BIO JE BRILJANTAN STUDENT
Rođen sam u Sarajevu, u nekadašnjoj Zrinskog-čikmi, a današnjoj Ćumurija-čikmi. Odatle se vidi vojni zatvor u koji su moga babu odveli, na Obali ima jedna zgrada u kojoj je bio vojni zatvor. Osnovnu školu sam završio na Drveniji, gimnaziju završio odmah do, a onda Ekonomski fakultet, koji je bio udaljen stotinjak metara. I onda počeo raditi u Privrednoj banci, u njihovoj velikoj, lijepoj zgradi na Obali. Čitav sam svoj radni vijek proveo u bankarstvu i u penziju sam otišao iz Vakufske banke. Pripadam sarajevskoj raji, a ujedno sam bio i hodžin sin. Društvo mi je bilo višenacionalno i prije i poslije rata tako da se i kroz to vidi kako smo odgajani. Bilo nas je troje djece, dvije sestre i ja. Jedna je sestra preselila. Pogledajte kako smo se rađali. Najstarija sestra rođena je 1941, mlađa sestra 1945, a ja sam rođen 1951. godine. Sve poslije nekih krupnih dešavanja. Sve to govorim zbog konteksta i današnjih priča o Huseinu Đozi.
Otac je bio iz malog sela kod Goražda, ali je uspio doći do Al-Azhara. Uspio je svojom pameću, učenjem, u svakoj od tih obrazovnih institucija istakao se kao vrijedan i prirodno inteligentan. Kada odem u njegovo selo i kada pogledam oko sebe, vidim svega nekoliko kuća. Okolo su brda preko kojih je pješačio do škole. Ipak, uspio je da se odškoluje. Za studij na Al-Azharu je dobio stipendiju nakon što se dokazao kao svršenik medrese. Odlično je znao arapski jezik i u Kairu je bio briljantan student. Kasnije su to na fakultetu znali da cijene i svake je godine, najmanje jednom, išao u Kairo na redovne njihove sesije. Jedne mu je godine rektor Al-Azhara ponudio da doktorira, ali babo na to nije pristao, nije time bio opterećen. Bio je veoma cijenjen u Egiptu, ali i u čitavom islamskom svijetu. Nema kongresa vezanog za muslimanski svijet da na njega nije bio pozivan. Mnoge bi pozive dobio kada je taj kongres ili seminar već bio završen. Zadržalo ih negdje.
ODGAJAO ME U DUHU TOLERANCIJE
Kada je počeo Drugi svjetski rat, otac je bio u Sarajevu. Ni ja ne znam puno o tome kako je došlo do toga da se pridruži SS-u, ali stvari moramo staviti u kontekst tog vremena kako bismo razumjeli zašto se na to odlučio. S babom o tome nikad nisam razgovarao, on jednostavno mene nije htio time opterećivati. Babo je bio potpisnik Rezolucije “El-Hidaje” 1941. godine. Malo se to spominje kada se o njemu govori, neki se drugi spominju, ali on rijetko. Tih ratnih godina bio je veoma aktivan, aktivno je radio u “Merhametu”, imam dokumente gdje ga, recimo, “Merhamet” šalje u Tešanj 1941. godine da uredi tamo stvari. Pripadao je tada jednom krugu istaknutih muslimanskih intelektualaca.
Kada sam bio dijete, niko me nikada nije prozvao ili provocirao zbog očevog učešća u njemačkoj vojsci. Zaista nije. O tome se nije pričalo. Babo time nije htio da me opterećuje. Imao je jedan ožiljak na ruci i rekao je da ga je zaradio dok je radio u zatvoru u Zenici, i to je sve što mi je ispričao o zatvoru. Nije imao ni onu tetovažu SS-a što se nekad spominje. Otac nije imao nikakav dokument, ni fotografiju ni uniformu ni bilo šta vezano za službu u SS diviziji. Kući je došao kao civil. U maju 1945. godine to je za njega bila završena priča. Mene je odgajao u duhu tolerancije i u duhu onoga što jesu ljepote i specifičnosti bosanskog islama. Poznavajući karakter, ljudske kvalitete i moral svog oca, ja čista srca mogu reći da on nije bio fašista.
