Efendija Edib Mekić, zvani Kadija, jer je i po struci šerijatski kadija, kaže mi da je na sve ovo oko korone davno upozorila stara ulema, ali mi smo se oglušili. Kako su znali, kako su predvidjeli, pripada prostoru obaviještenosti koja je nama nedokučiva, izmiče racionalnom i spada u red komunikacije koja se ne provodi internetom.

Predvidjeli su da nakon kapitalizma i demokratije dolazi anarhija, predvidjeli su i harajuće viruse koji nadolaze u trenutku kada insan od Namjesnika na zemlji postaje Nametnik na zemlji, a naš Kadija hodajuća je enciklopedija skrovitih znanja, međutim, ovih dana ne može se načuditi kako vjernik uopće može pomisliti da bi neko mogao umrijeti od korone. Ne umire se od korone, naime, ali ipak smo se složili da je poslovični muslimanski fatalizam i prepuštanje sudbini nedopustivo.

“Vjerska ti je obaveza čuvati svoje zdravlje, obaveza ti je i ne ugrožavati tuđe zdravlje, ne smiješ se prepuštati nevolji ili bolesti, već uvijek se boriti za opću dobrobit u svakom pogledu, to nema sumnje, ali umire se kada ti dođe edžel, a ne kada ti dođe korona”, reći će Kadija i nastaviti:

“E, vidi sad, dragi moj sinko, čovjek je svakakav pa je Uzvišeni Allah smrt kamuflirao, inače bi ga čovjek iz svoje nemoći i oholosti optužio da je ubica, a ne Svemogući i Svesamilosni. Nije Njemu cilj da te ubije, već da te vrati u svoju ljubavnu kolijevku. I zato ti je On to lijepo kamuflirao i ušuškao pa ljudi misle da ih je ubila korona, zgazio auto, udarila hercika, nekog ubije žena, nekog ubije i prejaka riječ, ali s ovog svijeta odeš kada ti je određeno, kada ti je edžel, i ni minut više, ni minut manje”, objašnjava.

Kadiju puno ne brine neizbježna ekonomska kriza i uvjeren je da će Bošnjo i ovo prodeverati svijetla čela i izaći uspravan. “Pazi, sinko, mi smo Bošnje narod koji je prije 25 godina prošao kroz teška gladovanja, izbjeglištva, genocid, silovanja, mi imamo na te događaje živo sjećanje, mentalno smo spremni na krizu, stalno smo u nekoj krizi, mi ćemo se prilagoditi, za razliku od ovih razmaženih zapadnjaka koji su svoje živote sveli na šoping-kataloge. Stavi Bošnju u karantenu i on će je izdržati. Vidi one tamo Italijane. On 70 godina živi kuhajući makarone, muteći one paste i ispijajući macchiato. Sad pjevaju serenade po balkonima, ali samo čekaj kad počnu kolektivno pucati po šavovima”, analitički će.

Zatim smo prešli na zaista krupna pitanja. Kadija upozorava da je vjerovatno nastupio ahir-zeman, posljednje vrijeme. Stara ulema nekad je često citirala tefsir o Jusufovom, a. s., tumačenju sna vladara Egipta o sedam mršavih i sedam debelih krava, sedam zelenih i sedam suhih klasova pšenice. Jusuf, a. s., tumačio je da krava predstavlja vrijeme, odnosno godinu, a u tefsirima se tumači kao stoljeće.

Prvih sedam stoljeća živjeli su imami mezheba, ashabi, pirovi tarikata, sakupljači hadiskih djela, a narednih sedam stoljeća pišu se samo komentari i poziva se na znanje iz prvih sedam stoljeća. Ulema je napravila paralelu o sedam stoljeća koje preživljavaju zahvaljujući angažmanu prvih sedam.

Mustafa ef. Čolić, znameniti imam i nakšibendijski šejh, o tome je govorio da je “prvih sedam stoljeća od Muhammeda, a. s., ofanziva, a drugih sedam defanziva”. Spominje se i godina petnaesta, pa je ulema o njoj tek rekla da će biti vrlo zanimljiva. Neki kažu da je riječ o kraju, o poravnanju svega.

No, rasprava o Kijametskom danu nezahvalna je tema jer je u domenu božanske stvarnosti koja je ljudskom rodu nedokučiva. Znamo tek da je putem poslanstva preporučeno da smo i nastupajućim Kijametskim danom dužni zasaditi voćku ako nam je u ruci. Stoga, činjenje dobra i opće koristi nam je propisano i u slučaju Sudnjeg časa, pa je svako prepuštanje sudbini i svaka beznadežnost nedozvoljena.

Naš Kadija će na ovo brižljivo zafitiljiti brk i po bošnjački odahnuti, baš kao što odišu plemenitost i vrlina kada se ocrtaju na čovjekovoj čehri.

Uostalom, kakva je bila perspektiva čovjeka u srednjem vijeku, uslijed kuga i stogodišnjih ratova? Nikakva. Zacijelo im se priviđao Sudnji dan. U svakom vremenu, svakom čovjeku, sudnji čas propisani je edžel, toliko znamo.

Tada prestaju naša djela, a ona koja smo ostavili iza sebe svjedočit će o nama. O nekome njegova djeca, o nekome vakufi, a o nekome proljetna voćka koju je zasadio. Ako se neki vrabac pogosti s nje nakon naše smrti, naš trud neće biti uzaludan, naš će edžel procvrkutati jezikom ljubavnim.