Za Elmedina Konakovića je izbacivanje Milorada Dodika iz vlasti prioritet broj jedan. Zahvaljujući Elmedinu Konakoviću, izbacivanje Milorada Dodika iz vlasti skoro je nemoguća misija.
Prije četiri godine, kada je Konaković prepoznao priliku da zasjedne u fotelju ministra vanjskih poslova, Dodik je bio „promijenjen“ i „spreman zauzeti proevropski kurs“ i njegovo ranije ponašanje bilo je samo „posljedica provokacija iz Sarajeva“. SDA nije znala sa njim, ali će „potpuno drugačiji pregovarači“ to riješiti bez problema.
U tim trenucima, u kojima je šef SDP-a Nermin Nikšić prepoznavao „onog starog Dodika“, SNSD je bilo moguće izbjeći. Bilo je dovoljno da dva člana Predsjedništva BiH iz probosanskih stranaka preglasaju Željku Cvijanović i imenuju mandatara kojeg će u Predstavničkom domu izglasati kvalifikovana većina koja je postojala i bez ruku SNSD-ovih zastupnika.
Međutim, „potpuno drugačiji pregovarači“ su, pod dojmovima sa košarkaških utakmica i iz rakijskih podruma, odlučili drugačije. Posljedica te odluke je činjenica da je Dodik danas vjerovatno u najboljoj poziciji u tri decenije političkog djelovanja.
Prije četiri godine je bio u vlasti, ali nije imao šefa operacija OSA-e i direktora Službe za poslove sa strancima. Nije imao direktora Uprave za indirektno oporezivanje, kao ni direktoricu Instituta za mjeriteljstvo, te direktora Agencije za lijekove i medicinska sredstva. Sve to je dobio od „potpuno drugačijih pregovarača“.
Dobio je i zeleno svjetlo za isplatu 100 miliona KM iz budžeta za kupovinu „kumove zgrade“ za UIO. Dobio je i činjenicu da NATO put u ovom mandatu skoro da nije ni spomenut.
Nešto je ipak i izgubio. Nakon „diplomatskih ofanziva“ Elmedina Konakovića i Denisa Bećirovića sa precizno izbrojanim letovima za Washington, Milorad Dodik, njegova porodica, politički partneri i sa njim povezane firme su izgubile mjesto na crnoj listi SAD-a. Do tada potpuno izolovani i snažnom pritisku izloženi Dodik postao je rado viđen gost čak i u Bijeloj kući.
Pohvalio se Dodik i da su mu Amerikanci ispunili njegovu želju i otjerali visokog predstavnika Christiana Schmidta. Možda ne govori istinu, ali činjenica da je Schmidt pod pritiskom istih tih Amerikanaca naprasno napustio BiH sugeriše da u tim tvrdnjama u najmanju ruku ima i nešto istine.
Oslobođen pritiska međunarodne zajednice, potpuno kontrolišući političke procese na nivou države i entiteta Rs, te finansijski „podmazan“ naivnim pristankom Trojke na izmjenu koeficijenata za raspodjelu PDV-a u septembru 2023. godine, Dodik je na ovim izborima pomeo konkurenciju.
Ima 2:1 u Predsjedništvu BiH, devet zastupnika u Predstavničkom domu PSBiH pod svojom kontrolom, izvjesna četiri delegata u Domu naroda, predsjednika entiteta Rs, skoro dvotrećinsku većinu u NSRs-u, pola Bošnjaka u Vijeću naroda Rs-a, saveznike u Moskvi, Washingtonu, Pekingu i Tel Avivu.
Po prvi put Bošnjaci neće imati državnog zastupnika sa prostora entiteta Rs. Posljedica je to razbacivanja glasova na više kandidatskih listi probosanskih stranaka. Na jednoj, koju je nosio SDA-ov Srebreničanin Alija Tabaković, su se okupili skoro svi. Nedostajalo im je, za sada, nešto više od 5.000 glasova. Dvije hiljade i osamsto je odvukla lista Konakovićevog NiP-a.
I u takvim okolnostima, kojima je sam dao ogroman doprinos, Konaković poziva na izbacivanje SNSD-a. Objašnjava sa televizijskih ekrana da je to moguće, da je potrebno „samo“ da Čović pristane da izbaci strateškog partnera, da Predstavnički dom djeluje na granici entitetske većine i da se u Domu naroda ne može donijeti niti jedna odluka. Samo to.
A ako se to pokuša, Dodik zadržava poziciju koju ima, nastavlja se blokada koja ide u prilog njegovoj tvrdnji o nefunkcionalnosti i nemogućnosti BiH. I što je najvažnije, Konaković ostaje ministar vanjskih poslova.