Nikad nije postojao niti je iko ikad mogao dokazati da je moj otac počinio bilo kakav zločin. Niko to nije ni isticao niti mu je stavljao na teret. Otac jeste bio u uniformi, ali nije bio vojnik. On je bio imam i održavao je vjersku službu. Bio je u pratnji muftije Huseinija, obilazio je muslimanske vojnike tokom obuke, predvodio namaz. To su bile njegove dužnosti.
POKOLJI MUSLIMANA UTJECALI SU NA NJEGA
O detaljima ratnih susreta s muftijom ne znam ništa. Znam da su se susretali nakon rata tokom njegovih putovanja. Očito je da je babo bio interesantan muftiji. Mislim da je muftija vrbovao oca da se priključi tabori-imamima. To je, očito, bio njegov projekt. Ključ muftijinog angažmana bila je Palestina i on se svezao s Hitlerom misleći da će tako riješiti pitanje Palestine, ali i pitanje Bosne. Htio je zaštititi Palestinu, a u Bosni spasiti muslimane od četničkog pokolja i on je jedini način za to vidio u savezništvu s Hitlerom. Bošnjaci su se brzo osvijestili kada su vidjeli da ih pokušavaju gurati u neke druge borbe.
Mene je zanimalo zašto je, zapravo, formirana ta SS jedinica. Zašto su muslimani išli u tu jedinicu? Išli su da bi se zaštitili od pokolja četnika. Otac, naravno, zna šta se dešava u Istočnoj Bosni, zna da su u toku pokolji muslimana koje niko ne štiti. U presudi babi stoji da je otišao dobrovoljno, ali babo je bio vrbovan i pokolji muslimana, uvjeren sam, utjecali su da se odluči na odlazak.
Kada je pala Hitlerova Njemačka, otac se vratio u Sarajevo. Koliko znam, bio je i u Mađarskoj, a kući se vratio iz Njemačke. Nije prošlo puno dok nam nisu pokucali na vrata i odveli ga. Moja sestra se toga sjeća, ona mi je pričala da su oca vojni policajci odveli iz stana u kojem su živjeli i da su ona i mati svaki dan gledali ka zgradi zatvora ne bi li ga ugledali. Sve im je bilo nacionalizirano i ostala je ta daidžina kuća u kojoj smo živjeli u jednosobnom stanu.
Majka je bila žrtva. Almasa Đozo rođena Brčkalija. Negdje ima zapis o mojoj majci, da je bila jedna od najljepših i najbogatijih Sarajki. Kada je babo otišao u zatvor, ostala je sama s dvije djevojčice, a bila je domaćica. Kada je babo izišao iz zatvora, zagrlio je moju sestru i rekao joj: “Ja sam tvoj babo!” Ona mu se otrgla iz ruku, rekla da nije i da je njen babo u zatvoru. Ima u dokumentaciji papir na kojem je zapisano koliko je stotina dukata mati iznijela od kuće i prodala u Zlatarskoj ulici da bi preživjela s djecom. Kasnije sam našao taj papirić na kojem je ona zapisivala šta je mijenjala i koliko je koštalo. Umrla je mlada, u 57. godini. Sjećam se, otac je jedne godine išao u Egipat i rekao je majci da će se sresti s muftijom Huseinijem. Jedna mirna žena, koja je sve to preživjela, tada je planula. Nisam sve dobro čuo, ali je govorila o tome koliko se napatila, koliko je bila žrtva očevog zatvora i da je muftiju smatrala odgovornim za to. Ona je to govorila iz svoje perspektive. Eto, značajno je i to što muftija nikada nije suđen. Umro je na slobodi iako je bio ideolog svih tih dešavanja.
