Na današnji dan, 19. maja 2023. godine, fizički nas je zauvijek napustio Dževad Karahasan – akademik, pisac i mislilac čije je djelo odavno nadraslo granice književnosti i postalo dio kulturnog identiteta Bosne i Hercegovine. Njegova smrt ostavila je duboku prazninu u javnom i intelektualnom prostoru, ali i podsjetila na veličinu autora čija su djela, eseji i misli decenijama oblikovali način na koji promišljamo Bosnu, Evropu i čovjeka.

Karahasan je pripadao onoj rijetkoj vrsti pisaca koji su istovremeno bili duboko ukorijenjeni u vlastitu kulturu i potpuno otvoreni prema svijetu. Rođen 1953. godine u Duvnu, obrazovan u Sarajevu i Zagrebu, tokom karijere predavao je na brojnim evropskim univerzitetima, a rat u Bosni i Hercegovini 1992. godine zatekao ga je na mjestu profesora, kasnije i dekana Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Iz ratnog iskustva izašao je bez gorčine, ali s još snažnijim uvjerenjem da je kultura ono što jednu zemlju održava na okupu.

Sugovornici da, sljedbenici ne

Za njega književnost nikada nije bila bijeg od stvarnosti, već prostor susreta. Otuda i njegova poznata misao: "Razlog zašto ne bih pristao biti najbolji… je što taj koji je najbolji ima sljedbenike. Ja ih ne trpim. Meni trebaju sugovornici."

U toj rečenici sažet je njegov etički i estetski stav. Nije želio publiku koja aplaudira, nego ljude koji misle, propituju, razgovaraju. Bio je pisac dijaloga – sa savremenicima, sa tradicijom, ali i sa samim sobom.

Njegove knjige prevedene su na više od dvadeset jezika i nagrađene brojnim priznanjima, među kojima se posebno ističe Goetheova nagrada za književnost, jedno od najprestižnijih evropskih književnih priznanja koje nosi ime Johanna Wolfganga von Goethea. Time je Karahasan i formalno potvrđen kao evropski pisac svjetskog formata. Ipak, sam je često isticao da mu je važnije kako ga čitaju nego kako ga nagrađuju.

Paradoksalno, grad o kojem je možda najviše i najljepše pisao nikada ga nije nagradio Šestoaprilskom nagradom. A Sarajevo je u njegovim djelima bilo mnogo više od geografije – bilo je metafora svijeta, prostor susreta Istoka i Zapada, mjesto gdje se različitosti ne sudaraju nego razgovaraju.

U romanu "Istočni Diwan", ali i u brojnim esejima, Karahasan pokazuje da svaki čovjek u sebi nosi i Istok i Zapad, i razum i emociju, i znanje i vjeru. Negirati drugog, učio nas je, znači osiromašiti sebe. Otvorenost prema drugom – u sebi i izvan sebe – jedini je put ka punini života.

Sloboda je u vama

- Dobra književnost ne uklanja iz svijeta ništa nego ljudima pomaže da prepoznaju sebe i ono radi čega ima smisla trpjeti život - govorio je.

U vremenu u kojem su brzina, površnost i buka postali dominantni obrasci, Karahasan je branio sporost, razgovor i sumnju. Sumnju kao intelektualnu vrlinu. Nije vjerovao u apsolutna znanja, ni u ideologije koje nude konačne odgovore. Smatrao je da je upravo svijest o vlastitom neznanju početak istinske mudrosti.

Njegov bliski prijatelj fra Mile Babić zapisao je da je Karahasan bio uvjeren kako apsolutno znanje – bilo u ime religije, nacije ili nauke – vodi u katastrofu. Nasuprot tome, on je birao dijalog i poniznost pred složenošću svijeta.

Često je govorio i o slobodi, ali ne kao o političkom sloganu.

- Sloboda je, pobogu, u vama -  isticao je, upozoravajući da čovjek koji svoj život svede na moć, karijeru i novac ne može biti istinski slobodan.

Njegove knjige doživljavao je kao "pisma nepoznatim prijateljima". U tim pismima razgovarao je s velikim duhovima prošlosti – od Aristofana i Mihaila Bulgakova do Omara Hajjama i Feriduddina Attara – ali i s običnim čovjekom koji traži smisao u nesigurnom svijetu.

