Politika | 07.02.2022.

Nakon saslušanja u SIPA-i

Elmedina Muftić za Stav: Bošnjak mora znati da mi živimo između stradanja i časti, ali uvijek pobijedimo

“U zemlji u kojoj je Tužilaštvu sporno da spomenete jednog od devet heroja, da spomenete zlatne ljiljane, ljude koji su dali živote za suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine zadnji je alarm za svakog Bošnjaka. To je ono što me prenerazilo. Kada sam imala svoju završnu riječ, rekla sam da saslušanje smatram udarom na slobodu govora, svoju ličnost i pokušajem zastrašivanja. Smatram da živim u Bosni i Hercegovini i smatram da boriti se za istinitu interpretaciju događaja, njegovati kulturu sjećanja na časnu borbu Armije RBiH, te isticati svoj vjerski i kulturološki identitet nikako ne može spadati u kategoriju mržnje nego je to moje osnovno ljudsko pravo zagarantirano međunarodnim konvencijama”, prepričava nam Elmedina Muftić nakon ispitivanja u SIPA-i, po nalogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine

JAKUB SALKIĆ

Elmedina Muftić ne libi se prokomentirati društveno-politička zbivanja i javno podijeliti svoje stavove na društvenim mrežama. Mnogi to cijene, a opet, mnogima je i trn u oku. Upravo zbog komentara na društvenoj mreži Facebook, prošle sedmice provela je više od sat vremena na ispitivanju u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA, i to po nalogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Saslušana je kao svjedok u predmetu istrage protiv nje same u vezi s objavama na Facebooku koje je Tužilaštvo BiH okarakteriziralo kao krivično djelo s elementima izazivanja nacionalne i vjerske mržnje.

U razgovoru za Stav koji smo vodili čim je izašla iz prostorija SIPA-e objasnila nam je o kakvim se objavama radi.

“Dvije objave se odnose na moje komentare o Marinku Čavari, predsjedniku Federacije BiH. Ja sam reagirala na njegove izjave koje on dao kada je bilo skidanje one zastave tzv. Herceg-Bosne u Varešu, koja je bila postavljena u dvorištu Crkve Sv. Mihovila. Na to smo reagirali mi Bošnjaci Vareša, koji smo bili direktne žrtve zločina u Stupnom Dolu i Varešu i koji je izvršen pod tom zastavom. Zastava je naravno uklonjena. Poslije tog nasilnog uklanjanja zastave došao je Marinko Čavara u Vareš i za nas Bošnjake na televiziji Herceg-Bosne izjavio kako su Bošnjaci u Varešu okrenuti samo islamu i bošnjaštvu, sve drugo odbacuju, okarakterizirao nas je kao fašiste koji ništa drugo ni drugačije ne prihvataju, što, naravno, nije tačno. Ako je neko primjer dobrih odnosa i suživota, to je onda Vareš. Pa u Varešu je načelnik iz HDZ-a izabran glasovima Bošnjaka, i to ne smeta Draganu Čoviću, ali mu smeta Željko Komšić. Ja sam na to reagirala i rekla da je to fašistoidna i zlonamjerna izjava Marinka Čavare. To je Tužilaštvu sporno.

Sporno im je i to što sam ja njemu jednom za sve što je rekao o nama Bošnjacima rekla jedno veliko Mrš, ja sam pri tome definitivno i ostala, jer ja njemu ništa drugo ne mogu ni da poručim. Zatim je bio sporan moj osvrt na izjavu Zorana Milanovića u Skupštini Ujedinjenih naroda da predstavlja Hrvate Bosne i Hercegovine. Napisala sam da je i to agresija poslije agresije, te da su svi građani Bosne i Hercegovine pa i Hrvati kao konstitutivni narod, bili zastupani predsjedavajućim Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željkom Komšićem. To je jedna od spornih mojih izjava. Na to sam ja nadodala: Pa eto, neka sarajevska ‘Trojka’ i dalje zastupa da im se treba dati u Izborni zakon i legitimno predstavljanje.

Sporna im je fotografija djeteta iz Bužima koju sam podijelila, a koje je nacrtalo vojnika Armije Republike Bosne i Hercegovine sa zastavom ljiljana, a prekrižilo zastavu entiteta Republika srpska. Ja sam dodala opis da je ono nasljednik rahmetli Izeta Nanića. To im se učinilo spornim. U zemlji u kojoj je Tužilaštvu sporno da spomenete jednog od devet heroja, da spomenete zlatne ljiljane, ljude koji su dali živote za suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine zadnji je alarm za svakog Bošnjaka. To je ono što me prenerazilo. Kada sam imala svoju završnu riječ, rekla sam da saslušanje smatram udarom na slobodu govora, svoju ličnost i pokušajem zastrašivanja. Smatram da živim u Bosni i Hercegovini i smatram da boriti se za istinitu interpretaciju događaja, njegovati kulturu sjećanja na časnu borbu Armije RBiH, te isticati svoj vjerski i kulturološki identitet nikako ne može spadati u kategoriju mržnje nego je to moje osnovno ljudsko pravo zagarantirano međunarodnim konvencijama”, prepričava nam Elmedina Muftić.