NAKON KAZNE, UŽIVAO JE VELIKU POTPORU TADAŠNJIH VLASTI
Babo je osuđen na pet godina. Smatram da je malo dobio kakva su vremena tada bila, kako su drugi prolazili i kako se pričalo da partizani strijeljaju za ukradenu jabuku. Čitao sam da je Zlatko Hasanbegović izjavio da je dobio tako malu kaznu jer je sarađivao s komunistima. Mislim da to nije tačno. Mislim da su druge stvari bile u pitanju. Otac je bio neka vrsta moraliste, nije počinio nikakav zločin. Osuđen je zbog pripadnosti. Pet godina, naravno, puno je, ali koliko su drugi dobijali, dobro je prošao. Cijelu kaznu je odslužio iako se priča da ga je Naser oslobodio. Bio je u Zenici pa u Stocu. Moja rahmetli majka ga je posjećivala u Stocu. Svugdje se nađe finog svijeta, tako je i u Stocu bila fina porodica Mehmedbašić, kod koje je majka odsjedala kada je išla ocu u posjetu. Ali, eto, vraćena su mu sva građanska prava 1952. godine. Imam i taj dokument.
Početkom pedesetih babo izlazi iz zatvora, i to su za nas bili teški dani. Prvo se zaposlio u kožari, iznad Bakija, u blizini Baščaršije. Tu je bio nekakav otkup kože. Onda se zaposlio kao knjigovođa na Markalama u firmi “Metal Export”. To je bio period našeg vrlo skromnog života sve dok nije prešao u Islamsku zajednicu i dobio malo bolju plaću. Imao je zvanje prosvjetno-vjerski referent.
Nakon što je otac odslužio kaznu, uživao je veliku potporu tadašnjih vlasti. Bila je to, nazovimo je tako, neka muslimanska strana u vlasti koja je potajno čuvala oca, čuvala mu leđa. Reis Naim Hadžiabdić pomogao je ocu u nekoliko navrata, reis Kemura je tu također odigrao veliku ulogu, mada je on puno sarađivao s komunistima, ali mislim da je svaki reis sarađivao s komunistima jer su jednostavno morali tako raditi da bi bili postavljeni. Možda je neskromno, ali je tako, svi su oni bili tri stepenice ispod mog oca kada je u pitanju intelekt. Otac im je pisao govore, referate, hutbe. Znali su ga često imami sarajevskih džamija zamoliti da im nešto napiše za hutbu.
Ja nisam bio u Partiji pa zbog toga nisam imao neku veliku karijeru, ali mene nije niko sputavao zbog očeve prošlosti. Otac o svojoj službi u Handžar diviziji nije nikome pričao. On je uglavnom bio van kuće, odlazio bi rano ujutro i vraćao bi se kući uvečer oko sedam. Kancelarija, medresa, fakultet, to su bila mjesta na kojima je boravio. Vikendom ujutro bi znao otići u “Parkušu”, imao je jedan sto u izlogu koji je gledao na ulicu. Ponio bi notes, Oslobođenje i Politiku. Pročita novine, popije kahvu, sjedi i piše. Stalno je pisao, bez obzira gdje se nalazio. Više danas imam problema zbog oca nego što sam imao u to doba.
NJEGOV RAD DOKAZUJE DA NIJE BIO FAŠISTA NI NACISTA
Moj otac nije bio ni isključiv, a kamoli da je bio fašista. Kako je nas odgojio, kako se ophodio s ljudima, sve govori u prilog tome. Njegovo pisanje i njegov rad dokazuju da nije bio fašista ni nacista. Otac je javno djelovao, niko mu nije zabranjivao rad. Da je bio fašista, ne bi to mogao. Njega jesu svako malo pozivali na informativne razgovore, ali su agenti nakon tih razgovora s njim ostajali otvorenih usta. Zato jeste mogao raditi i plasirati svoje ideje. Jedno od njegovih najvećih postignuća, i na šerijatu zasnovano, jeste način prikupljanja zekata i vitri. Ono što se svake godine prikupi u Islamskoj zajednici. Ljudi uplaćuju, dobiju priznanice za to i tako se finansira rad Islamske zajednice, škole, medrese, fakultet. Babo je dao i veliki doprinos tome da muslimani postanu Muslimani. O tome je pisao i Atif Purivatra. Ono na što je posebno bio ponosan jeste njegova uloga u aktiviranju omladine, ne smije se zaboraviti ni prva generacija studenata Fakulteta islamskih nauka. Hasan Čengić, Hilmo Neimarlija, Adnan Silajdžić, Enes Karić... Puno su i oni pisali o predavanjima mog babe na fakultetu, kako su bila zanimljiva, kako je često diskutirao s Čengićem, koji je uvijek imao kojekakva pitanja.
