Republika Džibuti stekla je svoju nezavisnost 27. juna 1977, nakon niza referenduma i višedecenijske kolonijalne vlasti Francuske. Ova mala država na afričkom rogu danas ima manje od milion stanovnika, te ne posjeduje bilo kakve, globalno ili regionalno, značajne prirodne resurse. Više od 40 posto građana Džibutija živi ispod granice siromaštva, a ekonomija je na nezavidnom nivou čak i za afričke prilike. Na prvi pogled, Džibuti možda ne izgleda kao zemlja koja bi bila strateški važna velikim silama ili predstavljala bitan faktor za globalnu geopolitiku, dok u svjetskim medijima Džibuti ostaje skoro neopažen.

Međutim, Džibuti je od svoje nezavisnosti postao dom najširem spektru stranih vojnih baza na svijetu. Svoje baze u Džibutiju ima čak 7 svjetskih sila.

Imajući u obzir da je Džibuti bio francuska kolonija, te da oni i dalje imaju svoje interese na ovom području, Francuska očekivano posjeduje nekoliko vojnih baza. Već duži period ondje se nalaze vojne baze SAD-a, a baza “Camp Lemonnier” najveća je američka vojna baza u Africi. Tu su još vojne baze Japana, Italije, Španije, Kine i Saudijske Arabije.

Planiraju se gradnje novih vojnih baza postojećih “igrača”, dok je također i Indija izrazila želju za izgradnjom sopstvene vojne baze u Džibutiju.

Šta je to što ovu državicu na Crvenom moru čini tako privlačnom za svjetske vojne sile?

Blizina Džibutija nestabilnim regijama na Bliskom istoku i Africi čini ga savršenom lokacijom za vojne baze onih globalnih imperija koje imaju interese na ovom području. Ono što je najvažnije, za SAD i njene saveznike baze u Džibutiju omogućuju im lahak pristup njima interesantnom geostrateškom području uz pomoć kojih neometano izvršavaju intervencije u ovom dijelu svijeta.

U posljednjem periodu afrički saveznici SAD-a počeli su djelomično otkazivati poslušnost Americi, te njihovim intervencijama na Bliskom istoku, priklanjajući se novim globalnim “igračima”. Nerijetki su i slučajevi u kojima matične države iznose niz novih zahtijeva, ili ograničenja po pitanju stranih vojnih baza na njihovim teritorijama, te to Americi i njenim saveznicima stvara nestabilnost u pogledu improvizacije postojećih ili otvaranja novih vojnih baza.

Džibuti u tom pogledu ne postavlja ograničenja u vrsti ili cilju vojnih akcija koje se mogu pokrenuti iz baza s njihovih teritorija, te je ovaj kontinuitet i fleksibilnost i više nego interesantan globalnim silama. Džibuti je “sigurna luka” vojnih baza već dugi niz godina, što ih također čini pouzdanim strateškim partnerom.

Zakup zemljišta za vojnu upotrebu glavni je ekonomski spas Džibutija. Sjedinjene Američke Države plaćaju 63 miliona dolara godišnje na desetogodišnji zakup područja, dok Kina plaća 20 miliona dolara godišnje uz kombinaciju s finansijskim ulaganjima u drugim sektorima. Tu su, naravno, i višemilionski iznosi drugih država koji se slijevaju u budžet. Vlada Džibutija naravno može odbiti bilo čiji zahtjev za izgradnju baze, ali njihova je ekonomija po svim parametrima bez ovih ulaganja neodrživa, te bi napuštanje stranih vojnih sila državu odvelo u bankrot.

