Lik, staloženost, poruke i dobrota Mustafa-efendije Mujkanovića, predratnog glavnog imama u Bratuncu, i dalje su, trideset godina nakon njegovog ubistva, živi u sjećanjima članova njegove porodice, komšija, prijatelja i polaznika mekteba. Efendija Mujkanović prvi je od stotinu i petnaest ubijenih imama i mualima i sinonim je mučenja i likvidacije islamskih vjerskih službenika u periodu Agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine. O ovom čovjeku, izrazitih moralnih karakteristika, koji je odlučno ostao uz svoje džematlije i hrabrio ih kada im je bilo najteže, iako je bio svjestan da će to, vjerovatno, značiti i da će biti ubijen, govorilo se prilikom izložbe upriličene povodom trideset godina šehadeta Mustafa-efendije Mujkanovića, koju su u bratunačkoj džamiji u kojoj je imamio upriličili Emir-efendija Šečić i Meho Manjgo.
Efendija Šečić, jedan od autora, bio je dijete prije Agresije i poznavao je efendiju Mujkanovića.
Meho Manjgo
“Šira društvena javnost treba znati o liku i djelu Mustafa-efendije. Bio sam dijete kada je on bio imam i, iako sam ga poznavao, njegov sam život bolje upoznao istraživajući za potrebe ove izložbe s kolegom Manjgom. Pratili smo taj njegov put od rođenja, školovanja, intelektualnog sazrijevanja, rada u džematu i Odboru Islamske zajednice u Bratuncu pa sve do njegovog hapšenja, maltretiranja, svirepog ubistva, pronalaska njegovih posmrtnih ostataka u masovnoj grobnici i dženaze”, naveo je efendija Šečić.
PRIMJER ODANOSTI SVOJOJ MISIJI I SVOME NARODU
Manjgo je istaknuo da je Mustafa ef. Mujkanović primjer predanosti, hrabrosti i odanosti svojoj misiji i svome narodu. Ovaj je efendija, navodi Manjgo, na dužnost imama džemata Bratunac imenovan 29. augusta 1972. godine, a za kratko vrijeme je, uprkos nerazumijevanju, pa čak i suprotstavljanju, unaprijedio organizaciju vjerskog života u ovom mjestu, posebno vodeći brigu o vjerskoj obuci, mada se pobrinuo i za izgradnju dva imamska sta!na, modernu učionicu, gasulhanu i službene prostorije. Uveo je i jednu novost, a to je da je sa svojim džematlijama posjećivao historijska mjesta, proširujući im na taj način vidike i znanje. Pored svega, navodi Manjgo, efendija Mujkanović nije zaboravio nauku i vanredno je studirao orijentalistiku u Prištini.
“Zbog nesebične požrtvovanosti i postignutih uspjeha u radu, 1979. godine proglašen je jednim od najaktivnijih vjerskih službenika u Bosni i Hercegovini. Kakav je Mustafa-efendija Mujkanović bio kao čovjek, najbolje svjedoči sjećanje koje je Alija-efendija Jusić za potrebe ove izložbe podijelio s nama. Ispričao nam je da je bio čovjek blage i tihe naravi, svim svojim bićem posvećen imamskoj misiji. Bio je veoma poštovan i veliki autoritet kod džematlija, ne samo u Bratuncu nego u cijelom srednjem Podrinju. Da je Mustafa-efendija bio insan i kolega u pravom smislu riječi, najbolje govori primjer iz 1991. godine, kada je Alija-efendija predložio da Mustafa-efendija o trošku Udruženja ide na hadž. No, ovaj prijedlog Mustafa-efendija nije prihvatio, već je predložio Esed-efendiju Hasanovića, koji je, prema njegovom mišljenju, bio zaslužniji, a i stariji je kolega. Džematlije su se složile s njegovim prijedlogom i Esed-efendija je te godine otišao na hadž. Alija-efendija Jusić je rekao Mustafa-efendiji: 'Tebe ćemo, ako Bog da, poslati sljedeće godine'. Nažalost, nije dočekao da ode na hadž”, ispričao je Manjgo.
Brišući suze s lica, Aza Ramić, sestra rahmetli Mustafa-efendije Mujkanovića, slušala je kako biranim riječima džematlije i preživjeli logoraši opisuju njenog brata.
Aza Ramić, sestra ubijenog imama
“Ja sam bila najstarija od sve djece naših roditelja, a on je rođen poslije mene. Dok smo bili mali, voljeli smo se i u kući je bila lijepa tišina. Ni kao djeca se nismo svađali i tukli. Naši su bili pobožni. Vjerovali smo u Allaha. I dok smo bili mali, mi smo postili uz ramazan i nismo 'ostavljali' namaze. Od naše rahmetli nene otac je umro prilikom obavljanja hadža i on je tamo i ukopan. Odrastajući u takvoj atmosferi, brat je izrazio želju da se upiše u medresu. Lijepo je učio. Bio je miran i nikad se nije ljutio. Sve nam je lijepo pričao, a kada smo se mi šalili ili pričali o nekome, on nas je prekidao i govorio bi: 'Imate li vi o čemu pametnijem pričati?' Volio je narod i bio je osjetljiv prema sirotinji”, prisjeća se Ramić, dodajući da je, zbog svega što je radio, ponosna na svog brata.