Jugoslavenske vlasti i jugoslavenske firme koristile su autoritet Huseina Đoze u islamskom svijetu. Ja to znam, to je tako bilo, pogotovo kada su u pitanju privreda i Nesvrstani. Nema firme koja je htjela posao u islamskim zemljama a da nije od Đoze tražila preporuke. Za ministra u Egiptu, za ministra u Libiji i tako dalje. Tražili su njegove pisane preporuke. Firme su dobijale poslove zbog mog rahmetli oca, zbog njegovih pisama koje je on slao vlastima islamskih zemalja. Otac bi napisao pismo i uputio direktora kojem ministru da to pismo uruči i tako bi završavao poslove.
Ljudi su u Huseinu Đozi vidjeli jednog muslimanskog intelektualca koji je bio pozitivan i za društvo. Mnogi su mu zamjerali da je podilazio socijalističkom uređenju, ali je on znao proturiti i tezu da muslimani nisu nikad bolje živjeli nego pod socijalizmom kako bi zaštitio Islamsku zajednicu i ojačao svoju poziciju. Mnogi su mu to zamjerali, ali je on to svjesno radio. Imao je veću slobodu nego što bi je imao danas. Mogao je da radi. Recimo, niko mu nije osporio pravo da bude glavni urednik Preporoda. Bio je predsjednik Udruženja ilmijje i svaki je vikend bio na terenu, okupljao imame i držao im predavanja. Organizirao im je ekskurzije u inostranstvo, u Istanbul, Španiju, Rusiju... Nemoguće je da nije imao povjerenje vlasti. Ima jedan detalj koji se tiče Džemala Bijedića, a koji govori o tome kakav je status Đozo uživao. Džemal je poslao svog rođaka Bahrudina Bijedića da ode kod babe kada se birao reis Hadžiabdić. Trebalo je da Đozo to podrži, da Hadžiabdića izguraju za reisa, a oni će Đozu čuvati i pustiti ga da radi. Babu su zaista zvali u Komisiju za odnose s vjerskim zajednicama tadašnjeg Saveznog izvršnog vijeća da kaže za koga je, ko bi trebao po njegovom mišljenju biti reis. Babo se složio da to bude Hadžiabdić jer je mogao s njim sarađivati. Ko je tačno stajao iza babe, ne znam, ali je imao jaku podršku, čak i s tadašnjeg saveznog nivoa.
ČESTO JE ALIJA DOLAZIO I TRAŽIO BABU
Sjećam se, vodio me je kod Kasima ef. Dobrače. Njih dvojica po čitav dan sjede i pričaju, a meni dosadno. Bio je veoma dobar s Alijom Nametkom, bio je veoma dobar s Kasimom Bukvićem, dedom Amera Bukvića, danas direktora BBI banke. To su bili babini kućni prijatelji. Reis Kemura je imao običaj doći nama svaki Bajram, obavezno. Otac Harisa Silajdžića nam je često dolazio, sjećam se da mi je davao bajramluk. Porodica Silajdžić mi je u lijepom sjećanju, Haris i njegove sestre, to su naši prijatelji. Babin dobar prijatelj je bio jedan štampar Kalajdžić, tamo me je babo često vodio, kod njega u štampariju blizu hotela “Nacional”. Babo je davao prostor mnogima da pišu u Preporodu, između ostalih, i Aliji Izetbegoviću. Aliji je to bila mogućnost da, preko Preporoda, iznese neke svoje stavove. Mi smo stanovali u Titovoj ulici i sjećam se da je često Alija dolazio i tražio babu. Volio je da šeta pa dođe do nas i pita ima li babe.
