Blizu 180 godina u dokumentima, ali i u praksi živi ideja “Velike Srbije”. Tada je to bilo Načertanije – program spoljne i nacionale politike Srbije na koncu 1844. Danas je to Memorandum 2, ili nešto treće. Tu ideju generira, dorađuje, prilagođava vremenu SANU i SPC, a politika je tu da je realizira. Nešto manje agresivno, a možda mudrije, istu politiku prema Bosni ima i Hrvatska. Nažalost velikodržavničke ideje zaživjele su i u srpskom i hrvatskom narodu, tako da sve politike, prije svega u srpskom, a sve više i hrvatskom korpusu, bez obzira na to da li su ljevičarske ili desničarske, imaju kao prioritet širenje teritorija, stvaranje velikih država, a nauštrb Bosne i Bošnjaka. Neko će reći da nije tako, imamo u srpskoj politici Čedomira Jovanovića, Vesnu Pešić, Žarka Koraća, u hrvatskoj politici Stjepana Mesića.

Da, imamo, odnosno imali smo. Ali njihove ideje nisu zaživjele u srpskom i hrvatskom narodu. Naprotiv, potpuno su propale, istopljene, više ne postoje. Sada samo postoje, kod nekih skrivene, a kod većine potpuno otvorene, otvorenije nego ikada u historiji ideje “Velike Srbije” i “Velike Hrvatske”. Kada se ukaže prilika da se ratom okupira dio Bosne, onda se to ostvaruje ratom. Kada se ukaže prilika da se mirnim putem to uradi, onda se radi mirnim putem.

Ove politike oduvijek imaju podršku zapadnoevropskih zemalja, dobrim dijelom i SAD-a, samo su one nekada skrivene, a nekada otvorene (ta podrška uglavnom proizlazi iz islamofobije zapadnoevropske politike, koja je prisutna i prije 11. septembra 2001. godine. Bošnjaci su politički organizirani muslimani u Evropi. Za njih je to nedopustivo). Danas su vrlo otvorene, a prije 30 godina, kada je izvršena agresija na Bosnu, bile su skrivene i ulijevale su nadu, lažnu nadu bosanskim patriotama i Bosni. Da se razumijemo. Zapad je podržao put Bosne ka nezavisnosti i suverenosti samo da bi zaštitio Hrvatsku i teret rata prenio na Bosnu. I izlazak Hrvata na referendum i podrška nezavisnosti u Bosni imala je to za cilj.

No, krajnji cilj bio je ratom podijeliti Bosnu, pobiti i raseliti Bošnjake, te na koncu dobiti “Veliku Hrvatsku”, “Veliku Srbiju” i “Malu Bosnu”, koja bi najviše ličila na Palestinu i vremenom bi nestala. U prilog tome ide: embargo na uvoz oružja, što je u praksi osjetila samo Armija RBiH; mnogobrojni mirovni pregovori nauštrb jedinstvene Bosne; te na ratnom koncu Dejtonski mirovni sporazum, kad se vidjelo da je Armija RBiH sačuvala Bosnu i da bi je mogla osloboditi u cijelosti. Ovaj sporazum napravljen je s predumišljajem: kao pretpostavka za mirno urušavanje Bosne i uništavanje Bošnjaka. I od tada, od Dejtonskog mirovnog sporazuma do danas, radi se na tome.

Prvih godina nakon okončanja agresije, dok su još bile podijeljene obavještajne službe u Bosni i Hercegovini, AID (jedina služba od tri koja je radila za Bosnu, a ne protiv nje) je došla do dokumenta obavještajne službe jedne od zapadnoevropskih zemalja u kome je stajalo da se ne smije dozvoliti da se među Bošnjacima pojavi osoba koja će biti lider i iza koje će bezrezervno stati određeni procenat Bošnjaka. Nisam siguran koji procenat je stavljen, ali mi se čini da je to 13 posto. Kada se govori o liderstvu, misli se prije svega na političkog lidera, ali može biti i vjerski lider, intelektualni predvodnik, oficir – veteran Armije RBiH. Da bi se spriječila pojava takvog lidera, stoji u tom dokumentu, treba koristiti medije, nevladine organizacije itd. Ovim dokumentom je sve rečeno i trasiran je put kojim se trebalo kretati ka uništenju Bosne i marginalizaciji Bošnjaka.

Ako sada analizirate, recimo u periodu od 1997. do 2002. godina, tada utjecajne sarajevske medije, nedjeljne novine Slobodna Bosna i Dani, a nešto kasnije i političku emisiju 60 minuta na FTV-u vidjet ćete da je uređivačka politika tih medija bila na tragu pomenutog dokumenta. Ne postoji ni jedan ratni ni do tada poratni istaknuti bošnjački političar, intelektualac, vjerski predvodnik, oficir koji iz broja u broj, iz emisije u emisiju nije bio prikazivan kao kriminalac, lopov, izdajnik, ratni zločinac, saradnik KOS-a ili DB-a. Na udaru su bili svi koji su nešto značili: Alija Izetbegović, Ejup Ganić, Edhem Bičakčić, Hasan Čengić, Rasim Delić, Atif Dudaković, Mehmed Alagić, Mustafa Cerić, SDA, Islamska zajednica, Armija RBiH, BZK “Preporod”, MDD “Merhamet”, sve te institucije prikazivane su kao leglo korupcije, kriminala, nepotizma, izdaje.