Somalija, na jugoistoku, godinama je leglo nemira te nestabilnosti, a pirati i militantne skupine predstavljaju ozbiljnu prijetnju međunarodnom brodskom saobraćaju, ali i regiji uopće. Nadalje, u Jemenu se od 2014. godine vodi građanski rat, a nalazi se na manje od 20 milja sjeveroistočno preko tjesnaca Bab-el-Mandeb. Svi ovi faktori nestabilnosti mogu ugroziti neometani transport nafte, koji je od krucijalne važnosti za interese zapadnih sila i SAD-a

Kina je otvorila svoju prvu vojnu bazu u Džibutiju u julu 2017. godine, nekoliko kilometara sjeverozapadno od američke vojne baze “Camp Lemonnier”, u kojoj je raspoređeno 4.000 američkih vojnika, te vojne baze Japana i “Baze 188” francuskog ratnog zrakoplovstva. Ovo je prva vojna baza u Džibutiju, države koja nije tradicionalni i strateški saveznik SAD-a, te je samim tim Džibuti dodatno dobio na značaju.

Uspostavljanje kineske baze dolazi nakon višegodišnjeg povećanja kineskog angažiranja u Africi i na Bliskom istoku. Kina je postala najveći strani investitor na afričkom kontinentu, a polovina nafte koju Kina uvozi prolazi kroz tjesnac Bab al-Mandab. Većina kineskog izvoza za Evropu transportira se također kroz Adenski zaliv i Suecki kanal. Džibuti je postao dio “Novog puta svile”, kojim Kina želi da osvoji nova tržišta. Džibuti se sjajno uklopio u tu sliku kao mala država koja se nalazi na najvažnijem pomorskom putu u trgovini Evrope i Azije.

Ekspanzija kineske ekonomije, koju prati i vojna ekspanzija koja štiti te interese, odavno je upalila crveni alarm u Washingtonu, te se njihova netrpeljivost očitava čak i na ovom području. Najnoviji veliki projekt kineskih ulagača jeste slobodna trgovinska zona, s kompletno novom kineskom lukom, a cijeli projekt će kroz godinu dana biti završen, dok je već sada ovdje aktivno preko 700 kineskih kompanija.

Također vanjski dug Džibutija sada iznosi 85 posto BDP-a, a dvije trećine tog duga otpada na dugovanja Kini, koja je već duži period njihov glavni kreditor. Pentagon i vlasti u Washingtonu s razlogom strahuju jer su Džibuti smatrali zonom njihove dominacije i, dok napetost raste, brojni geopolitički analitičari navode da bi u slučaju bilo kakve eskalacije sukoba ovih imperija njihov bojni teren mogao biti upravo Džibuti.

Svjetski mediji strahovali su 2018. godine, kada je Ministarstvo odbrane SAD objavilo saopštenje kako su njihovi piloti iz baze u Džibutiju zadobili ozlijede od vojnih lasera upućenih iz kineske baze. Ovaj je incident kineska strana negirala, a glasnogovornica kineskog Ministarstva vanjskih poslova Hua Chunying izjavila je kako su američke optužbe potpuno nespojive s činjenicama. Tenzije nisu nasreću dalje eskalirale, ali netrpeljivost i rivalitet su ostali.

Također, Kina se ovdje, pored svog globalnog konkurenta, susreće i sa svojim starim “neprijateljem” Japanom. Njihovi diplomatski i teritorijalni sporovi nikada nisu riješeni, a svaki azijski spor između Kine i Japana toliko je opasan da je moguće da će sukobe premjestiti daleko od svojih država, a to bi moglo biti upravo ovdje. Kina je 2017. godine optužila Japan kako njihovi vojni brodovi šalju ronioce koji špijuniraju kinesku mornaricu, te su samim dolaskom u Džibuti započele tenzije i s japanskom stranom.

Cjelokupna ovisnost stranim vojskama i prisustvo globalnih imperija na ovom prostoru najviše je ostavilo traga na demokratske procese u ovoj državi, ali i na ekonomiju. Nikome nije u cilju napredak ekonomije Džibutija, ali ni demokratska tranzicija. Ekonomija ove države iz njihovog ugla mora biti ovisna o njihovom kapitalu, a vladajuće elite stabilan i fleksibilan partner. Rezultat ovakvog stanja jeste višedecenijska diktatorska vlada s jednim od najnižih indeksa u polju ostvarenih ljudskih prava.