SIPA SE SVETI

Ona smatra da je postupak protiv nje neka vrsta odmazde. Naime, kada je vođen spor zbog zastave tzv. Herceg-Bosne koja se pojavila u dvorištu Crkve Sv. Mihovil u Varešu, Elmedina je na to 26. septembra dala svoj osvrt i dobila je prijeteće poruke od Zdravka Zloušića, koji je uposlenik SIPA-e, a njen je sugrađanin u Varešu.

“Ja sam sve to dokumentirala, prijavila SIPA-i i imala sam saslušanje o prijavi uposlenika SIPA-e. Dobila sam rješenje da je uposlenik disciplinski kažnjen, ali su onda oni vjerovatno, pošto je on imao svoga odvjetnika, u tom postupku našli, pretresajući moj profil, neke stvari protiv mene koje su procijenili da imaju elemente pozivanja na mržnju, što bi moglo biti nešto kao osveta meni zbog te prijave. Ja sam rekla, i to je ušlo u zapisnik, da je čudno da se ne procesuira Marinko Čavara kao predsjednik Federacije BiH zbog govora mržnje koji je dokumentiran i provjerljiv, što je bio doista pravi primjer mržnje, a uzme se za shodno da se procesuira jedan obični građanin ove zemlje koji sebi uzme za pravo da komentira društveno-politička zbivanja. Čime se Tužilaštvo bavi – da se mi procesuiramo, a da za negiranje genocida niko ne dogovara. Ali, opet, ja kažem, ja poštujem institucije države i meni je drago da SIPA i Tužilaštvo rade svoj posao, ni ja ni iko u ovoj državi ne smije biti zaštićen pred zakonom. Mene nije bilo strah, ja sam otišla u sigurnosnu agenciju svoje države, podržavam njihov rad, podržavam rad Tužilaštva, ali ne selektivno, ne tendenciozno, ne zastrašivanjem, ne udaranjem na slobodu govora, ne zbog političkog opredjeljenja, pa mi smo davno dobili te ratove i nadam se da zbog toga što misle drugačije, što podržavaju drugačiju političku opciju ljudi u ovoj zemlji ne mogu biti kažnjavani i progonjeni. Ali, najtužnije je to što se spominjanje heroja, oslobodilaca smatra govorom mržnje i mi se Bošnjaci trebamo zapitati kakvu to poruku nama Tužilaštvo šalje”, kaže Elmedina.

Inače, Elmedina je autorica dvije knjige u kojima je sadržan sav njen društveni aktivizam, promicanje istine o Agresiji, čuvanje kulture sjećanja na časnu borbu Armije Republike Bosne i Hercegovine, na naše uzorite šehide, gazije, davanje podrške onima koji su napadnuti neopravdano.

“To je moja borba za Bosnu i Hercegovinu, tamo gdje su stali najbolji sinovi ove zemlje 1995, moramo mi nastaviti, kao što je rekao naš heroj Izet Nanić, i poslije rata je rat. Ovo je jedna vrsta borbe za Bosnu i Hercegovinu u kojoj neće biti verbalnog delikta, u kojoj će živjeti pravna država, u kojoj ćemo biti svi jednaki pred zakonom, i neće biti onih jednakijih, to je nekako moja vizija Bosne i Hercegovine, slobodne države gdje ćemo odgovarati za negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca, ali nećemo odgovarati za slobodu govora zato što herojem smatramo Izeta Nanića i heroje koji su dali živote za ovu zemlju i iza kojih nisu ostale ispisane stranice i stranice haških dokumenata. To je moj cilj borbe na kojim ću ustrajati, danas sam još jača i odlučnija. Ovi koji hoće da me zaustave samo su me ojačali, potvrdili mi da radim dobru stvar”, objašnjava Muftić.

