Musa-begova u Nevesinju, Ljubovića u Odžaku, Šurkovića u Bijenji, džamija u Kljunima, nekoliko džamija u Dabarskom polju, Gacku, Bileći, džamija u Kleku ( Neumu) itd.

U prvoj bitci vođenoj između pobunjenika i redovnih carskih vojnika 12. jula 1875. ustanici su imali 60 poginulih i toliko još ranjenih dok je osmanska vojska imala svega sedam poginulih vojnika. Srpska historiografija za početak ustanka za relevantan datum uzima 6. juni iste godine i locira ga u nevesinjsko selo Krekovi. Prvu pušku, i o tome srpski historičari vode računa, ispalio je Pero Tunguz. Tunguz je inače bio hajdučki kolovođa od ranije poznat organima vlasti. Netom prije pobune uspio je pobjeći iz zatvora u Mostaru. Dok srpska historiografija vodi precizno računa o imenima i djelima pobunjenika, ona bosanskohercegovačka, odnosno bošnjačka, je to sve prepustila zaboravu. Uspomene na stradanja nedužnog stanovništva još ponegdje se susreću u usmenim kazivanjima njihovih potomaka. Premda je u zvaničnim dokumentima osmanske administracije sačuvan izvještaj o tom događaju, i premda ga je obradio Hamid Begić, on je potpuno pao u zaborav. Stoga ga vrijedi ponoviti u interpretaciji Hannesa Granditsa objavljenog u knjizi „Kraj osmanske vladavine u Bosni“.

„Ustanici“ su 6.juna 1875. g. na samo nekoliko kilometara od Nevesinja presreli trgovačku karavanu na putu za Mostar i pobili sve putnike. Njihova tijela kasnije su pronađena odsječenih glava. Trojica od njih bili su iz Nevesinja, Salih Kasumović, neki Sarić i Alija Šemić. Ramo Džinić iz Stoca i neki trgovac iz Hrasna čije ime nije zabilježeno su nestali i nije poznato šta se desilo sa njihovim tijelima. Po uputama iz Crne Gore opljačkanu robu (50 tovara kahve, šećera, pirniča zajedno sa konjima) ustanici su trebali sakriti u Crnoj Gori gdje osmanska vojska ne može vršiti pretrese i potraživati opljačkane vrijednosti“. Sa crnogorske strane nisu slana samo uputstva u sela oko Nevesinja i okolne krajeve.

Hajdučija na granicama bila je nusproizvod siromaštva i sredstvo u vremenima političkih tenzija u graničnim osmansko-crnogorskim krajevima. Posebno je to bilo izraženo 1874/1875. Uobičajeno je bilo da hajduci iz Crne Gore odmah nakon zimskih dana započnu svoje „proljetne aktivnosti“ i počnu upadati u susjednu osmansku teritoriju. Nerijetko su takvi upadi znali izazvati i diplomatske konflikte. Već u prvim sedmicama jula 1875. sve više crnogorskih vojnika prelazilo je granicu i učestvovalo u neprijateljstvima, što je od početka pratila i masovna pljačka. Pošto su ih vršile razne bande, te akcije su doprinijele daljoj eskalaciji nasilja.

Ilustrativan je primjer da je crnogorski senat istražio neki od težih slučajeva hajdučije i da je krivce identificirao, a potom počinjao pregovore s osmanskim vlastima o plaćanju finansijske nadoknade. Prema zapisniku Crnogorskog senata iz maja 1875. godine, šestorica Crnogoraca su „prešli granicu i tamo plijenili stoku tursku i zaklali dijete tursko, koje je bilo kod stoke“. Obećali su da će vratiti ukradenu stoku te naglasili da su crnogorski vojnici teškog siromašnog stanja. Sličnih događaja bilo je na pretek. U arhivskim dokumentima navode se i detalji o ubistvu, nakon pljačke, potpuno nedužnog trgovca u samom gradu Nevesinju. Naravno, srpska historiografija ga oslovljava Turčinom.

Grandits dalje u svojoj knjizi precizno konstatira da je od početka taj „lokalni ustanak“ bio više od običnog "lokalnog događaja". Vrlo brzo je postao dio šire dinamike politike mobilizacije. Razni politički odbori, revolucionari ili pustolovi izvana postali su dio dešavanja. Kao vrlo bitno naglašava da su „regionalni učesnici, koji su imali vlastite težnje, Crna Gora i također Srbija (i jedna i druga službeno još uvijek pokrajine pod osmanskom vrhovnom vlašću) bili uključeni u događaje u osmanskoj Hercegovini od samog početka - iako su dosljedno službeno poricali bilo kakvu umiješanost.

