Kao što je poznato, masovna vakcinacija protiv COVID-19, bolesti koju uzrokuje novi virus korona, u svijetu je započela 8. decembra, kada je prvu dozu “Pfizerove” vakcine primila 91-godišnja Britanka. Sedmicu poslije započela je vakcinacija i u Sjedinjenim Američkim Državama, a koji dan poslije i u Izraelu. Vakcinacija u Evropskoj uniji krenula je posljednjih dana 2020. godine.

Za nešto više od tri i po mjeseca imunizacijom protiv virusa COVID-19 obuhvaćeno je više od 320 miliona ljudi u svijetu, od čega su jedna trećina Amerikanci i Britanci. Cijela Evropska unija, u kojoj živi za trećinu više stanovnika nego u Sjedinjenim Američkim Državama, vakcinisala je upola manje osoba prvom dozom vakcine od SAD-a. Razloga za kašnjenje u Evropskoj uniji je mnogo, a osnovni je taj da proizvodnja vakcina ne teče brzinom koja omogućava bržu vakcinaciju i da već mjesecima traju problemi s “AstraZenecinom” vakcinom i povremenim suspenzijama upotrebe ili dobnim ograničenjima za njezine primaoce. Stoga su u ovom dijelu svijeta vakcinacijom i dalje mahom obuhvaćeni samo zdravstveni radnici, starije osobe i uposlenici u profesijama znatnije izloženim rizicima od zaraze.

Osim u Africi, mnogim državama Azije i Južne Amerike te u Australiji, vakcinacija je i u mnogim evropskim državama kasno počela ili ide izuzetno sporo. Među njima se naročito ističe Bosna i Hercegovina, mada nije mnogo bolja situacija ni u, naprimjer, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, u kojoj vakcinacija posebno kasni.

U nabavci vakcina Bosna i Hercegovina pokazala je brojne slabosti i propuste. Na neke od njih mogla je utjecati, neke su posljedica načina ustrojstva države, a neke su nastale direktnim utjecajem unutrašnjih i vanjskih silnica koje ju nastoje učiniti što ranjivijom i slabijom. Bosna i Hercegovina, zapravo svi oni koji žele da ova država opstane, uključujući tu i institucije i predstavnike vlasti koje u tom smislu djeluju, doživjele su poraz. Je li on privremen i hoće li za koji mjesec, što uopće nije nemoguće, Bosna i Hercegovina sustići i prestići dio evropskih zemalja u procentu vakcinisanosti svog stanovništva, zavisi od mnogo faktora, a prije svega od snažne političke, diplomatske i medijske ofanzive koja se još ne vidi u željenoj mjeri.

Na neki način sve je ovo déjà vu. Slično smo doživjeli prije trideset godina, samo što je tada bilo riječ o oružju, a danas je o vakcinama. I jedno i drugo skopčano je sa spašavanjem ljudskih života. Bosna i Hercegovina napadnuta je 1992. godine u trenucima kada je međunarodna zajednica već bila nametnula embargo na uvoz oružja na prostoru dotadašnje Jugoslavije. S obzirom na to da je JNA bila “do zuba naoružana”, velikosrpskoj vojsci embargo u prvi mah nije prouzročio nikakvu štetu, a zapravo im je omogućio da dugo budu u ogromnoj prednosti u odnosu na Armiju Republike Bosne i Hercegovine, koja je nedostatak oružja plaćala prekomjernim žrtvama.

Umjesto oružja, na Sarajevski aerodrom stizala je humanitarna pomoć, slično kao što ovih dana stižu donacije. Naravno, paralela ne može biti potpuna, jer su među sadašnjim donacijama i vakcine, kao i zato što se neke od donacija mogu smatrati svojevrsnim kršenjem neproglašenog embarga, ali je itekako prisutan osjećaj da nam se historija u sličnom obliku ponavlja. Unutarnjim i vanjskim opstrukcijama učinjeno je sve što se moglo učiniti da vakcine u Bosnu i Hercegovinu ne dođu na vrijeme i u potrebnim količinama.

Baš kao i 1992. godine u naoružavanju, susjedne države, Srbija i Hrvatska, pomagale su Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini da se vakcinišu. Hiljade su njih zahvaljujući dvostrukom državljanstvu, ili zato što su iz Republike Srpske, odlazile prethodnih mjeseci u susjedne zemlje da prime vakcinu. Istovremenu su predstavnici RS-a i HDZ-a u državnim institucijama, koristeći različite birokratske mehanizme i procedure, usporavali nabavku vakcina, čime je najviše pogođena Federacija BiH jer se Republika Srpska u međuvremenu “igrala države”, odnosno radila “iza leđa” Vijeću ministara, i nabavila nekoliko desetaka hiljada doza.

Neko je te opstrukcije prepoznao kao nerad, indolenciju i neznanje, ali istina je vjerovatno drugačija, mnoge činjenice ukazuju na to da je sve rađeno kako bi se pokazalo da Bosna i Hercegovina ne funkcionira kao država, a građani su pritom bili upotrijebljeni jedni kao sredstvo, a drugi kao kolateralne žrtve.