Sjetimo se i djelovanja raznih NVO. Sjetimo se GROZD-a, priča o “zlatnim kašikama”, o hodžama pedofilima i razvratnicima, o uvođenju homoseksualizma kao normalne pojave u naše društvo itd.

Pridružila se tome i, uvjetno rečeno, bošnjačka politika, sjetimo se vladavine Alijanse 2000.-2002. godine, kada su Bošnjaci proglašeni potencijalnim islamskim teroristima, kada je izmišljena teroristička “Alžirska grupa”, kada su hapšeni generali Armije RBiH.

Nažalost, dobrim dijelom cilj je postignut. Bošnjaci su potpuno raspamećeni, razdijeljeni, nepovjerljivi jedni prema drugima, bježe od mogućnosti da poštuju nekog kao lidera, srljaju. Sve se više gubi nacionalni identitet, tradicija, kultura, jezik. Prisutni su kompleksi niže vrijednosti, nažalost i štokholmski sindrom. Na takvo tlo, na takav narod, lahko je djelovati. I to se radi sve otvorenije. Samo se na bošnjačkoj političkoj sceni svaki izborni proces pojavi po jedna ili više političkih stranaka nastalih izlaskom pojedinaca iz drugih stranaka, uglavnom iz SDA. Te stranke nastaju iz neznanja i raspamećenosti koju sam pomenuo, ali nažalost nije isključeno da su neki akteri potkupljeni ili ucijenjeni od promotora velikodržavničkih ideja susjeda.

Onog trenutka kada se Bošnjaci potpuno politički marginaliziraju cilj će biti postignut. Imat ćemo “Veliku Srbiju” i “Veliku Hrvatsku” i “Malu Bosnu” ili “Saraj-Palestinu”. A na marginalizaciji se intenzivno radi nakon posljednjih izbora tako da se pobjednik izbora potpuno zanemaruje, a za važne političke aktere uzimaju stranke koje imaju jednog izabranog predstavnika, i to na kantonalnom nivou, i stranke koje su formirane kao lokalne, općinske i koje imaju taj lokalni kapacitet. Kada se uvede u praksu princip da manjina može vladati većinom, onda je završen proces depolitizacije Bošnjaka. Ostajemo marginalna skupina bliža plemenskom nego političkom biću, biću zajednice.

Naravno da to ne bi moglo da se odvija bez podrške Zapada i visokog predstavnika. Već nekoliko godina šetaju Bosnom razni pregovarači iz SAD-a, EU-a i pokušavaju da “slome” Bakira Izetbegovića. Palmer, Eichhorst, Escobar, ambasadori, Schmidt. Odluka Schmidta u noći izbora sve je rekla. Poslije izbora pronađene su iako prilično marginalne, ali vrlo kooperativne političke snage među Bošnjacima da vode procese i predstavljaju interese Bošnjaka i Bosne. Za kratko vrijeme vidjeli smo gdje nas vode ti procesi, što dalje od NATO-a, što dalje od snažne Bosne, a što više marginalizaciji, podređenosti i političkom nestajanju.

Možemo stvari posmatrati i u nešto širem kontekstu, kontekstu pitanja Balkana, gdje Zapad, a vjerovatno u nekom dosluhu s Rusijom, rješava pitanje Balkana tako da zadovolji veće narode: Srbe, Hrvate i Albance, a na štetu Bošnjaka, Crnogoraca i Makedonaca. Politička dešavanja u Sjevernoj Makedoniji, a posebno u Crnoj Gori ukazuju na to. Zapad je potpuno “niz vodu” pustio svoje saradnike u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori Zaeva i Đukanovića. U Crnoj Gori s Dritanom Abazovićem dešava se proces vraćanja Crne Gore u zajednicu sa Srbijom, ili možda pod Srbiju. Naravno da se to neće desiti preko noći, ali za nekoliko izbornih procesa i pobjeda srpskog bloka u Crnoj Gori pripremit će se teren za referendum i pripajanje Crne Gore. Možda jednog dana i Crnogorci postanu Palestinci.

Ključno pitanje jeste da li Bošnjaci i bosanski patrioti imaju odgovor na procese koji se dešavaju u Bosni i oko Bosne?! Iako smo brojčano mali narod, ipak, ako pokažemo zube, prije svega politički, a i na druge načine ako zatreba, neće se moći uništavati Bosna niti se Bošnjaci kao većinski narod marginalizirati. Odgovor mora poći od poziva na jedinstvo, intelektualno, građansko, političko. Još koliko danas intelektualci moraju dići glas, napraviti front koji će djelovati, buditi građane, približavati politike. Moraju intelektualci izaći iz komfora i komoditeta i pokazati da ih se tiče.

Nužno je da se prepoznaju neznalice i politički marginalci, kao i oni koji pod ucjenama ili potkupljeni djeluju. Mora se otvoriti dijalog, iskren politički dijalog s jednom temom: opstanak Bosne, Bošnjaka i svih njenih patriota. Odgovornost na zbližavanju mora uzeti i Islamska zajednica, kao i nacionalne institucije kulture, kulturni radnici, književnici, novinari. Moraju se odrediti pravci djelovanja, strategija, nacionalni program. Nikad nije kasno. Fraza je, ali u ovom slučaju suština – Bosne i Bošnjaka će biti ako pokažemo što veće političko, patriotsko, nacionalno i građansko jedinstvo.