„Velike sile su se, također, umiješale i sve više su insistirale da imaju utjecaja na ono što će se dešavati. Ruska imperijalna politika je od samog početka bila umiješana što je bilo usko povezano sa njenom trajnom strateškom i finansijskom podrškom crnogorskim nastojanjima da postignu vlastitu državnost. Postojale su političke veze između Rusije i raznih vodećih političkih ličnosti u Kneževini Srbiji. Cijela situacija vrlo brzo direktno je uvukla i druge Velike sile, pogotovo Britansku imperiju, koja je stabilnost osmanske vlasti smatrala neophodnim preduslovom za održavanje ravnoteže snaga između Velikih sila - posebno u odnosu na Orijent i naročito radi ograničavanja Rusije“, piše Grandits.

Vijesti o "Hercegovačkom ustanku" proširile su se diljem Evrope tokom ljeta. Novinski izvještaji su, smatra Hannes Grandits, doprinijeli činjenici da je znatan broj muškaraca različitog porijekla i motiva krenuo u "revoluciju" u Hercegovini. Vrlo brzo, gotovo istovremeno, mnoštvo političkih aktivista, ratnih izvjestilaca, militanata i borbenih dobrovoljaca pridružilo se ovoj "revoluciji u začetku", kako su mnogi od njih shvatili ono što se dešava. Posebno, kao zanimljiv slučaj, izdvaja priču o Holanđanki Jeanne Merkus, aktivistkinji, revolucionarki koja je učestvovala u ustanku i borila se protiv Turaka s naglašenim krstaškim pobudama.

Njena finansijska podrška ustanku bila je izdašna. Nakon poraza nastanila se u Beograd, odakle je razočarana ciljevima srpske politike odselila u Jerusalem i da nastavi svoje misionarsko djelovanje kod Kristovog groba. Na sličan način se odnosila i izrazito antiosmanski nastrojena britanska protestantska misionarka i aktivistica na polju obrazovanja, a potom humanitarna radnica koja je radila s izbjeglicama, Paulina Irby. Uz njih Grandits prati i sudbinu generala Gabriela Rodicha čijim se ratnim dnevnikom za 1875-1878. služio u naučnim istraživanjima a koji su pohranjeni u Ratnom arhivu u Beču. Dnevnički zapisi generala Rodicha postali su važna referentna tačka za ovaj period bosanskohercegovačke historije, ali, nažalost, još nisu detaljnije istraženi.

Situacija je već početkom ljeta 1975. potpuno izmakla kontroli. Uslijedilo je masovno nasilje, pljačkanje i razaranje. Pokrenuto je nekoliko valova izbjeglištva. Na desetine hiljada. Gašenje pobune od strane osmanske vlasti, koja je u to vrijeme imala nekoliko otvorenih frontova sa Rusijom trajalo je gotov čitavu godinu dana. Takvo stanje kneževine Srbija i Crna Gora su pokušale iskoristiti za oslobođenje od vrhovne vlasti Osmanlija. Iako je taj rat završen teškim porazom za srpsku stranu, oni će ga ipak iskoristi za afirmaciju svesrpskog pitanja, pod izgovorom panslavenskog revolucionarnog patriotizma, što je posljedično uznemirujuće definiralo i austrougarsku politiku prema Balkanu.

„Hercegovački ustanak“, „Nevesinjska puška“ ili kako su je zvali u oficijelnim krugovima osmanske administracije „Seljačka buna“, pokazat će dalji historijski događaji bio je i početak kraja osmanske uprave na Balkanu. No, ne treba smetnuti s uma da se ta pobuna desila usred administrativnih reformi Osmanskog carstva, da je netom prije nje bila počela modernizacija cijele Bosne i Hercegovine, da je baš tada dozvoljena gradnja velikih sabornih crkava u Mostaru i Sarajevu, da je u petak 18. zu-l-ka'deta 1289. godine (17.1.1873.). završena prva dionica željezničke pruge u historiji BiH od Banjaluke do Dobrljina (Bosanski Novi) na austrijskoj granici. Dakle, neosporno je da je jedan od ciljeva pobune bila i destabilizacija reforme i modernizacije Bosne i Hercegovine koja je zahvaljujući Topal Osman-paši i njegovoj upravi imala izuzetno progresivan index. Baš u to vrijeme strane diplomatske službe su na prostoru BiH imale izrazito česte diplomatske aktivnosti.