Ako se pitate kako se u tu paralelu uklapa vakcinisanje Bošnjaka u Srbiji, prisjetite se aviona JNA kojima je na hiljade građana upravo ovih martovskih i aprilskih dana 1992. godine, među kojima i Bošnjaci, letjelo u Beograd u danima kada je već bio zatvoren ili je zatvaran obruč oko Sarajeva. Nije im falila dlaka s glave, spašeni su od rata, baš kao što su i sada spašeni od virusa COVID-19. U oba slučaja govorimo o hiljadama spašenih i o milionima koji tim činom nisu bili obuhvaćeni. A da bi paralele bila što jasnija, potrudila se ista ta Vučićeva Srbija, koja je samo nekoliko dana prije nego što će pozvati i Bošnjake da se evakuiraju na vakcinaciju u Srbiju učinila sve što je mogla da Federacija BiH, u kojoj nevakcinisani Bošnjaci čine ogromnu većinu, za svoje pare ne nabavi vakcine u Rusiji.

U historijskim se paralelama može otići i dalje, pa pronalaziti mnoge primjere iz Drugog svjetskog rata i perioda Agresije kada su četničke vojvode ili oficiri spašavali porodice ili čitava sela od pokolja, da bi potom komandovali ili izravno sudjelovali u masovnim ubistvima u drugim selima ili područjima Bosne i Hercegovine i Sandžaka. Koliko god se nekom ova analogija činila odvratnom i neprikladnom, neka pokuša sračunati koliko je života ugroženo činjenicom da su nas Srbija i RS spriječile u nabavci pola miliona vakcina iz Rusije, a zauzvrat dali nekoliko hiljada činom koji je koliko humanitaran barem isto toliko duboko politički osmišljen i u svojoj osnovi ponižavajući.

Tim više je ta usporedba prikladna znamo li da je među građanima Bosne i Hercegovine vakcine u Srbiji mahom dobila od COVID-19 najmanje ugrožena mlada populacija, a političkim djelovanjem Srbije u Rusiji nije je dobila ona najugroženija, starija populacija. Ako se pritom pitamo zašto bi Srbija onemogućavala vakcinisanje građana Federacije BiH kad među njima ima i Srba, onda treba imati na umu da su se ti Srbi imali priliku vakcinisati u Srbiji, a da za one koji to nisu učinili uvijek ostaje rješenje kakvo je bilo tokom Opsade Sarajeva: da dijele sudbinu Bošnjaka.

Ta “velikodušna” gesta ostat će i u sjeni činjenice da je riječ o vakcinama sumnjive kvalitete “Covishield”, ekvivalentom za vakcinu “AstraZeneca” – proizvedenima tri mjeseca prije nego što je proizvođač dobio odobrenje za njenu upotrebu i mjesec i po prije nego što je završena treća faza njenog testiranja u Indiji, vakcine za koju niko od bosanskohercegovačkih građana koji ju je primio nije imao potvrdu o ispravnosti skladištenja i transporta, a kojoj je rok isticao pred samu vakcinaciju naših građana. I to sve samo nekoliko dana prije nego što su evropske zemlje počele ograničavati njenu upotrebu na osobe iznad 50, odnosno 55 godina.

Ne umanjujući odgovornost “naših”, odnosno nesposobnost bošnjačke i probosanske politike da se u svemu u vezi s opstrukcijama pravovremeno snađe, pobrojimo samo neke od razloga zašto je u Bosnu i Hercegovinu do sada došlo manje od 200.000 vakcina i zašto je vakcinisano samo nekoliko desetaka hiljada ljudi: od početka je evidentna opstrukcije srpske i hrvatske politike i “izmišljanje” proceduralnih razloga za odgodu izdavanja potrebnih dokumenata i izglasavanje neophodnih propisa; na djelu je bilo direktno uplitanje zvaničnika iz Srbije u onemogućavanje nabavke vakcina iz Rusije; živimo u državi dejtonskog Ustava, dokumenta koji je državu napravio nefunkcionalnom i takvom da može biti na različite načine blokirana; eterom dominiraju medijska halabuka i neistine koje se svakodnevno iznose pa se, skupa s teoretičarima zavjere i njihovim besmislicama, sije panika među građanima, ali i među političarima i zdravstvenim radnicima; imamo inertno Vijeća ministara BiH, u kojem ne postoji ni ministarstvo zdravstva, a predsjedavajući i dio ministara dolaze iz stranaka i politika koje javno pozivaju na nestanak države; imamo Ministarstvo civilnih poslova BiH, koje je vrlo malo, ali zato neefikasno radilo cijeli period od najave proizvodnje vakcina i koje, između ostalog, nije bilo sposobno ni da administrira više od nekoliko mjeseci vlastitu web-stranicu na kojoj su se nalazili detaljni podaci o broju zaraženih, umrlih, testiranih i oporavljenih;

Vlada Federacije BiH, koja se kasno uključila u nabavku vakcina držeći da je za to nadležno Vijeće ministara BiH, i naročito njen ministar zdravstva viđen svega nekoliko puta tokom pandemije, ali prvi među vakcinisanima; Zavod za javno zdravstvo FBiH i njegov usporeni rad tokom pandemije – od respiratora do vakcina; vlade kantona koje su prije sijale paniku i prebacivale odgovornost na više nivoe vlasti nego što su se trudile pomoći u nabavci; činjenica je da smo usred globalnog rata za svaku vakcinu – rata država da do njih dođu i farmaceutskih kuća da proizvedu i prodaju više od drugih...

Vakcine će skoro sasvim sigurno uskoro doći. Za koji mjesec čekat ćemo na svoj red pred domaćim dvoranama. Doći će kao što su dolazili topovi i minobacači, ali koliko ćemo do tada imati “ljudskih gubitaka” i kakva će sve to politička preslaganja i kakve štete prouzročiti? Ko će biti proglašen krivcem? A ko spasiocem? I kad već spominjemo 1992. godinu, vjeruje li iko da će to biti onaj Šešeljev momak s Jevrejskog groblja?