Šta radi premijer Kantona Sarajevo dok traje najozbiljniji poslijeratni napad na cjelovitost Bosne i Hercegovine? Šta radi Edin Forto dok naše “dobre komšije” okružene četničkom ikonografijom razvijaju “najveću zastavu Republike srpske na svijetu” u Lukavici, dok velikosrpske bande pucaju na povratnike ispred džamija, dok militantne “navijačke” grupe po Banjoj Luci pjevaju koračnice Arkanovih zločinaca, dok Milorad Dodik s ratnim zločincem Vinkom Pandurevićem u pozadini postrojava pripadnike specijalne jedinice MUP-a manjeg bh. entiteta, inače institucije osuđene za genocid, nakon što su isti domarširali strojevim korakom ispred bine sve vrijeme pjevajući “Za krst, za krst...”?

Naš dragi premijer daje intervjue za zapadne medije u kojima relativizira Agresiju na Bosnu i Hercegovinu, prakticira stupidni urbani fašizam te nekako uspijeva da umanji opasnost koja se nadvila nad Bosnom i Hercegovinom! Teško je i povjerovati, ali Edin Forto je nekako uspio potpuno upropastiti zlatnu priliku da intervjuom britanskom listu Guardian dobrom dijelu svjetske javnosti objasni težinu i opasnost današnje krize u Bosni i Hercegovini te ukaže na njene velikosrpske izvođače. Upitan za mišljenje, umjesto da priča o Vučiću, Dodiku, opasnom secesionizmu koji sprovode, novom ratu koji provociraju te koliko takva konstantna kriza odmaže razvoju grada čiji je premijer, Forto se umjesto toga zadao u sanjarenje o povratku u osamdesete, to ključno mjesto identiteta svakog pripadnika Fine Malograđanske Raje koji nije osjetio rat i opsadu Sarajeva.

“Nećemo biti novi Berlin, ali možemo biti staro Sarajevo, zato što je ono bilo kulturno središte osamdesetih”, kaže u vremenu zaostali Forto. “Svako je želio da dođe u Sarajevo i radi ovdje, da stvara muziku, film, teatar. Postojala je jedna atmosfera. Zašto ne možemo ponovo oživjeti tu energiju?”, pita se premijer Kantona koji je postao punoljetan 1990. godine.

No dok se ovakvo razmišljanje može smjestiti u otužnu, ali legitimnu nostalgiju omatorjelog pionira koji žali za potencijom prohujale mladosti, dotle za ono što je Forto iznio u nastavku nema nikakvoga opravdanja. “Sarajevo je bilo centar rok i pop muzike”, tvrdi premijer Kantona, te dodaje: “To više nije slučaj.” A zašto to više nije tako, Forto ima jednostavan odgovor: “Ljudi sa sela su dobili rat!”

I tako Edin Forto, prvi čovjek Sarajevske vlade, u nekoliko riječi svede Agresiju na Bosnu i Hercegovinu na nekakav sukob turbofolkera na brdovitom Balkanu, opsadu Sarajeva pretvori u seljačku bunu protiv rokenrola, velikosrpski genocid nad Bošnjacima prikaza kao svađu oko međe te ujede za srce svaku izbjeglicu koja je spašavajući goli život našla utočište u Sarajevu. Da bi sve bilo odvratnije, Forti je uspjelo da sve ovo izvede baš u periodu kada su se nad Bosnom i Hercegovinom opet nadvili isti oni tamni i olovni oblaci kao i 1992. godine.

No s druge strane, šta bi o tim oblacima znao čovjek koji je svjesno odbio da brani državu i rodni grad? Šta uopće može dezerter Edin Forto znati o opsadi i odbrani Sarajeva, agresorima i braniteljima, zločincima i herojima? Koliko može pripadnika jednog sumnjivog političkog projekta poput Naše stranke, prepune G45 (građana od '45) snobova, potomaka komunističke nomenklature te hroničnih sisača grantova, zanimati bilo šta drugo osim pokušaja vraćanja u zlatno doba vlastite mladosti i vrijeme kulturološke dominacije vlastitih vrijednosti?

Za one koji pripadaju istom intelektualnom habitusu i političkoj ideologiji kao i Forto 1992. godina nije bila krvava prekretnica koja je razotkrila sve zablude o “bratstvu i jedinstvu”, Jugoslaviji i našim komšijama, za njih to nije bio događaj zbog kojeg se mijenja paradigma i svjetonazori već tek nesretni prekid njima obećane bolje budućnosti koju su im ukrale “seljačine”, naročito one koje su “šljegle u Sarajevo” bježeći od četničkog noža. Njih ne uznemirava činjenica da im se na granicama grada održavaju manifestacije na kojima se vide isti oni simboli i čuju iste one parole pod kojima je prije tek nekoliko decenija ubijano Sarajevo i njegovi građani. Ne tangira ih što u takvim manifestacijama učestvuju osobe koje svoj hljeb zarađuju upravo u Sarajevu, štaviše, oni bi, u sklopu svoje vizije povratka u osamdesete, voljeli da još više takve urbane “sarajevske raje” iz Vojkovića, Miljevića, Mladica i Kasindola dovedu i zaposle u grad.

Stoga je sasvim prirodno da političar poput Forte vodi više računa o “urbanoj kulturi” i dominantnom muzičkom žanru umjesto o opasnom političkom trenutku i pitanju kako se on može odraziti na sigurnost grada čiji je premijer. Od osobe takvog karaktera i političara takvog profila i ne može se očekivati ništa drugo osim da priča o turbofolku, sarajevskoj pop i rok školi, urbanoj kulturi i tome sličnim marginalnim stupidarijama. To su jako loše vijesti za građane Kantona Sarajevo, naročito u ovakvim vremenima. Sarajevo dočekuje proljeće s vladom koju sačinjavaju i predvode osobe i stranke koje nisu bile u stanju adekvatno odgovoriti na epidemiološku krizu te sprovesti odgovarajuće mjere na vrijeme a što je životom platilo više od 500 građana Sarajeva. Strašno i pomisliti šta bi se moglo desiti ako naspram takve Vlade Kantona bude izazivač koji će za razliku od virusa korone posjedovati funkcionalan mozak i vlastitu volju.