Tokom februara objavljene su dvije knjige iz edicije Interpretacije iz bošnjačke književnosti, edicije koja je umnogome nedostajala kako bi sve važne pozicije bošnjačke književnosti bile na valjan način predstavljene. Riječ je o knjigama Bošnjačka poezija 20. i 21. stoljeća autora dr. Nehrudina Rebihića i Usmena poezija Bošnjaka prof. dr. Seada Šemsovića. Obje knjige objavljene su istovremeno u Sarajevu i u Novom Pazaru. Sarajevski izdavač mlada je bosanskohercegovačka Izdavačka kuća “Slovo bosansko”, a novopazarski je izdavač Zavod za kulturu sandžačkih Bošnjaka u Republici Srbiji.
Edicija, čiji je urednik prof. dr. Sead Šemsović, zamišljena je tako da obuhvati sve važne žanrove usmene i pisane književnosti Bošnjaka nudeći slojevite interpretacije konkretnih književnih djela. “Uvidom u dosadašnja bavljenja bošnjačkom književnošću ostali smo zatečeni činjenicom da ne postoje radovi, kako manjeg, tako i većeg obima, koji bi u širem pregledu razvoja stilskih formacija i žanrova ponudili praktično upotrebljive interpretacije. Pitanje koje se samo po sebi nametnulo jeste zabrinjavajuće nejak razvoj znanja o bošnjačkoj književnosti kroz nastavu osnovne, srednje škole i fakulteta. U cilju predupređenja nastalih i nastajućih problema u procesu uozbiljenja znanja o matičnoj književnosti, posegnuli smo za kreiranjem edicije koja može odgovoriti potrebama svih nivoa znanja o bošnjačkoj književnosti”, piše Šemsović.
Kako ističe u nastavku, pristup usmenoj književnosti nužno je morao ostati izvan dijahronijskog sagledavanja – žanrovski, dok je pristup pisanoj književnosti dijahronijski – kroz stilske formacije, iz jednostavnog razloga što nam je želja da pokažemo osobine i osobenosti oba pravca u kojima se razvijala i dalje razvija ova književnost. Posebna je pažnja, ističe Šemsović, posvećena poetičkim karakteristikama stilske formacije i žanra unutar nje, kao i mijenama i konstantama u procesu razvoja poezije, proze ili drame.
ZAOKRUŽENI INTERPRETATIVNI SVJETOVI
“Interpretacije su nastale na temelju podrobnih uvida u literaturu koja nastaje duže od jednog stoljeća. Različiti književnohistorijski, književnoteorijski i književnokritički radovi do danas su donosili raznolika znanja o bošnjačkoj književnosti, što je i omogućilo projektovanje i realizaciju ovih interpretacija. Uvid u savremena teorijska sagledavanja brojnih pitanja iz raznolikih oblasti nauke o književnosti, teorija žanra, intertekstualnost, kulturalno pamćenje, imagološko čitanje, ratno pismo i slično, omogućilo je profiliranje interpretativnih strategija. Nismo se povodili za dosadašnjom praksom planiranja interpretacija prema nastavnim planovima i programima te programima nastave i učenja, već smo se služili naučnim postignućima iz date književne oblasti pa smo metodičke principe prilagodili nauci i struci, a ne obrnuto”, piše Šemsović.
Kao urednik edicije, Šemsović je i autor knjige Usmena poezija Bošnjaka, u kojoj ulazi u prostor interpretacije bošnjačke usmene epike i lirike. Šemsović tumači uspavanke i rodoljubno-patriotske pjesme, interpretira našu usmenu epiku, čita Hasanaginicu, a posebnu pažnju posvećuje tumačenju nekoliko sevdalinki. Autor znalački, naučno i hrabro tumači našu usmenu tradiciju, ne zaboravljajući pritom čitaocu ponuditi i širi književnohistorijski okvir koji umnogome pomaže boljem razumijevanju žanra. U tom smislu, njegova je knjiga paradigma koju treba držati kao uzor i za naredna izdanja iz ove edicije.
S druge strane, Nehrudin Rebihić nije toliko zalazio u eksplikaciju književnohistorijskog razvoja žanra, ali mu je to ostavilo više prostora za samu interpretaciju konkretnih književnih tekstova. Rebihić vješto i prilježno pristupa našoj modernoj poeziji praveći od svojih tumačenja zaokružene interpretativne svjetove s kojima se možda možemo ne slagati, ali im se ne može spočitati neutemeljenost i nekonzistentnost.
