Da bi se jedna zemlja uspješno izborila sa separatističkom terorističkom organizacijom, neophodna su (najmanje) četiri uvjeta. Prvi je savez političke elite i javnog mnijenja u borbi protiv nasilja. Drugi je distanciranje političkih partija od terorističkih organizacija. Naredni uvjeti jesu da teroristička organizacija nema (izgubi) podršku susjednih zemalja, koje najčešće služe kao utočište (to je treći), te da izgubi podršku velikih sila.

Ovi uvjeti nisu nikakva “kvantna fizika” nego činjenice potvrđene primjerima – “ubrzo” nakon što je baskijska teroristička organizacija ETA izgubila podršku Francuske (a prethodno joj je političko krilo – Batasuna partija – zabranjeno), počeo je njen praktičan raspad. Navodnici su na riječ ubrzo zato što je taj proces trajao deset godina, ali u politici se stvari skoro nikad ne dešavaju preko noći. Slično se može reći za irsku terorističku organizaciju IRA, s tim što je njoj glavna vanjska podrška dolazila od SAD.

Poslije antiterorističke akcije turskih sigurnosnih snaga “Kandža – Orao 2” u regiji Gara na sjeveru Iraka, kojom su prilikom PKK teroristi ubili (metkom u potiljak) 13 talaca koje su držali godinama u pećini-tvrđavi, još se jednom bolno potvrđuje da se navedeni uvjeti nisu stekli kada je o ovoj organizaciji riječ. Da ostavimo za sada nastranu vanjsku podršku, ono što se pokazuje kao porazno jeste spremnost opozicije u Turskoj ne samo da zamijeni teze i proziva predsjednika republike za ubistva koja je počinio PKK – koja su se, uzgred, ali od presudne važnosti, desila PRIJE nego što je okršaj turskih specijalaca i terorista uopće počeo – nego i spremnost da besramno valja PKK propagandu. Takvo gaženje preko tijela šehida (ukupno 16, jer je u akciji poginulo i troje vojnika) ne pamti se iako bi historija beščašća anti-Erdoğan politike, u slučaju da se napiše, zauzimala više tomova.

Borba protiv terorizma nacionalni je interes Republike Turske definiran državnom politikom, te samim tim ne može, ne bi smjela biti predmet međupartijskog prepucavanja. Uostalom, to je gorenavedeni prvi uvjet. Međutim, šta se dešava kada teroristička organizacija ima praktično svoje predstavnike u Parlamentu, gledamo od juna 2015, kada je Demokratska partija naroda (HDP), preskočivši cenzus od 10 posto, ušla u Turski parlament.

Tada je ta činjenica slavljena u inostranstvu i među bijelim Turcima (uz čiju se svesrdnu pomoć i glasove to desilo) kao “praznik” demokratije, bez osvrtanja na tadašnje vršljanje PKK-a po jugoistoku zemlje i prijetnje čitavim selima ako glasaju “pogrešno”. Neuvjerljiva negiranja organske veze HDP-a i PKK-a bila su potkopana činjenicom da su već prvog dana rada Parlamenta HDP zvaničnici javno odbijali da PKK nazovu terorističkom organizacijom, formulirajući je kao “naoružani politički pokret”. Tada (juna 2015) sam se u tekstu o izborima pitao: “Koliko dugo će 'liberali', kemalisti i bijeli Turci moći da ignoriraju eksplozivni miks oružja i politike oličen u HDP je misterija. Bojim se da će im eksplodirati u lice.”

“Eksplozija u lice”, počev od tzv. “revolucionarnog rata” koji je PKK objavio neposredno poslije tih izbora (15. jula 2015) u međuvremenu je bilo sasvim dovoljno da se navedene kategorije i partije koje ih predstavljaju distanciraju od HDP-a. Međutim, desilo se sasvim obrnuto. Opći izbori 2018. i lokalni izbori 2019. uvezali su sve opozicione partije s HDP-om još jače. To je dovelo do toga da prvi put politička elita nije (osim deklarativno, a HDP ni tako) ujedinjena s javnim mnijenjem glede borbe protiv terorističkog nasilja. Posebno su lokalni izbori iz 2019. godine ključni za to povezivanje i sada je možda (veliko možda) nekima jasnije zašto je predsjednik Erdoğan u to vrijeme govorio o opstanku zemlje.

Neka mi bude oprošteno što preporučujem vlastiti tekst Opstanak terorističke organizacije kao izborni cilj opozicije iz broja 210, mart 2019, također dostupan na portalu Stava. U njemu sam napisao: “Opstanak PKK-a je više nego očigledan cilj opozicije. Kao što je decenijama (a to je i danas) PKK poluga stranih sila za destabilizaciju Turske, tako sada opozicija želi da ga koristi.” Ovo je nakon  antiterorističke akcije “Kandža – Orao 2” u regiji Gara više nego jasno.