ŠTA TREBA PAMTITI BOŠNJAK

Posljednja objavljena njena knjiga nosi naslov Pamti Bošnjače. Na pitanje šta treba Bošnjak da pamti, Elmedina odgovara: “Bošnjak treba da pamti puno toga, ali ja sam knjigu počela s devet heroja, napisala sam devet eseja o devet heroja koji su odlukom Predsjedništva BiH ponijeli titulu heroja, pisala sam o komandantima, šehidima, onima koji nisu dobili taj orden, ali ništa manje nisu zaslužni, pisala sam o zločinima u Prijedoru, Foči, Ahmićima, Han-Ploči, Stupnom Dolu, o kaznama za te zločine. Pisala sam o Bosni kao najljepšem mjestu na dunjaluku, onoj Bosni iz čijeg smo grumena mi stvoreni. Pokušala sam da tim pisanjem razvijem taj osjećaj patriotizma i ljubavi za domovinu, pisala sam o Bošnjacima, o našoj potrebi da se probudimo, da budemo ono što jesmo i da se ne pravdamo nikome za to što jesmo, da razvijamo tu našu svijest o nama, ko smo mi, ko su naši preci, da smo mi narod iza kojeg nisu ostale ispisane mračne stranice zločina u Haagu, o časnoj borbi Armije RBiH. To bi Bošnjaci trebali da pamte, ta stradanja kroz genocide u kontinuitetu, ali i da budemo uvijek svjesni da mi nismo narod žrtve, nego narod gazija i šehida, narod koji ima hiljadugodišnji kontinuitet postojanja države bosanske, mi smo autohtoni narod Bosne i Hercegovine, mi smo narod kojim jesu punjene masovne grobnice, ali mi nikada nismo drugim narodima punili masovne grobnice.

Mi smo narod časti i dostojanstva, narod koji je porodio takve ljude kao što su naših devet heroja i svih drugih 33.000 šehida i poginulih boraca ARBiH i svih onih gazija i svakog čovjeka koji je u tom vremenu agresije stao na branik domovine i odbranili se potpuno goloruki s embargom na oružje. Naravno, mi smo narod koji je imao čast da ga vodi čovjek kao rahmetli predsjednik Alija Izetbegović. Bošnjak treba da pamti da mi uvijek živimo između stradanja i časti, ali da na kraju uvijek budemo pobjednici i da smo pobjednici onda kada smo jedinstveni, nažalost, mi smo jedinstveni samo kada nam dođe nož pod vrat, ali i tad uspijemo skupiti dozu samopoštovanja i stati u te redove najodabranijih. Moramo razumjeti da je generacija koja je od 1992. do 1995. stala da brani Bosnu i Hercegovinu najčasnija generacija koja je ikada hodila ovim bosanskim tlom i njima dugujemo za ono što jesmo i što ćemo biti. Armija RBiH je najčasnija organizacija u hiljadugodišnjem postojanju Bosne i Hercegovine. Na tim principima treba da odgajamo buduće generacije koje će biti časni borci za Bosnu i Hercegovinu, a nikada dezerteri. Naučimo našu djecu da vole ovaj komad zemlje jer mi smo samo ovdje autohtoni, gdje god da odemo, mi nismo iz tog grumena zemlje, sve druge zemlje su samo države, Bosna i Hercegovina je domovina”, objašnjava Muftić.

Prva njena knjiga koju je objavila bila je Istina, u kojoj su objavljene njene kolumne koje je pisala u medijima, riječ je o njenim razmišljanjima o aktuelnim društveno-političkim temama. Sprema i treću knjigu, još nema naziv, ali je nešto kao spomenar šehidima, pokušava napisati što više priča o šehidima Armije RBiH koji su udarili poseban pečat u odbrani BiH. Trudi se da ih nekako spasi od zaborava.

Osim pisanjem, Elmedina se bavi i računovodstvom, radi u računovodstvu jedne firme u Varešu, i majka je dvije kćerke. Dok privodimo razgovor kraju, priča kako dobija svakakvih poruka, te prepričava sadržaj jedne od njih. Kaže da je pisala neke komentare o 9. januara te joj je stigla poruka osobe sa srpskim imenom i prezimenom u kojoj stoji: “Džaba im svi genocidi kad tebe ne ubiše. Ali, bez obzira na to, mislim da bi svaki narod trebao da ima po jednu kao što si ti.”

“Ja sam mu”, govori Elmedina, “odgovorila na to da je meni dovoljno to što je on priznao genocid.”

Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.

Povezani članci

Društveno-politički puč u režiji “Trojke”: Oni dolaze po vas i hoće da vam uzmu sve!

Admir Mehmedović: Ako Bošnjaci u dijaspori ne shvate koliko je bitno registrirati se za izbore, onda ovo sve džaba radimo

“Antifaširano” meso kao zamjena za mozak

Općinska vlast postavljanjem tabli s neustavnim grbom pokazuje svima da je to "njihova opština"