Emina Đelilović-Kevrić, “Moj sin i ja”, poezija, “Planjax”, Tešanj, 2021.

Iz generacija rođenih skraja 80-tih i spočetka 90-tih godina mnoštvo je mladih autora koji su se u posljednjih desetak godina javljali svojim prvim pjesničkim ili pripovjedačkim knjigama. Među njima je i magistrica književnosti Emina Đelilović-Kevrić (1989, Travnik). Još 2011. dobila je treću nagradu na “Slovu Gorčina” za svoj prvi pjesnički rukopis, a prvu knjigu poezije je pod naslovom “Ovaj put bez historije” objavila 2016. godine, kod istog izdavača (“Dobra knjiga”) koji joj je prošle godine (2021) objavio i zbirku kratkih priča “Izbrisani životi”. Knjiga koju ovdje predstavljamo druga je, dakle, pjesnička (a ukupno njena treća knjiga) – koja je na konkursu Fondacije za izdavaštvo FBiH prošle godine dobila nagradu te izašla iz štampe prije mjesec-dva.

Knjiga sadrži ukupno šezdesetak tekstova, raspoređenih ravnomjerno u tri ciklusa: “Šta rade žene”, “Pjesme o djedu i druge nevine pjesme” i “Moj sin i ja”. Pjesnički tekstovi (posebno u prvom ciklusu) građeni su kao osebujnim i nerijetko eksplozivnim kritičko-refleksivnim, ponekad i gorkoironijskim nabojem prepunjeni kriptonarativnim, u kojima se “gender-priča” (kako i naslov ciklusa nagovještava) razastire u punom bogatstvu autentičnog i prepoznatljivog pjesničkog izraza – gdje su mračni tonovi, fantastične slike i raskošne stilizacije utemeljeni u postapokaliptičnom osjećanju i viđenju svijeta (a nipošto ne u nekakvoj trendovski profiliranoj okrenutosti temama i pitanjima iz domena gender-studija ili feminizma). U svom magisteriju autorica se bavila reprezentativnim modelima logorskog iskustva u književnosti, u sklopu problematike konstrukcije pamćenja u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici, što je dragocjen podatak za čitače i interptretatore njezine poezije:

“(...) Kažem ti da krtice nisu jedine koje poznaju/ Podzemne bajke/ Naprimjer, znaju da je ova zemlja/ Sakrila kosti prljave žene prljavih misli/ Onda kad je ovještičila svoju bit/ I neumorno plakala poput Gilgameša/ Ali se Gilgamešu oprostilo/ Njoj nije, jer udate žene ne plaču za bivšim ljubavima.” (fragment iz pjesme “Podzemna bajka”, str. 15.)

“(…) Tuđa sunca otvaraju oči na Zapadu./ Naslućuje se žena s djetetom u kolijevci./ Od nje niko ne očekuje spasenje./ Mesija nezahvalno umire pijući/ Mlijeko iz tetrapak ambalaže. // Negdje u provinciji/ Ptice se smrzle od tuge/ Kašika stoji u zraku/ Na polici stvrdnut med/ Pčela zalijepljena na prozoru./ Moj sin neće nikada udahnuti/ Svježinu mladog matičnjaka.” (kraj pjesme “Kuća”, str. 18.)

Kao što Kafka negdje u svojim dnevnicima zapisa – knjiga nije nizašta ako nije udarac u glavu; ovo je pjesnikinja koja nas doista “udara u glavu”: upravo postapokaliptičnim motivima, slikama, pitanjima, ali i dubokim podzemnim vezama (što ih otkriva u svojim stihovima) između praznine svakodnevnice i praznine Svemira, između marginaliziranosti i bešćutnosti što ih ljudi priređuju i daruju jedni drugima u jedan-na-jedan odnosima (brak, obitelj) i one obezbićenosti i rastrojenosti humaniteta na globalnom planu (narodi, nacije, čovječanstvo). Emocije, osjećanja, frekvencije i stanja duševnosti nisu u ovim pjesmama ni na koji način i ni u kojem smislu zastave, grbovi ili odore nekakvog lirskog ispovijedanja ili zavještanja pjesničkog subjekta – nego su upravo udarci kojima jedan nipošto histerični, ni glasovno ni intelektualno preuzetni očaj zbog kraja svijeta pokušava u preostacima ljudskog postojanja iznova pobuditi život, ritam srca, kolanje krvi u venama. Tu dubinu samoosjećanja ispražnjenosti i kraja života i svijeta autorica “deklinira” u drugom i u trećem ciklusu – kroz reflekse i prosijanja iz vlastitog djetinjstva, a potom i kroz preplitanje vizure i amalgamiranje sa senzusom i doživljajnošću svog petogodišnjeg djeteta. Ništa se ne mijenja – zijev armagedonske zvijeri u svakom tekstu je razjapljen, a teret svjedočenja je postavljen na noge onog “na strašnom mjestu postojanja”, one zagledanosti u oči ovako ili onako “obučenom” ili “ukrašenom” čudovištu Smaka:

“Žena iz našeg komšiluka/ Slučajno je sinoć pala sa sedmog sprata/ Kažu, voljela ga ludo/ Kažu da je iz njenog stana uvijek najbolje mirisalo/ Da joj je kupatilo uvijek bilo dezinficirano/ Svake sedmice je trošila dva Domestosa i dvije/ solne kiseline/ Svima se osmjehivala i govorila dobar dan. / Djeca su uvijek bila čista, uredna i učtiva. / Ujutro je kuhala, a potom ih vodila u park/ Žaklina je samo čitala kataloge supermarketa/ Gledala akcije i razmišljala šta da kupi/ za onih deset, dvadeset maraka što on ostavi./ Žaklina je imala nespretno nacrtane obrve,/ I oči koje su uspijevale da pregledaju uveče/ neku tursku seriju, a sutra ujutro prepričaju u hodu/ nekoj komšinici koju sretne usput./ Imala je najdraže glumce i njega koji skoro pa nikad/ nije bio tu./ Žaklina samo ponekad nije znala šta da radi./ Samo bi naslonjena na balkonu posmatrala ptice.” (“Žaklina”, str. 27.)

