Orden francuskog viteza umjetnosti i književnosti na prigodnoj svečanosti u francuskoj rezidenciji nedavno je uručen istaknutom bosanskohercegovačkom slikaru Edinu Numankadiću. Ovo odličje jednom od začetnika moderne umjetnosti u Bosni i Hercegovini uručila je ambasadorica Francuske u našoj državi Christine Toudic. Orden francuskog viteza umjetnosti i književnosti priznanje je Republike Francuske koje se dodjeljuje od 2. maja 1957. godine, i to ličnostima koje su ostavile značajan trag na polju umjetnosti i književnosti. Porijeklo ovog odličja vezuje se za Red sv. Mihovila, kojeg je francuski kralj Luj XI uspostavio 1. augusta 1469. godine, kao francuski dinastički red viteštva.
Edin Numankadić, umjetnik koji više od pola stoljeća neumorno stvara, Sarajlija s titulom viteza, nije krio sreću i zadovoljstvo činjenicom da mu ovako visoko priznanje stiže baš iz Francuske, jedne od kolijevki umjetnosti.
“To je priznanje Ministarstva kulture Francuske i ono mi mnogo znači jer sam kao slikar dosta vezan za francusku kulturu. Godine 1971. prvi put sam posjetio Pariz, koji je sam po sebi centar umjetnosti. Poslije toga bio sam još desetak puta u ovom gradu. Pariz je oduvijek bio kozmopolitski, i danas je otvorena metropola u kojoj se dešavaju veleljepne izložbe, čudesne pozorišne predstave i modne revije. Uvijek me je fascinirao i sretan sam što mi stiže priznanje upravo iz ovog grada i ove države”, kazao je Numankadić.
Ovaj istaknuti likovni umjetnik odnedavno je umirovljen. Osim kreativnog rada, sve do februara ove godine aktivno je doprinosio i radu Olimpijskog muzeja u Sarajevu, u čijem je stvaranju, kako otkriva u razgovoru za Stav, tri puta učestvovao. Iako je za njega okruženje, posebno roditelji, spremalo sasvim drugačiji životni scenarij, umjetnost ga je, posebno ona likovna, sama pronašla. Danas je Edin Numankadić vlasnik najljepšeg slikarskog ateljea u glavnom gradu, u kojem stvara tačno 41 godinu i s kojim je zajedno ispisao cijelu jednu malu historiju.
BOJE I KONTURE ISPRED RIJEČI
Iako mu je prvobitno bila namijenjena sudbina inžinjera elektrotehnike, petodnevni posao od osam do četiri ili od devet do pet, Edin Numankadić nije prestajao tragati za zanimanjem koje bi mu, prema vlastitom priznanju, u tom trenutku omogućilo veći stepen integriteta.
“Moj otac, generalno moja porodica, želio je da studiram elektrotehniku. S tom strukom mogli ste imati siguran posao i stabilnu egzistenciju. Iako sam dvije godine studirao na Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, na kojem mi se dopadala matematika, bio sam u potrazi, kao i cijela moja generacija, za nekom profesijom koja bi mi omogućavala veći stepen integriteta. Tako da nisam imao mnogo izbora, sve se na kraju svelo na sport i umjetnost. Čak mogu kazati da se uopće nisam opredijelio, moje prve izložbe koje sam pogledao 1967. godine, između ostalog i izložbe Behaudina Selmanovića, bile su za mene veliki podstrek, podsticaj da se okrenem slikarstvu. Likovna umjetnost je izabrala mene. Ubrzo ostavljam Elektrotehnički fakultet i uporedo započinjem studij književnosti na Filozofskom fakultetu i započinjem pohađati likovni odsjek na Pedagoškoj akademiji. Za dvije godine završavam Pedagošku akademiju, dok na Filozofskom fakultetu ne uspijevam okončati studij. Vukla me je likovna umjetnost kao jedna vrlo snažna umjetnička dimenzija. Imate kod Ive Andrića čuvenu misao: ‘Boja nas napušta, kontura iznevjerava, da, ali riječ laže.’ To iskustvo slikanja, kao vizualne umjetnosti, na mene je ostavilo najveći utisak”, priča nam Numankadić.
Uprkos činjenici da je na kraju dao prednost bojama i konturama, nikada nije zanemarivao ni moć riječi. Štaviše, knjigama je okružen još od najranijeg djetinjstva. Osim toga, imao je zadovoljstvo i privilegiju upoznati i velika književna imena tog doba.
“Moja majka bila je nastavnica njemačkog jezika i književnosti. Od malih nogu bio sam okružen knjigama i one u mom životu imaju važno mjesto. To čitanje, neki novi svjetovi – i dan-danas to traje... Knjiga je dopuna spoznaji svijeta. Kroz književnost je čovjek učio o svijetu, nadahnjivao se. Imao sam sreću i da upoznam značajne pisce poput Ive Andrića, Mehmeda Meše Selimovića, Mehmedalije Maka Dizdara, Ćamila Sijarića i mnoge druge. To su za moju generaciju bile važne ličnosti, ljudi koji su otvarali nove prostore. Oni su bili krajnje skromni, to je moj generalni stav na osnovu kratkih poznanstava. Bili su dostupni mladim ljudima, kojima sam u to doba i sam pripadao, imao sam 23 ili 24 godine. Međutim, njihova djela mnogo su bitnija od tih susreta, njihove knjige su i u savremenom momentu jako važne i one su me velikim dijelom inspirirale”, dodaje Numankadić.
