Smrknuta lica na sastanku Vladimira Vladimiroviča Putina s generalskim korom ruske armije, govore više i znatno snažnije od svih napjeva o nezaustavljivom nadiranju bjelorusko-ruske koalicije. Zabrinuta lica ministra odbrane Šojgua (ličnog prijatelja Putina) te načelnika Generalštaba ruske armije Gerasimova, ukazuju da stvari ne idu onim tempom i onom metodikom kako je to zacrtao Putin.
Obzirom na vrlo nejasne konture strategije rata protiv Ukrajine, čini se da je ruski generalštab pao na ispitu iz planiranja na operativnom nivou, što je uopšte začuđujuće obzirom na kompetentnost ruskog oficirskog kadra, čije teoretsko znanje ne nailazi na praktične uspjehe u onoj mjeri u kojoj je to potrebno i traženo.
Još je Helmuth von Moltke izjavio: „Svaki operativni plan sa sigurnošću može pokriti tek prvi susret s glavnim neprijateljskim snagama. Samo amateri misle kako je tekuća kampanja dio nekog prvobitnog plana, koji se sistematski i do posljednjeg detalja, ispunjava sve dok ne postigne zamišljeni cilj.“
Ako uzmemo u obzir smanjeno djelovanje avijacije, usiljeni marš oklopa duž cijelog fronta, te mjestimično smanjivanje intenziteta borbe, možemo zaključiti da je s ruske strane nastupila operativna pauza. Nema sumnje da je pauza započeta prije nego li su je planeri iz STAVKE (vrhovno vojno tijelo formirano od strane J. V. Staljina 1941.) predviđali i u tom kontekstu, neko će platiti cijenu loših pretpostavki. Zamor ruskih trupa se itekako osjeti obzirom na specifičnosti terena ali i pedantnog inžinjerijskog rada ukrajinskih snaga, te njihove sposobnosti da uspore nadiruće trupe ruske armije.
S druge strane, na snimcima možemo primjetiti veliki broj napuštene opreme, najčešće oklopnjaka BMD, BTR; dalje oklopnih automobila BRDM ali i mnogo tenkova T-72B3, T-80BV pa čak i T-90. Također, danas su ukrajinske snage zarobile i sistem protivvazdušne odbrane kratkoog dometa TOR-M2, kao i teški višecijevni bacač raketa tipa TOS-1. Neobjašnjivo je međutim ono što rade ukrajinske snage kada teatralno za propagandne snimke s male udaljenosti ručnim bacačima uništavaju napuštenu rusku opremu. Dok se ukrajinske strane dešava slično, napuštena oprema stoji na putu, ali uglavnom uništena ili onesposobljena za borbu. Međutim, sudeći prema snimkama koje dolaze s terena, veći broj opreme napušta ruska vojska, pri čemu to Ukrajinci tumače proizvoljno kao kukavičluk i dezerterstvo.
Vjerojatno je da postoje i takvi slučajevi, ali ipak postoje indicije i snažniji argumenti da je razlog napuštanja opreme s ruske strane manjak pogonskog goriva. Manje upućenoj javnosti je teško shvatiti da ruske snage ostaju bez goriva, ali to nije posljedica manjka već kraha ruske logističke baze. U ruskoj armiji logistička popunjenost je svedena na nivo bataljona i to je ono što posebno iznenađuje, dakle, unatoč dubokoj logističkoj hijerarhiji, snagama na terenu i u napredovanju nedostaje goriva. Tome u prilog ide i činjenica da snage po prednjem kraju (frontu), ruske snage počinju snabdijevati rekviriranim vozilima, odnosno civilnim s oznakama Z ili V.
Zašto ruske snage ostaju bez goriva? Nekoliko je odgovora:
1) prema inicijalnim projekcijama napadnih dejstava ruskog generaliteta, nisu predviđana borbena dejstva duža od par dana;
2) zbog dobro pripremljenih otpornih tačaka ukrajinske vojske, nastala je potreba za ubacivanjem snaga za koje nisu postojale logističke baze;
3) udari ukrajinskog zrakoplovstva na logističku pozadinu avijacijom i bespilotnim letjelicama (ne dronovima!) Bayraktar TB-2 nanose teške gubitke. Suštinski, razlog slabe logističke pripreme je amalgam svakog od tri čimbenika, pri čemu ukrajinska strana ističe turske bespilotne letjelice koje tendiraju prekapacitirati svoj taktički rang u operativni.
RUSIJA GUBI NA PROPAGANDOM PLANU
Nakon što su zapadnoeuropske zemlje ukinule frekvencije proruski orjentiranim medijima, medijski impetus što ga je Kremlj imao kao prednost od početka je nepovratno izgubljen. Trenutno se dešava Putinu ono što i Saddamu Huseinu devedestih godina, a to je demonizacija i difamacija koja će kod Ukrajinaca pobuditi osjećaj da nisu sami, dok će javna mnijenja drugih europskih država uvjeriti u pravovjernost ukrajinske borbe. Međutim, i ruska strana ima svoj odgovor koji dosta podsjeća na sarajevski scenarij te operaciju spaljivanja Pošte s ciljem prekida komunikacijskih veza s ostatkom svijeta.
Naime, na listi prioriteta ciljeva i stratifikacije istih, u grupu strateških ciljeva koji se imaju uništiti visokopreciznim krstarećim raketama (najvjerojatnije raketama tipa Kalibr), ušli su telekomunikacijski centri, centri veze, mrežna infrastruktura te releji. Evidentno je da su mnogo neugodni snimci raketiranja kasetnom municijom iz sistema Smerč kalibra 300 po stambenoj četvrti Hersona, natjerala Putina na ovakav potez kojom bi pokušao navući plašt nad Ukrajinom.
Na sreću po Ukrajince, Kijev nije Sarajevo kao što ovo nisu devedesete te će se Elon Musk pobrinuti da Kijev ima stalnu vezu s svijetom i to je jedan od čimbenika koji urušavaju kalkulacije Kremlja.
ŠTA MOŽEMO OČEKIVATI
Obzirom na dvije velike napadne kolone koje su krcate inžinjerijske i logističke opreme, ulazimo u ključnu sedmicu u kojoj će biti cilj što prije ovladati Kijevom, te po mogućnosti opkoljenim Mariupoljem te herojskim Harkovom. Također, ruski inžinjerci imaju puno posla s opravljanjem putne infrastrukture te postavljanjem pontonskih mostova kako bi premostili sve otpore terena za nastupanje teške opreme koja stiže. S tim da ovaj put oklopnim klinovima ne smije nedostajati pogonskog goriva kako bi se Kijev obišao s zapada te istoka pri čemu će se pred ruskim snagama ispriječiti prirodna brana - Dnjepar.
Također, možemo očekivati i ode poštovanja ukrajinskom narodu u institucijama Europske unije koja sitničavo doprema oružje, tačno onom metodikom i količinom kako ne bi naljutila rusku stranu. Ta vrsta hipokrizije se vidi i na obećanju ukrajinskoj strani daće EU obezbjediti avijaciju, da bi se kasnije revidirali u izjavi briselski birokrati rekavši da će to učiniti zemlje s avijacijom i aparatima koji su istočne proizvodnje, misleći na Poljsku, Bugarsku i Rumuniju. Naravno sve tri zemlje imaju MiG-29 koji je u očajnom stanju s malim izuzetkom Poljske pri čemu su pred kraj dana sve tri države odbile donirati svoje leteče krševe. Dakle, kao što smo i predviđali u ranijim brojevima i komentarima i analizama, za Ukrajinu neće niko ginuti, ali hoće pljeskati.
