Edin Ramulić, aktivista Inicijative “Jer me se tiče” zaslužan je što su mediji fokus sa žrtava i zločina u Prijedoru premjestili na verbalni incident koji je Ramulić imao s premijerom FBiH Fadilom Novalićem. Iako Novalić ničim nije pokazivao želju za medijskim eksponiranjem, već je želio dolaskom u Prijedor na obilježavanje Dana bijelih traka stati uz porodice žrtava, ipak je njegovo pojavljivanje izazvalo zainteresiranost novinara. A onda je na scenu stupio Ramulić, navodno sprečavajući Novalića da da izjavu medijima. Način na koji je to uradio ovaj aktivista ostavlja sumnju da se radilo o insceniranom incidentu.

Ramulić je javnosti već odavno poznat kao ostrašćeni aktivista koji svoj aktivizam ne bazira na promociji kulture sjećanja, već na obračunima s pojedinim političarima i strankama, prije svega sa SDA, i pojedinim bošnjačkim udruženjima. Njegova mržnja prema svemu što ima veze sa SDA već je patološka i nema veze sa zdravim razumom.

Kakav je Ramulićev svjetonazor, najbolje govori njegov tekst pod naslovom Nedužne žrtve u Kazanima jednake su žrtvama u Prijedoru!, objavljen 2017. godine na portalu Žurnal. Ramulić tu tvrdi da se po pitanju memorijalizacije Sarajevo ne može porediti s Prijedorom. On piše da “u Prijedoru i njegovoj okolini ima podignuto preko 30 spomenika i spomen-ploča koje ukazuju na stradanje Bošnjaka i Hrvata” i pita: “Ima li Sarajevo takve primjere? Ima li uopšte ijedan primjer? A nije da nije bilo nedužnih žrtava među sarajevskim Srbima i ne samo na Kazanima.” Nadalje u tekstu Ramulić postavlja dilemu o obilježavanju Dana bijelih traka, te navodi da je predlagao da se “odustane od te kampanje jer su je nacionalisti, SDA-ov stranački podmladak i desničarske organizacije poput 'AntiDaytona' devalvirale i pretvorili u njenu suprotnost.”

“Bijelim trakama se mi u Prijedoru borimo protiv diskriminacije i za pravo na sjećanje, borimo se protiv svih oblika fašizma i nacionalizma, a pomenuti bošnjački nacionalisti su je usisali u kult žrtve u kojem stojimo paralisani već više od dvije decenije. Kult bošnjačke žrtve koji ne proizvodi ništa drugo do mržnje druge dvije skupine i cementira strateški cilj 'razdvajanja naroda' kojeg je postavio Radovan Karadžić 12. maja 1992. godine u Banja Luci”, zaključuje Ramulić, koji uopće i ne živi u Prijedoru, ali je potpuno privatizirao memorijalizaciju zločina u tom gradu.  

Ramulićevo lupetanje upotpunjeno je i tekstom na Prometeju pod naslovom Ljekovito propuhavanje kulture sjećanja, u kojem, ni manje ni više, staje u zaštitu Srđana Puhala u njegovom pohodu na ubijenu djecu Sarajeva. Na društvenim mrežama, koje koristi za virtualno strijeljanje neistomišljenika, otići će dalje pa ustvrditi da su Bošnjaci i “zapadno Sarajevo” krivi što nisu prihvatili prijedlog gradonačelnika Istočnog Sarajeva Kezunovića da se gradi zajednički spomenik za svu djecu i da su Bošnjaci takvim pristupom dobili spomenik “djeci srpskog Sarajeva”.

Edin Ramulić svakim svojim javnim istupom pokazuje simptome osobe oboljele od štokholmskog sindroma, fenomena koji obilježava stvaranje emocionalne veze, osjećaja povjerenja i identifikacije s agresorom. Osobe oboljele od ovog sindroma potpuno su ovisne o agresoru koji upravlja njihovim životom kao što je dijete ovisno o svojoj majci koja ga štiti od opasnosti i održava na životu. Žrtva prestaje mrziti agresora i smatra svaki njegov dobar postupak tračkom nade i dobrote. Takvi mali znakovi potiču stvaranje ovisnosti i emocionalne povezanosti prikazujući agresora kao pozitivnog i ljubaznog pojedinca koji žrtvi samo želi dobro.

I nije problem samo u Ramuliću. On je, iako mu se ne mogu negirati njegove ratne zasluge, danas očito više za žaljenje i prije za liječničku nego novinarsku analizu. Problem je kad takvi pojedinci postanu organizatori komemoracija i kada oni upravljaju pojedinim referentnim tačkama u bošnjačkoj kulturi sjećanja