U dokumentarnom filmu „Razgovori s Putinom“ proslavljenog Olivera Stonea, protagonist Vladimir Vladimirovič u jednom trenutku je izjavio: „Volim stvari završiti do kraja“. U slučaju agresije na Ukrajinu čini se da nema efektnog niti poželjnog kraja već se amplitude konačnog rješenja kreću od potpunog fijaska i sramnog povlačenja do pirove pobjede. Koliko će biti teško postići rješenje koje bi odgovaralo Putinu, ukazuju i dosad potvrđenih pet pogibija ruskih generala.
Ova brojka ukazuje o kakvim se improvizacijama ne terenu radi, jer konfuzija, neorganizovanost i potpuni fijasko inicijalnih planova ruske kampanje podsjeća na stanje Crvene armije prvih nekoliko mjeseci rata protiv Trećeg Rajha. Juna 1941. godine oficiri bi ginuli u jurišima s malim formacijama i onim što je ostalo od njih, obzirom na njihovu pregaženost ali i preveliku daljinu od komande koja je bila daleko od prednjeg kraja. Otprilike sličan scenario se dešava i u Ukrajini pri čemu ruski generali bivaju poslani na teren kako bi lično konsolidovali odbranu, pregrupisali snage te utvrdili buduća nastupanja i pravce napada.
Primjerice, tokom dvadesetogodišnjeg prisustva američkih trupa u Afganistanu samo je poginuo jedan general dok su Rusi za sedam dana izgubili pet. S druge strane ova brojka postaje prestiž kod ukrajinskih snaga i prema svemu sudeći tek sada započinje lov na glave visokih oficira i nema sumnje da će ruska armija morati skinuti činove i prakticirati vojnički život kao u Siriji ili Afganistanu. U ekspedicionim misijama se uglavnom skidaju činovi i bilo kakve oznake činova te paradne trake. Kako bi se sačuvali oficiri ide se toliko daleko da se po potrebi vojnici aboliraju disciplinske odgovornosti za salutiranje. U takvim uslovima vlada nepisana hijerarhija u kojoj svaki vid ceremonijalnog ispoljavanja potčinjenosti ili nadređenosti crta metu protivničkoj strani.
DOKTRINA UPOTREBE OKLOPNO-MEHANIZOVANIH SNAGA
O promašenosti ili možda lošoj i neadekvatnoj provodivosti granske doktrine oklopno-mehanizovanih snaga ruske armije, najbolje je govoriti na bazi egzatnih primjera na operativno-taktučkom nivou. Primjerice, 4. gardijska „Kantemirovskaja“ tenkovska divizija s mirnodopskim sjedištem u mjestu Naro-Fominsk, u širem reonu Moskve. Ova jedinica ima slavnu tradiciju, a od početka ukrajinske kampanje angažovana je u sektoru 41. kombinovane armije, konkretno u oblasti Poltava i Sumy. U svom borbenom sastavu od oklopno-mehanizovanih, a za potrebe analize tenkovskih snaga, ima dva tenkovska puka - 13. i 14. Svaki puk u svom sastavu ima oko 93 T-80U tenka, raspoređena u tri tenkovska bataljona s tim da motostreljački puk ima oko 40 tenkova T-80 u varijacijama (BVM i BV).
Od 24. februara i početka kampanje divizija je izgubila četrdeset tenkova, što je ukupno 15 posto cjelokupnih tenkovskih efektiva u diviziji. Svoje gubitke može zahvaliti loše planiranoj usmjerenosti operacije u kojoj su po svemu sudeći (kako je u Kremlju inicijalno zamišljeno), ovi tenkovi trebali prosto u naletu i bez borbe ući u Sumy i Harkov. Ta miskalkulacija i nepravilna procjena su i rezultirali ogromnim gubicima oklopnih snaga koje su upotrebljene na takav način da jednostavno bolji ishod nisu mogle ni imati. Na terenu, ovi tenkovi u sastavu bataljonskih taktičkih grupa (BTGs), su usmjereni za potporu pješadiji u nastupanju na gusto naseljen prostor, koji brani protivnik pripremljen za protivoklopnu borbu.
POKUŠAJI DA SE BJELORUSI UVUKU U RAT
U proteklim danima prodor ka Kijevu je klinasto najdublje uspješan na sjeverozapadnom pravcu koji je, prema svemu sudeći, prvi bio snabdjeven lakim oklopnim vozilima za brzo manevarsko djelovanje uz turele s daljinski upravljanim borbenim stanicama koje mogu omogućiti kakvu-takvu balističku zaštitu u okolnostima ubranog ratovanja. Na tom pravcu, prema američkim izvorima, ruske snage su na samo pet kilometara od centra sve iseljenijeg Kijeva.
Sada se borbe na tom pravcu vode danju dok noću dejstvuje raketna i cijevna artiljerija po ciljevima koje tokom dana odrede izviđači i isturene jedinice na prednjem kraju, i tako po metodici istiskuju ukrajinske branioce gurajući ih u više ešalona uz efektnu potporu artiljerijskih i raketnih jedinica, koje se po potrebi ojačavaju udarima krstarećim i sve rjeđe balističkim raketama. Na tom pravcu su ruske snage nesumnjivo pretrpile teške gubike koje treba sanirati te uvesti novo ljudstvo i to je prilika i potreba da se bjeloruske snage uvuku u ukrajinsko-ruski rat i zvanično.
Međutim, sudeći prema štampi skandinavskih zemalja, Lukašenko ima snažan otpor u oficirskom koru za priključivanje u rat. Plate bjeloruskih vojnika su jako niske, oprema je zastarjela a popunjenost jedinica ljudstvom je jedva dvije trećine. Strateški bi Putinu bjeloruske trupe dobro došle za koncentrisan udar na Lavov s ciljem presijecanja komunikacija ali i dodatnog razvlačenja ukrajinskih snaga. Koliko su ruskim snagama potrebne kakve-takve bjeloruske snage u drugom ešalonu, ukazuje i činjenica da je jučer (11. 3.) iz ukrajinskog zračnog prostora od strane ruskih bombardera pogođeno bjelorusko pogranično uporište, a sve kako bi se isprovocirao bjeloruski ulazak u rat.