Prisustvo diplomata Velikih sila bilo je jedan od definirajućih faktora za bosanskohercegovačko društvo. Ne zvuči li vam ovo odnekud poznatim!? Dok srpska historiografija i srpska politika ovom događaju posvećuje ogromnu pažnju i izdvaja novčana sredstva za istraživanja ove teme, naša bosanskohercegovačka gotovo i ne zna šta bi s njom. Radove o ovom događaju objavilo je na stotine autora u Srbiji i Rs-u, u Sarajevu takvih radova gotovo da i nema, što se dalje reflektira i na političku svijest bošnjačkih političkih zvaničnika. Među rijetkim izuzecima novijeg perioda je dr. Edin Radušić, koji je tek uspio sintetizirati ono što je srpska historiografija objavila.

U tim analizama vrijedno je izdvojiti mišljenje rahmetli Ahmeda Aličića koji će u svom kritičkom maniru kazati da se bosanskohercegovački historičari uopće nisu bavili ovom temom, da su tek reciklirali srpske autore i djela koja su oni objavljivali. Što hoće reći da se niko nije odvažio da tako važnom pitanju pristupi potpuno rasterećeno, otvoreno i objektivno. U Radušićevim komentarima vrijedna je opaska kako je pravac naučnih istraživanja u Srbiji o ovoj temi trajno trasirao Milorad Ekmečić s ciljem kanoniziranja nove epohe historije Srba.

Radušić je potpuno ispravno konstatirao da je post-jugoslavensko razdoblje donijelo gubljenje kompasa, koji je jugosla­venski historiografski brod, s manje ili više uspjeha, držao na “ispravnom kursu”: promoviranju antiimperijalizma, socijalne pravde i, koliko je to u prikazu epizoda historije bilo moguće, bratstva i jedinstva, te da se fokus sa socijalne borbe pomjera ka dokazivanju nacionalne žrtve u bor­bi za slobodu.

„Unutar srpske grane jugoslavenske historiografije jugosla­vensko je sve više postalo srpska stvar. U tom smislu Ekmečić je imao svoje stare i dobio nove sljedbenike. Oni, ni u prezentaciji Ekmečićevih teza, niti istraživački, nisu uspjeli dostići njegov nivo, ali su fokusom na konkretni­ja pitanja činjenično obogatili poznavanje nekih događaja ili ulogu nekih ličnosti iz ustanka. U cjelini su, uz određena odstupanja, doprinijeli učvr­šćivanju Ekmečićevog diskursa“, zaključuje Radušić. Danas je to više već bjelodano u obrazovnim i kulturnim ustanovama i institucijama Rs-a i R Srbije. Logično je, mada besmisleno, zapitati se šta na tom polju rade bošnjačke intelektualne i kulturne elite.

Dok Dodik i Vučić, a samim time i sva naučna i kulturna javnost Rs-a i Srbije, pompezno najavljuju obilježavanje 150. godišnjice „Nevesinjske puške“ bošnjački politički predstavnici u izvršnim tijelima države ulažu ogromne diplomatske napore da kojekavim dokonim tričarijama zabave sarajevske mahale, predstavnici krovnih kulturnih nacionalnih ustanova izmaštavaju simfonije međuetničkog sazvučja, historičari obilježavaju Dan državnosti po bošnjačkim dijasporalnim džematima i paradžematima, mladići i djevojke brinu brigu kako kupiti kartu za koncert Marije Šerifović, otići na utakmicu nekog fudbalskog derbija, aplicirati na neki strani ili domaći Javni poziv besplatnih novčanih sredstava...

IZ-e, se pak trudi, obnoviti porušene džamije ili pak organizirati dovoljan broj vjernika da u obnovljenim džamijama zajednički klanjaju džumu, povratnici svojim domovima dobrohotno priželjkuju da će im bar ove hefte neko od drage rodbine doći u posjetu, a mi Bošnjaci prognani iz Nevesinja tražimo odgovore na pitanje zašto se svi nismo vratili porušenim kućama.