O toj razjapljenosti usta Armagedona, nažalost, s koje god strane krenemo, uvijek već imamo šta kazati i promišljati; pjesnikinja, međutim, hoće (i uspijeva!) da umjesto tog “uvijek ima šta” u ovoj knjizi ustroji i priredi neprekinuti govorno-izražajni niz ili lanac: sva je knjiga sabrano iskustvo stajanja pred tom i takvom razjapljenošću Kraja Svijeta:

“Raskomadani atomi mog dobrog muža/ Nikada neće imati priliku da budu savršeni otac./ Za razliku od mene/ I mojih atoma koji raskomadani ne napuštaju ovu kožu./ U našoj garsonijeri nema nijedne slike prošlog života/ U stanu smo zatekli samo slike sivih jesenjih planina/ Moj sin i ja smo poput hodajućih vinjeta među njima/ Onaj dječak Alfonse, s tatom igra nintenda/ Čujemo kako glasno govore i smiju se/ A razumijemo samo to da se smiju./ Mama, zašto se ljudi tako glasno smiju?/ Ponestalo im je tišine./ A, da im posudimo?” (***, str. 62.)

Stilizacije u izražajnosti njenog pjesničkog jezika nisu nikad i ni u jednom tekstu “samodopadno-rasprskavajuće” eksplozije duha i vještine, kojima bismo se trebali diviti, koje bismo trebali apostrofirati (u recepciji i interpretaciji) kao majstorske: kad iskapava krv iz susmrtnosti živog bića, nema tu ništa spektakularno – ima samo pažnje, strpljenja i iščitavanja (ponovnog) dostojno ustrajavanje na Istini (Kraja Svijeta) i na boli (i na bolu) u koju i u koji se ulijevaju sve vode Života:

“Suvišno je i naivno reći/ Da smo noćas obgrlili jednu četvrtinu/ Planete, našeg nedjeljivog doma./ Šta je to jedna četvrtina/ Jedne preostale kockice čokolade/ Koju sam pronašla u našem ruksaku/ Tako, mama, miš grize moj skafander/ Umjesto moje dekice/ Sasvim je nebitno pokušati shvatiti/ Iz nekog razloga ćemo/ I sutra ugledati isto zubato sunce/ Iz nekog razloga noge same žele da idu/ Iz nekog razloga svijet se kreće/ Iz nekog razloga vjeruješ/ Da sam tvoja majka, a ne sjena/ Da sam tvoj zdravi i jedini pokretač/ Ako se zaledi ova noć/ Dok budemo bezbrižno sanjali sutra/ Jedino živo bit će tvoji otkucaji.” (“Jedna četvrtina”, str. 63.).

Žestina ove izražajnosti nije, dakle, ona vehementna, neobuzdana, ljutita, divlja žestina “buke i bijesa”, koja bi se izlijevala iz u bilo kojoj mjeri i na bilo koji način stečenog negativnog životnog iskustva; ovo je žestina dosljednosti, odvažnosti, nepokolebljivosti “gledanja Istini u oči”, pa i žestina (ili bi se to prije trebalo nazvati snagom) apsorbiranja, u sebi sabiranja i ne-bježanja-od Smrti (kao jedinog-konačnog smisla/besmisla svakog pojedinačnog života):

“(…) Evo, upravo sam stala na šumskog ljubitelja kiše./ Cijelo djetinjstvo sam ga izbjegavala na putu do škole./ Pamtim da su govorili, ako ga zgaziš/ ogluhit ćeš od njegovog vriska. // Desili su se neki čudnovati impulsi./ Prihvatila sam potragu za suncem./ Krici./ Pa mucanje./ Preveliko je bilo i antipatično iščekivanje/ tišine./ Sad kada nije niko živ na putu,/ pa ni nesretni daždevnjak iz djetinjstva,/ možemo reći da je napokon stigao novi dan.” (fragment iz pjesme “Daždevnjak”, str. 47.)

Emina Đelilović-Kevrić: poezija koja živi (ne samo u ovoj knjizi), i koja će živjeti (opet, ne samo u ovoj knjizi), a ne poezija kojoj (ovakvi ili onakvi) težimo, u svojoj ljudskoj ništavnosti:

“Rasplinut će se tijela ljutih očeva/ Pjesme o njima tek tako su slobodne/ U mraku sve su katarze nedovršene/ Sjaj mrkih očiju/ Dječak koji nikada nije imao kome da kaže, Oče/ Uzavrela tjelesa bombi/ Klize niz umorne čestice života/ Sve su bajke otišle u mrtve predjele/ Na naslovnicama samo se gorko redaju/ Kao mesnate tikve/ Očinske glave/ Ako neko nekada upali svjetlo/ Hoće li biti istine?” (“Očinske glave”, str. 64.)