ZAPOSTAVLJENA POEZIJA
Knjiga Bošnjačka poezija 20. i 21. stoljeća: Od nacionalnog prometejstva do orfičkih katarzi, kako piše autor u uvodu, nastala je iz potrebe da se na konkretnim tekstovima predstave moguće tehnike analize i interpretacije pjesničkog teksta s obzirom na to da smo uočili da nastavnici, učenici i studenti književnosti u posljednje vrijeme sve više zaziru od interpretacije i književno-kritičke analize ovog književnog roda. “Razlozi za takvo što mogu biti različiti. Jedan od razloga jeste u tome što je poezija u današnje vrijeme marginalizirana i zapostavljena: pišu je i čitaju samo rijetki i istrajni pojedinci. Rijetko je kada ona imala brojnu publiku kao proza jer od recipijenta zahtijeva posvećenost, borbu s jezikom, značenjima, asocijacijama i brojnim drugim slojevima teksta (ritmika, metrika, simbolika). Zazor od poezije u današnje vrijeme, između ostalog, treba tražiti i u tome što nastavnici u školama nisu dovoljno ohrabreni, pa i osposobljeni, da analiziraju i interpretiraju poeziju, zbog čega je izbjegavaju i planski istiskuju, a sve više pažnje posvećuju proznim tekstovima (pa i jeziku/gramatici)”, piše Rebihić.
To dovodi do lančane reakcije. Ona se, zatim, prenosi na učenike ili studente koji se najvjerovatnije poslije nikada više neće valjano posvetiti ovom književnom rodu. Otuda se ova knjiga nametnula kao nasušna potreba u kojoj autor, na primjeru jedanaest kanonskih bošnjačkih pjesnika i pjesnikinja, nastoji pokazati tehnike i metode analize poezije, ali i sam njen vertikalni razvoj od jedne do druge stilske formacije. Za svaku stilsku formaciju (romantizam, moderna, avangarda, modernizam, postmodernizam) odabran je jedan ili više predstavnika pa je na primjeru interpretacije i analize dvije ili tri pjesme ukazano na specifičnosti poetike pisca i njegova djela. Rebihić se hvata u koštac i sa savremenim pjesnicima i pjesmama napisanim u proteklom desetljeću. Posebna vrijednost ove knjige jeste u tome što je utemeljena na savremenim književnokritičkim teorijama, čiju je metodologiju autor vješto koristio, ne opterećujući pritom čitaoca bespotrebnim gomilanjem stručnih termina.
Sead Šemsović, Usmena poezija Bošnjaka
ŠTA JE ZAPRAVO BALADA I ŠTA JE TO BOŠNJAČKA BALADA
Pojam balada potiče od provansalske riječi balare, što znači plesati, čime je ova pjesma sačuvala svoju vezu s prilikama u kojima je bila pjevana. Najkraća definicija bila bi da je to lirskonarativna pjesma u kojoj se glavni junak susreće sa smrću, svojom ili nekoga iz svoga bližeg okruženja. To je pjesma koja započinje u trenutku kada je dramski napeta radnja bila odlučno krenula ili ka propasti ili ka razrješenju. Scene su izuzetno kratke i brzo se smjenjuju. Ne poznaje statične opise izgleda bilo čovjeka, kuće, prirode, odjeće ili bilo čega drugog. Scene su najčešće sastavljene od kratkih monoloških, rijetko dijaloških iskaza, eventualno od zgusnutog predočavanja nekog kratkog zbivanja. Tempo dramskih događaja je brz i napetost vodi ka tragičnom kraju. Pjesma je od samog početka molski intonirana.
(...) Baladeksni narativ nema odlike epskog već je lirski senzibilitet provučen kroz faze dramske radnje, čime nastaje mimetiziranje bola u snažnom tempu, koji glavnog junaka vodi u susret sa neumitnom smrću. Glavni je junak nosilac tragičke krivice – kriv je bez stvarne krivice – jer mu usud u kaleidoskopu vrtoglavih slika donosi kraj. U uzročno-posljedičnom smislu, junak je pod izravnim udarom kolektivnih načela s kojima se ne može lahko pomiriti, te svjesno bježi u smrt ili sasvim nesvjesno zakorači s onu stranu ili je predosjeća ili hrabro nasrće ili smrt dolazi kao kazna za izvršeni prestup... Balada je zapamtila lokalna obilježja, kao i sevdalinka, u vidu imena i prezimena historijskih ličnosti, imena lokaliteta – gradova, mahala, rijeka... Na ovaj način postala je važnim izvorom za izučavanje kulturalnog pamćenja i kulturne historije Bošnjaka.