Nakon teške bolesti preminuo je u 70. godini života. Sahranjen je u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu, gradu koji je volio i kojem se uvijek vraćao.

Možda je najprecizniji sažetak njegove filozofije stao u jednostavnu rečenicu kojom je znao završiti razgovore: "Nemojte se bojati. Strah je temeljni ljudski grijeh, iz straha potječu svi problemi. Otkako je izgubio strah u Boga, čovjek se boji svega drugoga.“

U vremenu koje i danas proizvodi strahove, podjele i nesigurnost, te riječi zvuče snažnije nego ikada. Fizički nas je napustio, ali kao pisac i mislilac ostao je prisutan – u knjigama koje traže sugovornike i u ideji da je kultura ono što nas, uprkos svemu, drži zajedno.

Mudre misli koje ne smiju pasti u zaborav, posuđene iz intervjua potpisnika ovih redova:

"Vi znate da je Bosna vjerovatno jedina država bez građana. Po Dejtonskom ustavu mi nismo građani, mi smo samo pripadnici nacija."

"Problem je u tome što mi živimo u vremenu fundamentalizma i fundamentalista, a fundamentalista je čovjek koji nema vjere. On ima malo znanja o religiji, ne o vjeri, i pokušava sa to malo znanja nadomjestiti odsustvo vjere."

"Pobune i ratove pokreću oni koji se bore za privilegije. Jedni da ih ne bi izgubili, i drugi dovoljno bogati da bi ih stekli. Mislim da to objašnjava ovu užasnu dijalektiku smrti, dakle ratove koji se stalno ponavljaju. Velike imperije nastaju ratovima i za njih je rat jedan od važnih oblika privrede."

"Evropa nikada ne bi mogla saznati sebe da nije imala islamski svijet tu prekoputa, kao što islamski svijet nikad ne bi sebe saznao na ovaj način da nema Evropu. Mi jedni drugima trebamo, mi jedni drugima pomažemo da prepoznamo i shvatimo sebe. Jedino tako možemo preživjeti."

"Nama je prividno znanje potpuno pojelo život. Svi hoće da budu bogati, moćni i lijepi. Svi hoće da se podvrgnu estetskoj operaciji. Svi hoćemo da izgledamo, niko neće da bude."

"Ja se samo trudim da se čak ni u životu koji mi je mnogo manje važan od književnosti, ne određujem ideološki jer ideologija je lažna svijest."

"E to licemjerje, ta lažljivost ideološki uspaljenog uma je jedan od temeljnih problema Bosne danas. Drugi veliki problem je to što smo svi, što je društvo jako ideologizirano, tako da od ideoloških modela, projekcija ne vidimo stvarnost. Svakodnevni stvarni život je nešto posve drugo od naših ideoloških projekcija. Onog momenta kad vratimo sebi sposobnost da vidimo lice umjesto ideološke projekcije, da vidimo čovjeka umjesto ideološkog modela, mislim da će se stvari pokrenuti prema nekom mogućem rješenju."

"Pred činjenicom Srebrenice ostajem nijem zbog žrtava i zbog počinitelja jer, tugo, o meni govore i jedni i drugi, jer su i jedni i drugi ljudi. O meni govori sudbina žrtava jer ja ne znam zašto su na mjestu žrtava danas oni, a nisam ja. To nije moja zasluga, ja ne znam nijednog odgovora. Ali i počinioci, oni su ljudi. Bože, ja sam, srećom, u ovom užasu bio na strani žrtava. Valja nam živjeti sa sviješću o tome da se to dogodilo, valja nam živjeti pored onih kojima se dogodilo, valja nam, o užasa, živjeti sa onima koji su to učinili, valja nam živjeti sa sviješću da će se to ponoviti. Nadajmo se ne opet u Bosni, nego negdje daleko tako da ćemo o tome moći filozofirati, izgovarati mudre frazetine ili se praviti da pomažemo. Šta je jedino čemu se možemo nadati, to je ne dozvoliti da to potone u zaborav. Pri tome koliko god me u nijemost gura užas bola, trpnje, toliko me u nijemost gura i strah od užasa pred onim što su ljudi spremni učiniti svojoj braći ljudima".