Ibrahim Efendić, Snovi iz Tripolija, Connectum, Sarajevo, 2019.
Izazov putovanja jedan je od najstarijih i najatraktivnijih književnih motiva koji je postao i važan književni žanr. Predstavljamo knjigu poezije Snovi iz Tripolija Ibrahima Efendića koja je tematski oblikovana vjerodostojnim putovanjem pjesnika i diplomate koji poetizira zbivanja, opisuje prostore, te iznosi zapažanja i refleksije o ljudima, kulturnim znamenitostima i sveukupnom dojmu stečenom boravkom, odnosno življenjem na jednom egzotičnom prostoru. Efendićeva poezija vrlo je bliska putopisu, ali je i neka vrsta dnevnika iz “trećeg svijeta”, zemlje između mora pijeska (Sahare) i Sredozemnog mora. Pjesnik zastupa vlastitu kulturu, znanje i senzibilnost u prostoru strane zemlje, te istodobno upoznaje vlastito čitateljstvo s tuđom kulturom i načinom života. U tom naporu savremenost u središte zanimanja ovog pjesnika postavlja i tzv. metafizičke književne teme, kao što su promišljanja o vremenu, prolaznosti, velikanima duha, tajnama Univerzuma i sl.
Ono što je specifikum Efendićeve poezije jeste optika, to takozvano svevideće oko kojim on otkriva i rekonstruira svijet, sredstva kojima ga gradi i način poetskog mišljenja kojim komunicira sa svijetom. Ovo bi odmah moglo biti nazvano uprošćenim formalističkim tumačenjem ako se ne bi shvatilo da ovaj pjesnik, ovo oko i njime izazvan način mišljenja i izbor sredstava proširuju smisao sadržaja i daju otvorene mogućnosti za njihovo dalje otkrivanje. Jer upravo je zahvaljujući tim sredstvima Efendić ostvario i neke suštinski nove sadržajne domete koji, à posteriori, izgledaju prirodnije i logične su posljedice njegovih poetskih premisa.
Uz grubo svođenje i hotimično pojednostavljenje, ne vodeći računa o dubljim smisaonim implikacijama ove poezije, moglo bi se reći: Efendić je pjesnik racionalnih društveno angažiranih općih koncepcija, a zanimaju ga u osnovi dva problema današnjeg svijeta: očovječeni i neočovječeni čovjek. Tražeći prostore ljudskosti i antiljudskosti u čovjeku, on se sve vrijeme nalazi u oblastima koje su izvan tog čovjeka. Čovjek je uvjetovan prostorom, on se samo u njemu ispoljava jer je to organizirano okruženje dio njega samog, stvoreno njime. Sve svoje komentare, uvjerenja, sve glasove kojima cjelina svijeta u njemu odjekuje izreći će Efendić u prostoru i prostorom. Jer u njemu se iskazuje čovjek isto koliko i priroda. To je jedina tačka apsolutnog spoja svega živog i jedino neograničeno carstvo materije, ali otud će Efendić resko i razlikovati prostor našeg bivstvovanja i onaj kosmički kojim vlada Vrhovni Univerzum. Prvi će ga zanimati kao rezultat ljudskog prisustva, drugi kao saradnja s budućnošću, kojoj je njegova poezija i okrenuta.
Kako pjesnik gradi taj apsorbirani prostor?
Po obrazovanju filolog, po pjesničkom opredjeljenju ekspresionistički interpreter sadržaja svijeta, Efendić ima vanjske i unutrašnje oko rođeno za otkrivanje skrivenih kvaliteta pojavnog i oko vaspitano za uočavanje. Njegovo oko rijetko kad pasivno registratorski prima impulse (slike) iz svog okruženja. U njemu i njime svijet se, ustvari, na nov način zbiva. Ali kako se zbiva? Da bih sve to pokušao da objasnim, a time i otpočnem dokazivanje početne tvrdnje o uvjetno putopisnoj suštini Efendićeve poezije, poslužit ću se jednim vanliterarnim poređenjem; poređenjem s takozvanom novom figuracijom, tj. jednim od aktualnih slikarskih pravaca.
Pored mnogih drugih, ovom se slikarstvu mogu dati i sljedeće odredbe: ono predstavlja spoj stroge racionalnosti, ukroćene idejnosti, čak i prividno potpuno neukrotive i oslobođene mašte nadrealističkog smjera. Kažem prividno, jer je razigrana i dominantna mašta novofigurativnih platana u vrlo discipliniranoj službi osnovne ideje slike. Nesumnjivo da bi nam analiza tema nove figuracije sa sociološkog i psihološkog stanovišta mogla otkriti mnoga stanja i duhovna interesiranja savremenog čovjeka i da bi i ona mogla biti predmet kritičkih razgovora, kao i analiza tema svakog figurativnog slikarstva svih epoha, uostalom. Međutim, takvim jednim raspravljanjem — pogotovo ako imamo u vidu da su teme koje tokom stoljeća variraju na razne načine — mi ne bismo otkrili šta čini suštinsku odliku nove figuracije u odnosu na ostale figuracije — u likovnom smislu, tj. u historiji slikarstva čiji je ona dio. Prvo, mi ne bismo utvrdili koja je sredstva nova figuracija pronašla da bi svoj likovni jezik približila načinu mišljenja i poimanju čovjeka našeg vremena. Drugo, ne bismo otkrili da upravo taj spoj figurativnog gledanja i racionalnog formuliranja čini ovaj likovni koncept novim. Uz još neka specifična svojstva, naravno: najveću asocijativnu slobodu, ali i lišenost automatizma i unutrašnje organizacije, strogu racionalnu uzročnost u globalu, potpunu slobodu u detalju itd., itd. Znači, svaki pravi razgovor o novoj figuraciji morao bi prije svega imati ovo u vidu i poći otuda.