Pokušaj zastupnice HDP-a Hüde Kaye da lažima (a kako drugačije?) zakuha i zatruje i onako gorku situaciju, kada su vijesti o događaju počele da stižu 14. februara, tvitujući (a kako drugačije?) da su “zatvorenici” (obratiti pažnju ne taoci) poginuli tako što je “zatvorenički logor” bombardiran od strane turske avijacije nije samo cinizam nego je dio unaprijed fabricirane propagandne priče PKK-a.

U utorak, 16. februara, kada su se Parlamentu Turske obratili ministar odbrane Hulusi Akar i ministar unutrašnjih poslova Süleyman Soylu, a nakon sastanka i brifinga opozicionih partija CHP-a i Dobre partije u njihovim sjedištima, saznali smo da su, dok je antiteroristička operacija trajala, s belgijskog telefonskog broja pozivane porodice talaca (koji su tada već bili ubijeni) na koje je apelirano da zahtijevaju od vlasti prestanak tog (nepostojećeg) bombardiranja, jer će taoci izginuti od bombardiranja.

Ta manipulacija dovela je do varničenja između Ankare i Washingtona. State Department nove administracije objavio je 15. februara saopćenje koje zaslužuje da uđe u anale (ne)diplomatskog beščašća. Također “zaslužuje” da bude preneseno u cijelosti: “Sjedinjene Države žale zbog smrti turskih državljana u iračkoj regiji Kurdistan. Podržavamo našeg NATO saveznika Tursku i izražavamo saučešće porodicama izgubljenih u nedavnim borbama. Ako se potvrde izvještaji o smrti turskih civila u rukama PKK-a, imenovane terorističke organizacije, najoštrije osuđujemo ovu akciju” (naglašavanje moje).

“U nedavnim borbama” za nenaoružane ljude u čije su potiljke teroristički krvoloci ispalili metke? “Ako se potvrdi”? Osuda terorističkog čina u kondicionalu? Ne može beščasnije ni ciničnije. O činjenici da takva rečenica implicira nepovjerenje u zvanične informacije Vlade Turske, odnosno vjerovanje PKK propagandistima, da ne govorimo. I gle, nakon što je američki ambasador David Satterfield bio pozvan u Ministarstvo vanjskih poslova Turske – gdje su mu, pretpostavka je, predočeni fotografski dokazi zločina – novi državni sekretar Antony Blinken naprasno je “našao vremena” da pozove telefonom turskog ministra inostranih poslova Mevluta Çavuşoğlua, što je do tada izbjegavao, šaljući ne tako dobar signal Turskoj. Naravno, sve osim izvinjenja za sramno saopćenje jeste substandardna diplomatija, ali ne treba zadržavati dah čekajući da se SAD vrate (?) ili možda nauče diplomatiji. Blinken je “ispravio” saopćenje saopštivši da “Washington vjeruje da je PKK odgovoran” uz sve besmisleno (folklorno) mahanje “ljudskim pravima” i “demokratijom” kao topuzom – na čemu je naglasak u izvještajima o razgovoru stranih novinskih agencija.

Cijela ta epizoda ilustrativna je glede onog četvrtog uvjeta za pobjedu nad terorističkom organizacijom. SAD se neće lako odreći PKK-a, s kojim šuruje i manipulira decenijama, kao uostalom i mnoge evropske zemlje. Taj dvojni standard prema terorizmu možda se najbolje vidi upravo iz Turske, koja je već godinama pod udarom najmanje tri terorističke organizacije – PKK, FETÖ i ISIL, od kojih prve dvije uživaju skoro pa otvorenu podršku Zapada.

Uzgred, u romantiziranje i poliranje ubica televizijskim opsjenama uključile su se Hillary i Chelsea Clinton, koje će producirati TV dramu “Kćerke Kobanija” po propagandnoj žvrljotini izvjesne Gayle Tzemach Lemmon, o tzv. borkinjama sirijskog ogranka PKK-a. Čini mi se da tajming te propagandne ofanzive nije baš tako slučajan.

Unatoč podršci najjače svjetske sile, PKK je u očajnom stanju i jedino što je zaštićeno jeste ta sirijska grana pod krilom kako Amerike, Rusije i Sirije (baš lijepa “koalicija”), dok je u Iraku, između ostalog zahvaljujući ispunjenom trećem uvjetu (da susjedne zemlje otkažu podršku terorističkoj organizaciji), pod konstantnom prijetnjom uništenja. Operacija u regiji Gara, nažalost, nije uspjela da spasi taoce, ali je zadala vrlo bolan udarac PKK-u, koji se ne ogleda samo u broju “neutraliziranih” terorista (48 ubijenih i dva zarobljena), nego u činjenici da ih turske snage mogu pronaći i napasti bilo gdje u Iraku. Gara je izuzetno težak teren, sličan Kandilu, tradicionalnom “glavnom štabu” PKK-a, na kome se organizacija osjećala dovoljno sigurno da na njemu pravi kampove za obuku, bolnice i da služi kao logistička tačka na putu između Kandila i Sirije. Udarac na takvo mjesto boli, što potvrđuje kukanje jednog od tri vrhovna terorista Murata Karayilana. To svakako nije utjeha za gubitak 16 šehida, ali ipak zvuči kao muzika.