PODLEGAO POD TEŠKIM MUČENJEM
“Bio je vrlo principijelan i nije odustajao od nauma da ostane sa svojim džematlijama. Već su ubijali po Podrinju. Odvezao je snahu i djecu u Tuzlu, a onda se ovamo vratio i govorio je da mora biti tu kako bi klanjao dženaze ubijenim džematlijama. Tog smo dana svi bili u kući kod mame kada su došli i istjerali nas iz rodne kuće. Njemu su rekli: 'Ajde, 'odža, povedi svoj narod. Neće ti faliti ni dlaka s glave.' I ode glava! Skupa su nas otjerali na stadion. Sestrino dvoje djece je ostalo u kući. Moja kćerka Hamedina zatekla se tu. Nju su silovali pa ubili, a sin Amer je preživio strijeljanje i sedam dana poslije nije mogao progovoriti. I drugog brata Hameda su tukli. On više ne vidi na jedno oko nikako, a da ga nisu ni pipnuli, da je samo gledao šta s Mustafom rade, dosta mu je, jer toliko je mučno i tegobno samo slušati o tome, a kamoli gledati kako ti ubijaju brata”, navodi Ramić plačnim glasom.
Sagovornica Stava prisjeća se da su prostorije Osnovne škole “Vuk Karadžić” pretvorene u logor, mučilište za Bošnjake, u kojem su se dešavale stravične i normalnom umu nepojmljive situacije.
“Nabrzinu smo se rastali ne znajući da se rastajemo. Nismo smjeli ni razgovarati onoliko koliko smo željeli. Ugledala sam ga, on, duša moja, sjedi, a ja mu prilazim. Vidjela sam kada je dao ličnu kartu i nešto para, a nešto je vratio u čarapu. Rekla sam mu: 'Brate, nas negdje hoće da vode, a ako tebe ko prepozna pa te puste, idi gore kući, djeca (sestrina, op. a.) su nam ostala. On mi je samo glavom dao znak da je shvatio. Prišla sam jednom od zločinaca i molila sam ga: 'Pusti mi brata, da prođe i on.' Rekao mi je: 'Ako imaš djecu, njih ću provesti, ali brata neću.' I ode moj Mustafa. Vidjela sam kako su ga uveli tamo...”
Puca sestrino srce i dok se sjeća bratovih poruka, o kojima je mnogo razmišljala pa ih je čak i sanjala. Drago joj je, kazuje Ramić, što je ostala uspravne glave i u nenormalnim vremenima, što se nije ponizila i što je poslušala mlađeg brata.
“Govorio mi je: 'Sestro, samo uči elham' i 'Ne idi tamo gdje se grabi, nije ti tamo mjesto.' Narod se znao otimati za krišku hljeba i zrno soli, jer su takva vremena uslijedila. Bivali smo kasnije i gladni, ali nikad nisam ni tuđu jabuku ubrala. Nisam ni pomislila da to uradim. I dan-danas kada uđem u roditeljsku kuću, a volim tamo otići, jer uzgajam povrće u bašti, kao da čujem glas našeg brata dok uči. On čuva ovaj Bratunac”, navodi Ramić, dodajući da njegova djeca, Sumeja i Adem, danas žive u Švicarskoj.
Efendija Mujkanović je u logoru, pričali su preživjeli logoraši, po naredbi Miroslava Deronjića ponižavan, pretučen i ugnjetavan. Dželati su ga tjerali da pije alkohol, a on je rukom odgurivao flašu od sebe i pljuvao pivo koje su mu nasilu sipali u usta. Izrezali su mu jezik i udarali su ga kablovima, dok je njegova krv prskala po drugim logorašima. Njega i grupu logoraša tjerali su da pjevaju četničke pjesme i da dižu tri prsta. Efendija Mujkanović je, pričaju, samo tekbirao i bolno uzdisao, a drhtavom rukom pokazao dva prsta, što je još više razljutilo grupu mučitelja pa su krvavije navalili na njega. Ipak, iznad grupe ubica ponovo su se pojavila dva prsta.
Ramiz Salkić, potpredsjednik bh. entiteta RS
“Više se ništa u sali nije čulo. Ljudi se nisu pokretali, huk je utihnuo. Čovjek s plavom beretkom i karakterističnim metalnim bedžom na njoj pokrenuo se i nakon tri koraka izvlači nož iza pasa. Stigao je pred imama i sječivo mu zabio iza vrata. Mustafa se srušio. Nakon nekoliko sekundi, njegovo se tijelo opet pokrenulo. Prišao je Topalović i stavio cijev pištolja na glavu imama. Prigušen pucanj se začuo nakon koga se iz glave prosuo mozak. Stajali su i gledali, zatim se uputili prema drugom kraju sale, gdje su povadili iz gajbe flaše i počeli piti... Dvadesetak minuta kasnije Makedonac je izašao i opet ušao u salu. 'Odži smo previli vrat', dobacio je. Značilo je to da su i mrtvog imama zaklali”, zabilježio je Sejo Omeragić svjedočenja preživjelih logoraša u knjizi Satanski sinovi, štampanoj u Sarajevu 1994. godine, a čiji su fragmenti objavljeni na panelima postavljenim na izložbi.
Ramiz Salkić, potpredsjednik bh. entiteta RS, bio je polaznik mekteba kod efendije Mujkanovića.
“Najbolje uspomene i najbolje sjećanje na njega su riječi i ono čemu nas je podučavao. Doživio je sudbinu stotina logoraša u fiskulturnoj sali Osnovne škole 'Vuk Karadžić', gdje smo mučeni, a mnogi su ubijeni. On je u činu zlostavljanja onih koji su u potpunosti željeli da istrijebe Bošnjake s ovog prostora ubijen i podlegao je u teškim mukama. Ono što logoraši prepričavaju jeste zločin prema efendiji Mujkanoviću, koji je bio brutalan i svirep, a okončan je njegovom smrću”, naveo je Salkić.