(...) Balada o Hasanaginici pojavljuje se 1774. godine pod naslovom Xalostna piesanza plemenite Asan-aginize u knjizi Viaggio in Dalmazia italijanskog opata i prirodoslovca Alberta Fortisa. (...) Balada započinje slavenskom antitezom (A – nije A – nego B) u kojoj se pjesnik/-inja pita i sam/-a odgovara šta bi moglo biti ono što se bijeli usred zelene gore. Nakon dileme i argumentiranih odgovora dobijamo konačni zaključak da se radi o šatoru u kojem leži ranjeni junak Hasan-aga. Njega obilaze i mati i sestra, ali ga zbog stida ne obilazi i ljuba. Ovaj će momenat Fortis prokomentirati “a njegova žena, zadržana stidom, koji se nama čini neshvatljiv, nema smjelosti da ga obiđe”. Hasanaginicin stid možemo posmatrati kao vanrednu sliku tradicijskih vrijednosti, jer pjesnik sasvim odobrava njezin osjećaj stida ne postavljajući pitanje eventualne neispravnosti takvoga osjećaja. Iz tog razloga možemo sa sigurnošću tvrditi da se radi o unutarnjoj dimenziji Hasanaginicine ličnosti koju pjesnik, a samim tim i kolektiv, u potpunosti odobravaju. Priroda njezina stida ne može biti povezana sa nekom šerijatskom normom o neulasku žena u vojni logor, jer u isti taj logor ulaze mati i sestra, što pjesnik ciljano ističe. Priroda njezina stida, dakle, isključivo je lične prirode – njezin lični odnos prema suprugu, koji je, naravno, utemeljen na vrijednostima koje zajednica prenosi s generacije na generaciju.
Pozicija muža kao zaštitnika i skrbnika porodice prenosila se stoljećima, te je tako izgrađena slika nailazila na sukob sa vanjskom slikom ranjenika – u tom sukobu unutarnje slike zaštitnika i skrbnika sa slikom ranjenika unutar vojnoga logora, u ovoj je ženi izazivao stid. Njezino razumijevanje novonastale situacije uključuje sve dimenzije slučaja: lični i porodični zaštitnik u poziciji nemoći, unutar vojnog konteksta, njezino sažaljenja za vojnika može biti uvreda... Ekspozicija kao uvodna scena u dramsku radnju završava upravo na ovome mjestu, nakon čega će uslijediti zaplet: ranjeni junak je ljut na suprugu i poručuje joj da ga ne čeka “ni u dvoru ni u rodu momu”. Zaplet nastaje kao rezultat visokog stepena nerazumijevanja: Hasan-aga ne razumije njezin nedolazak. On nedolazak čita kao pomanjkanje ljubavi i izdaju, a ne kao čuvanje slike njega kao vojnika i zaštitnika. Činjenica da je njegovo čitanje drugačije od njezinog ukazuje na neka pomjeranja unutar kolektiva. U ovom momentu Hasanaginicu vidimo kao čuvaricu patrijarhalnih vrijednosti, dok se to njezino čuvanje vrijednosti Hasan-age ne dotiče – on je ljut jer ona nije došla i svaka druga ideja ne dopire do njega. Njegova promijenjena pozicija posmatranja situacije može se razumjeti kao rezultat putovanja po zapadnim i primorskim krajevima gdje je očitovanje ljubavi između supružnika ipak nešto drugačije u odnosu na kontekst iz koga dolazi. Veća otvorenost i manje stroga pravila koja izazivaju dozu hladnoće, vojnika Hasan-agu su učinila sklonim pokazivanju ljubavi među supružnicima. Dakle, zaplet nastaje na temelju susreta različitih tradicijskih obrazaca – pokazivanje poštovanja u odnosu na pokazivanje ljubavi, što u osnovi ovu životnu priču od samoga početka čini tragičnom...
Nehrudin Rebihić, Bošnjačka poezija 20. i 21. stoljeća
MAJSTORIJE ASMIRA KUJOVIĆA
Ti si bečka grofica u hidžabu
Pepeo vijeća spaljenom kitabu
Sa tvog sam prozora proučavao, iz prikrajka,
Kolektivni mozak gradskog mravinjaka.