ATELJE KAO SAKUPLJALIŠTE USPOMENA
Numankadić je početkom osamdesetih s još petnaestak kolega dobio atelje na Alipašinom Polju. To je, kako kaže, važno u godinama u kojima je čovjek u naponu kreativne snage, kako bi imao osigurane uvjete za adekvatan rad. U toj maloj prostoriji u neposrednoj blizini “Sivog doma” on je radio u miru, zatim u ratu, a onda opet u miru.
“Evo, više od 40 godina u tom sam ateljeu u kojem su sakupljene sve uspomene moga života – predmeti, slike, crteži, grafike i knjige. Ne samo moje već i uspomene moje porodice. To je ambijent u kojem se ugodno osjećam sa svim tim uspomenama, sa svim tim radovima. Nikako da ga očistim, da ga raščistim, uvijek mi je žao nešto baciti. Granata je u ratu pogodila krov ateljea i poprilično ga oštetila. Uprkos svemu, u tom periodu nisam prestao stvarati, pješačio sam osam kilometara do svoje kreativne niše i vraćao se nazad kući. Bilo je svakakvih neprilika u ratu, nagledao sam se svega, ali to je dragocjeno iskustvo koje čovjeku otvori neke spoznaje koje u normalnim uvjetima nije moguće dokučiti. Tu prvenstveno mislim na elementarne stvari. Postao sam svjestan koliko je bogatstvo biti živ, biti zdrav, imati familiju, hljeb i vodu. U nekom trenutku stanete i kažete sami sebi da kao umjetnik nikada nikome niste poželjeli zlo, niste učinili zlo, a ipak ste dovedeni u poziciju da se borite za golo preživljavanje”, govori o iskustvu rata, ali i kreativnog stvaranja u opkoljenom Sarajevu.
Ističe kako u ratu nisu imali hranu niti vodu, baš kao i svi ostali sugrađani, a kamoli boje za slikanje. Bilo je teško stvarati u Sarajevu pod opsadom, ali Edin Numankadić pronalazio je način. U tom vremenskom kontekstu okrenuo se asemblažama i kolažima od predmeta koji su činili njegovu ličnu historiju.
“Okrenuo sam se nešto ‘čudnijim’ vidovima izražavanja ugledajući se na, recimo, umjetnost francuskih nadrealista. To mi je pomoglo da održim stvaralački kontinuitet i da zadovoljim svoje potrebe za umjetnošću. Čovjek bude sretan kada nešto kreira. Osim toga, u ratu sam bio i društveno angažiran. Cijenjena profesorica Razija Lagumdžija imenovala me je predsjednikom Humanitarne organizacije ‘Naša djeca Sarajeva’, tako da sam s grupom kolega učestvovao u pravljenju koncerata, pozorišnih predstava, izložbi, išli smo u bolnice, djeci nosili poklone itd. Za mene je, osim umjetnosti, uvijek bio važan i taj humanitarni angažman”, priča nam.
Mnoge znamenite ličnosti dolazile su u opkoljeno Sarajevo i svi bi bili, pojašnjava, posebno zainteresirani za njegovu duhovnu stranu. Kada mu neko spomene dolaske poznatih u Sarajevo i obilazak njegovog ateljea, prvo mu sine ime i prezime Wolfganga Petritscha, bivšeg visokog predstavnika u našoj zemlji, s kojim je imao lijepo druženje. Priča nam da se sjeti dolaska i jedne od najvećih fotografkinja svih vremena – Annie Lebovitz, koja je napravila i seriju fotografija kreativnog kutka u kojem provodi najviše vremena, ali je upoznao, iako nisu bili u ateljeu, i Susan Sontag, Bernard-Henrija Lévyja i mnogo druge.
“Ja nigdje ne bih bio sretan kao u Sarajevu. Tu sam rođen i tu moja familija živi tristo godina. Da sam izašao iz Sarajeva, bio bih ‘odsječen’ od iskustva koje me je jako, ali jako oblikovalo kao čovjeka. To iskustvo me inspirira i čini sretnim. Međutim, došla su teška vremena za kulturu. Imamo pandemiju, ekonomsku krizu i teško je stvoriti normalne uvjete za odvijanje normalnog kulturnog života, za normalnu produkciju umjetnosti. Uprkos brojnim nedaćama, ne smijemo zaboraviti da je bilo umjetnosti i usred rata, usred opsade. Umjetnost je neuništiva ma koliko vrijeme ne godilo njenom razvoju. Ipak, treba pomoći njenom razvoju jednom osviještenom kulturnom politikom jer bez tog podsticaja kulture, posebno onih najmlađih, kojima je ujedno i najteže, nema vrijednih rezultata”, savjetuje “okrunjeni” vitez umjetnosti i književnosti.