Otac je jednom prilikom, na nekom skupu u Kairu, stao u zaštitu Palestine, kazao je da su svi muslimani Jugoslavije spremni pomoći u njihovoj borbi. Dopisnik iz Kaira Dejan Lukić o tome je napisao tekst napavši oca i onda je babo imao problema. Tužen je, zamjerili su mu debelo. Ali je ta tužba odbačena. Od toga na kraju nije bilo ništa, ali ga je to puno sekiralo. Njemu se nije moglo ništa naći, ni u pisanju ni u javnim istupima. Sve je rađeno u duhu moderniteta i naprednih ideja te s dobrim namjerama.
ŠTA SE STERE U IME VJERE
Koliko ja znam, prije rata je samo jednom u tadašnjim medijima bilo napisano da je otac bio pripadnik njemačke vojske. Bilo je to kada je nastala afera u Bugojnu, prilikom otvaranja džamije. Otvaranju je prisustvovao Hamdija Jusufspahić, a babo je držao govor. Umjesto “Drugovi i drugarice”, kazao je “Draga braćo i mile sestre”. To je bilo nešto zbog čega je nastala afera. Digla se velika ujdurma i na televiziji se tada prvi put spomenulo da je bio saradnik neprijatelja, tokom Dnevnika je napalo babu i rečeno je da je “kolaborirao tokom rata”. Novinarski predvodnici tadašnje hajke bili su Zlatko Dizdarević i Zlatko Dukić. Dizdarević se često šepuri po televizijama, priča da sve zna o Bliskom istoku, on kao brani muslimane, sad je nezavisan i drži lekcije, a napadao je ljude u novinama, stavljao im mete na leđa. Zapamtio sam im ja to dobro. Obojica su imali takav partijski zadatak i oni su po štampi osuđivali taj događaj. Sjećam se dobro naslova u Oslobođenju – Šta se stere u ime vjere – i napali su babu što je ljude nacionalno grupirao nazivajući ih braćom i sestrama.
PRESELIO JE NA ONAJ SVIJET IZ KANCELARIJE
Babo, nažalost, nije doživio duboku starost. Pošao je ujutro na posao i žalio se da ga boli ruka. Dan ranije smo bili na vikendici, nešto radili u bašti i mislio sam da ga zato bole ruke. Otišao je na posao, u kancelariju u tadašnjoj Ulici Save Kovačevića, današnjoj Reisa Džemaludina Čauševića na Skenderiji. Odatle je otišao u Hitnu pomoć. Snimili su mu EKG i vidjeli da je preživio infarkt. Smješten je u bolnicu. Sutradan je pokušao ustati iz kreveta, pao je i... Preselio je na onaj svijet iz kancelarije, bio je aktivan, u svojoj 70. godini. Nije nikada bio bolestan, nije patio od nečega, ali, eto, nakupilo se svega. Dženaza je bila ogromna. Nisu dozvolili mikrofon pred Begovom džamijom. Kada sam odnio smrtovnicu na objavljivanje, nisu mi dozvolili da u njoj piše “preselio na ahiret” i “dženaza”. Tada je to bilo ukinuto u novinama. Na dženazi je bila sva jugoslavenska ulema i mnogo ambasadora iz stranih zemalja. Ozvučenje je bilo postavljeno na Barama, govorio je reis, govorio je Dževad Hodžić, koji je tada bio student. Bila je to jedna od rijetkih dženaza na kojima je tabut bio podignut visoko u zrak.
O ARNAUTOVOJ INICIJATIVI
Mislim da danas postoje dva izvora koja guraju takve inicijative o ukidanju naziva ulica i škola. Nisam siguran, ali se da naslutiti iz samog saopćenja Damira Arnauta ko to gura. Prvo je krenula priča na RTRS o ulicama i školama, a onda ta inicijativa u Parlamentu. Ne čudi me to od Arnauta i njegove politike, to je i očekivano, ali nisam očekivao takav stav od zastupnika SDA i nadam se da će ga revidirati. Vjerujem da će to oni i uraditi. Ovo što Arnaut radi je čisti populizam i on, naravno, ima pravo pokušati na tome profitirati, ali ne dopuštam da to radi preko leđa mog oca.