Prvim stihom ove strofe Kujović vješto hvata kulturno-historijski identitet Vijećnice jer se metaforom bečka grofica u hidžabu najprije otvara historijski kontekst (1896) njenog nastanka, a riječ je o periodu austrougarske uprave u Bosni kada je Vijećnica izgrađena (bečka grofica), a potom i njen arhitektonski (pseudo)maurski stil kojim se nastojala uklopiti u orijentalno-islamski stil starog dijela grada Sarajeva. Njen identitet je suštinski evropski, a prilagođen tad domaćem orijentalno-islamskom kulturnom prostoru, pa se tako bečka grofica u hidžabu (Vijećnica) istovremeno javlja i kao topos koji sobom sintetizira kulturno-identitetsku ravan cijelog jednog prostora/države. Na drugoj strani, kao nacionalna biblioteka, ona je, dakle, i arhiv svih kulturno-identitetskih preslojavanja, a naročito onog evropskog i orijentalno-islamskog.
Ova majstorska slika hvata veoma širok spektar asocijacija koje se mogu uključiti u njenu interpretaciju. Međutim, već narednim stihom Kujović ovom rađajućem principu i nastanku Vijećnice suprotstavlja razarajući princip odnosno princip smrti (Pepeo vijeća). Tom semantičkom opozicijom pjesnik samjerava svijet i pokazuje kako se zapravo polariteti međusobno određuju i definiraju i pri tome zasnivaju neku vrstu unutrašnje beskonačnosti. Stih pepeo vijeća spaljenom kitabu može se čitati dvojako: (1) metafora pepeo vijeća najprije priziva asocijaciju smrti, uništenja, boli i kušnje, a potom, preko riječi vijeće, i asocijaciju na Vijećnicu kao prostor gdje zasjeda vijeće i donosi odluku; (2) priziva sliku srušene i spaljene nacionalne biblioteke (spaljenom kitabu). Kujović koristi imenicu vijeće i kitab kako bi uspostavio aluziju na funkcije Vijećnice kao zgrade gdje zasjeda vijeće, ali i kao zgrade nacionalne biblioteke, dok spaljen kitab (knjiga) ovdje se nadaje kao sinegdohičko-metonimijska slika uništenja i razaranja epistemioloških i humanističkih dostignuća modernog svijeta. Pored ovih unutartekstualnih značenja stiha u kontekstu pjesme, on je prije svega i dijalog s historijskim trenutkom uništenja i razaranja Vijećnice (1992), pa se otuda ova dva stiha mogu tretirati i kao prostori memoriranja kulture i historije. Iako u prva dva stiha lirski subjekt predstavlja objekt (Vijećnicu) izvana, u druga dva stiha ta pozicija se mijenja jer pjesnik sada poetizira sebe i jasno ukazuje na svoj odnos prema Vijećnici. Stih Sa tvog sam prozora proučavao, iz prikrajka, jasno ukazuje da lirski subjekt svoj odnos spram Vijećnice sagledava isključivo kao odnos spoznaje i analitike (s prozora proučavao), ali, uz to, i jasno se distancira od kolektivnog mozga prostornom metaforom iz prikrajka.
Iako ova prostorna metafora podrazumijeva distanciranje od centra, iz mase, kako bi se mogla uspostaviti kritičko-analitička distanca (proučava), ona se isto tako odnosi i na mjesto Vijećnice u gradskom jezgru: ona se nalazi na rubu, periferiji (prikrajku). Ta distanca, prikrajak, omogućava lirskom subjektu da kritičko-analitički proučava kolektivni mozak gradskog mravinjaka odnosno kolektivnu psihologiju, mudrost, znanje, vrijednosti stanovnika grada. Taj kolektivni mozak označava kolektivni vrijednosti sistem ljudi, duh koji ih čini jedinstvenim, organiziranim zbog čega Kujović, u drugom dijelu stiha, to poistovjećuje sa gradskim mravinjakom jer je mravinjak metafora velikog broja organiziranih pojedinaca na jednom prostoru: kolektivni mozak (običaji, mitovi, ideologije, kultura) sve te pojedince drži na okupu. Stoga, distanciranje lirskog subjekta (prikrajka) ovdje je i nužno, jer biti u kolektivnom mozgu znači i nemogućnost distanciranja od kolektivne svijesti i nemogućnost da se ona kritičko-analitički procjeni...