Gotovo je identičan slučaj s Efendićevom poezijom. I ona je uvijek racionalno koncipirana, nosilac je preciznih zamisli i intelektualnog programa. Međutim, Efendić na ovim svojim transmisaonim angažiranjima neće isuviše insistirati. Štaviše, njegovi poetski programi, ogoljeni i svedeni na osnovnu poruku, često mogu ići na štetu njemu samom prilikom vrednovanja zahvata ove poezije. Iako bismo, govoreći o njima, mogli razviti jednu ne nezanimljivu temu: o pjesniku koji krajnje hitro reagira na motive koji zaokupljaju misao i savjest našeg vremena, ili o jednoj mogućoj varijanti pjesničke ličnosti u tipologiji našeg doba. Ne mislim, svakako, da bismo time išta značajnije i bitno otkrili o ovoj poeziji. Ona bi nam, ipak, najvećim dijelom ostala zatvorena. Ali zato, ako bismo se okrenuli drugoj njezinoj strani — o kojoj je već bilo riječi — likovno-fotografsko-putopisnoj organizaciji, načinu strukturiranja pjesničke slike, uporednom produbljivanju racionalnih postulata i likovno-fotografske ekspresije, prividnosti iracionalnih impulsa — otkrili bismo najveći dio onoga što je suštinska specifičnost poetskog jezika Ibrahima Efendića. Morali bismo dodati još nešto: prvo — nije suvišno ponoviti — Efendić je pjesnik predestiniran za percepciju likovnog; drugo, ako bi se mikrojedinica likovno-fotografske ekspresije — slika — izjednačila s jedinicom jezika — glasom — ili njezinim pismenim ekvivalentom, jedinicom abecede, onda isto koliko jedan jezik bez glasova ili njihovih pismenih oznaka ne bi mogao biti saopćen, isto toliko ni ova poezija bez slike ne bi bila išta drugo do nemušta, dakle nepostojeća. Znači, riječ je o dvije jednakovrijedne strane jednačine u kojoj bi samo jedna mogla varirati, čak i mijenjati svoj sadržaj. Druga je u svakom slučaju konstanta.
Kolika je Efendićeva povezanost s ove dvije strane jednačine, najlakše se da ustanoviti praćenjem razvoja svih elemenata koji sačinjavaju ono što se može nazvati poetskim materijalom. Efendić je od polaznog, svedenog verizma došao, preko kolaža metafora, do hibridne organizacije poetičkih slika. Od reportažnih aktualizacija, preko nepovjerenja u jednoznačnost svijeta i protesta protiv njegovih utvrđenih poredaka — pjesnik je stigao, prvo, do otkrivanja embrionalnih antioblika, a zatim do sagledavanja suština svakodnevice. Dakle, veristička organizacija stiha, deskripcija, lapidarna, ograničena na podatak, biran i retuširan, ali skoro fotografski vjeran. Pjesma s tezom, konkretna, bez smisaonih i formalnih atributa ili kontaminacija. Slika je nerazuđena — zaustavljeni snimak prvog opažaja.
I na kraju, nužno je reći da Snovi iz Tripolija poručuju: Nema skloništa od vremena!
O AUTORU:
Ibrahim Efendić (1948) rođen je u Željeznom Polju (Žepče). Završio je Filozofski fakultet u Kraljevini Maroko 1974. Radnji vijek započeo je u IK “Krivaja” Zavidovići. U diplomatsku službu stupio je 1982. godine. U diplomatskom predstavništvu SFRJ radio je u Bagdadu do 1987. U Ambasadi SFRJ u Ujedinjenim Arapskim Emiratima zatiče ga rat u BiH. Četiri dana po priznanju nezavisnosti Bosne i Hercegovine daje ostavku na dužnost otpravnika poslova u UAE, raskida radni odnos sa Saveznim sekretarijatom u Beogradu i osniva Ambasadu BiH u UAE, u kojoj ostaje do 1994. godine. Na poziv ministra vanjskih poslova BiH dr. Irfana Ljubijankića da kao profesionalac pomogne razvoj Ministarstva vanjskih poslova BiH, augusta 1994. godine dolazi u Sarajevo. U diplomatskim misijama BiH, u svojstvu njihovog šefa, radio je u UAE, Jordanu, Iranu, Južnoafričkoj Republici i Libiji. Objavio je roman “Duga noć”, te zbirke poezije “Okamenjena sjećanja, “Putovanje u tišinu”, “Snovi iz Tripolija”.