Govori nam da je u svom ateljeu na Alipašinom Polju svaki drugi dan uprkos sve hladnijem vremenom i uprkos činjenici da mu je zdravlje oslabilo. Ističe da je to dio njegove rutine i da je se ne može niti želi riješiti.
IAKO UMIROVLJEN, NE MIRUJE
Olimpijski komitet Bosne i Hercegovine objavio je 4. februara informaciju da je Edin Numankadić, najrevnosniji čuvar uspomena na Sarajevsku olimpijadu iz 1984. godine, penzioniran. On je većinu svog radnog vijeka proveo u ulozi direktora Muzeja XIV Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Pomoći radu ove institucije za njega je bio jedan od životnih imperativa.
“Olimpijski muzej svjedočanstvo je o jednom od najvećih događaja u historiji Sarajeva. Drago mi je da je Muzej ponovo otvoren u oktobru prošle godine, da posjetioci dolaze, naročito mladi ljudi, i da će nastaviti biti inspiracija za buduće generacije, za nove naraštaje koji će se baviti sportom. Jako mi je drago da nastavlja opstojati kao spomenik jednom nezaboravnom trenutku u historiji Sarajeva. Iako je uvriježeno mišljenje da su umjetnici loši sportaši i obratno, ja sam kao dijete volio igrati nogomet i bio sam poprilično dobar. Od antičke Grčke imate onu frazu: ‘U zdravom tijelu zdrav duh.’ Rukovođen tom maksimom, našao sam se u prostoru koji me ispunjavao i sretan sam što sam svjedočio najvećem sportskom događaju baš u rodnom gradu”, podvukao je međunarodno priznati likovni umjetnik.
U aprilskoj noći 1992. godine zgrada Olimpijskog muzeja počela se topiti u vatrenoj stihiji, a zajedno s njom i njena građa koja je bila od neprocjenjive vrijednosti. Tog 27. aprila Olimpijski muzej postaje jedna od prvih kulturnih institucija koja je s agresorskih položaja granatirana i devastirana. Nadljudskim naporima Edina Numankadića, ali i mnogih drugih Sarajki i Sarajlija, eksponati su spašeni i pohranjeni na sigurna mjesta – u podrume Olimpijske dvorane Zetra.
O tome kako je bilo spašavati bogatstvo koje je tada krila Vila Mandić kaže: “Moram istaći da nisam samo ja spašavao predmete iz Olimpijskog muzeja, tu su bili i njegovi uposlenici, ljudi iz Mjesne zajednice ‘Mejtaš’, članovi Skupštine Grada Sarajeva i mnogi drugi građani. Učestvovao sam tri puta u stvaranju te kulturne institucije. Od 1983. godine, preko 2004. sve do prošle godine. Sretan sam da je taj posao završen i zahvalan sam svima koji su pomogli u realizaciji njegovog ponovnog otvaranja. Gledati kako se Olimpijski muzej ruši 1992. godine sigurno je bilo teško iskustvo, ali to nije bila jedina kulturna institucija koja je uništena tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Orijentalni institut je spaljen, Vijećnica, a poslije toga i Zetra. Ljepša strane te priče jeste da smo sve to preživjeli i rekonstruirali uništeno. Drago mi je da su svi ti objekti ponovno u funkciji i da doprinose kulturnom životu Sarajeva.”
Iako je formalno umirovljen, Edin Numankadić ne miruje. U srijedu 22. oktobra održana je konstituirajuća sjednica Umjetničkog savjeta JU “Collegium Artisticum” Sarajevo, na kojoj su imenovani predsjednik i članovi. Za predsjednika Umjetničkog savjeta izabran je Edin Numankadić, a za članove Aleksandar Bukvić, Goran Mikulić, Adnan Pašić, Ema Mazrak, Almin Zrno i Lejla Ćehajić.
“To je savjetodavno-konsultativno tijelo koje će se sastajati jednom u dva ili tri mjeseca, a cilj mu je da pomogne u uspostavljanju kriterija pri izboru izložbi za ‘Collegium Artisticum’ u ovoj teškoj situaciji kada su brojne kulturne institucije u nezavidnom položaju. Mi ćemo se truditi, koliko to materijalne mogućnosti budu dopuštale, a u skladu s tradicijom koju ‘Collegium Artisticum’ baštini od 1938. godine do danas, da imamo samo najbolje izložbe. Ne znamo hoćemo li uspjeti dobiti materijalnu podršku, ali se nadam da će za ovaj prostor, za gradsku galeriju i sjedište sva tri udruženja likovnih umjetnika i primijenjenih arhitekata, nadležni imati razumijevanja, ali i za naše napore”, zaključuje novi dobitnik Ordena francuskog viteza umjetnosti i književnosti, s kojim smo razgovarali o njegovim slikarskim počecima, književnosti, životu pod kišom metaka i granata, ali i o Olimpijskom muzeju te “Collegium Artisticumu”.
