Ovdje je nekada bilo more. Ležalo je na umoru stoljećima, vjekovima, kroz milenije. Voda je isparavala, a so se zgušnjavaše u kristale. Zimi, izdaleka, odasvuda, dolazahu pregladnjeli kopitari, kao na pojila, da ližu snijegom razblaženu so. Zvjerinje im postavljaše stupice, nemilosrdno čerečeći njihova vitka tijela. Snijeg bijaše crven od njine krvi. Vukovi ovdašnji još tad doznaše da je posoljeno meso ukusnije. To znanje prenesoše na čovjeka. Dvonog, on se izvuče iz pećina i zarobi cio svijet. On pripitomi vučije rođake, ukroti vatru, zavrti koleto i otkotrlja se niz džombaste drumove povijesti.
U tom kotrljanju on isuka mačeve iz zemlje, skroji gvozdene košulje, izmisli tocilo i na njemu, sasvim po svojoj mjeri, oblikova novi svijet – ponekad je taj svijet ličio na vaznu za praznično cvijeće, a katkad na urnu za smrvljene čovjekove kosti. Na kraju se opasa palankama, zasadi bedeme, izmisli grad i Tvorac ga pozva, jedan i jedini, u milost svoju svekoliku. U gradu uknjiži uspomene, a snove svoje, i zločine svoje, i sve svoje, zatoči u muzeje i tad vrijeme sabijeno u njima poteče unatrag. Otad sanja kako će se vratiti na početak, tu, na mjesto gdje je nekada umiralo bolesno more, a životinje dolazahu i lizahu mu smrtonosne rane. (Ako je vrijeme koža na licu Boga, onda nam, uprkos našem dosadašnjem trudu, još ne polazi za rukom da iz njega istisnemo lik Mustafe džindije, sina Turali-begova.)
I vrati se u doba kada još ne izmisliše rat. Ovdje, nad sahranjenim ostacima mora, gdje zaostali instinkti iz duboke prapovijesti donosahu daleke potomke praslonova, opet je učio vaditi osoljenu vodu. Suze umorenog mora sipaše on na vrela tijela glinenih posuda osovljenih na tumbaste noge i strugaše s njih bijelu dušu isparile vode. Tu svoju radnju obgrli novoskovanim pojmom: isoljavanje. Za tom riječju, u doba kada ljudi sasvim zaboraviše zamisliti život bez soli, uputiše se niz vrijeme Gradovrh i Grad. Svi ljudi s obala Soline, oko Jale, pod Majevicom pođoše za njima. I so tad zatvoriše u tuzluk i stranim riječima osoljavahu vlastiti jezik da bi bolje odredili svoje mjesto u svekolikom svijetu razlika. I tad imenovaše svoj grad. I tad Turali-beg podignu džamiju u Polju. I tad Mehmed-aga podignu džamiju na Jali. I tad sinovi Turali-begovi sasjekoše lužnjak i istesaše ga u džamiju i u njoj zarobiše dušu soli, i hrasta, i čovjekovu.
I opet se vratiše i opet jezdiše kroz vrijeme. Njihova lica rasplinjavaše se u agoniji. Tad sretoše franjevce koji bježahu iz Zvornika i nosahu pod miškom čudotvornu sliku. Na njoj, vele, Majka Božija nadnosi se nad sina, a on, beba, leži u slami, i još se pričalo da ima iscjeliteljske moći i sa svih strana slijevaše se na Drinu bolesni i kljasti, jurodivi i uzeti, svi tragahu za zdravljem. Iz tih vremena narod ponese priču kako ih srete jedan vojnik na konju, džindija. Kada ču da nose čudotvornu sliku, on zažidi koplje. Kopljani šiljak zabode se ispod Gospinog oka i otud poteče krv. Tad svi padoše na koljena, a oklopnik onaj podvrisnu da rastjera strah, uzjaha konja i poče bježati. Ali konj sasvim podivlja, dade se u luđački galop i surva se skupa s jahačem u nabujalu Drinu.
A Gradovrščani pozvaše franjevce da svrate u njihovu palanku zaštićenu drvenim zidovima. Sutradan im rekoše da kod njih mogu podići samostan. Nakon sto godina, u vrijeme Velikog rata, franjevci napustiše i Gradovrh i odoše preko Save, uputiše se u Kaure i odnesoše čudotvornu sliku. I napokon, iz gustih vrtloga vremenskih pomoli se lice Mustafino. O njemu nemamo nikakvih pouzdanih podataka, priča se da je sagradio ovu džamiju, priča se da je sin Turali-begov, priča se da je otac ili stric Husejina čauša, koji je obnovi nakon pohoda Eugena Savojskog, za kojim, tamo, preko Save, odoše mnogobrojni katolici i fratri i svi oni koji se ponadaše da je savojski princ njihov spasilac. Priča se da je džamija sagrađena od hrasta lužnjaka, da su je podigli domaći majstori, da je Husejin čauš sahranjen uz njene zidove, a o Mustafinom grobu se ne priča, niko ne zna gdje je.
To lice zamišljamo pod čatal-turbanom, blijedo i ispijeno, učeno, upalih očiju u kojima čuči sabijen bijes. U pozadini njišu se krošnje lužnjaka, a Mustafa uzvikne i potjera konja u galop. Za njim odskaču veliki grumeni zemlje koja se otkida pod konjskim kopitima. Hja!, uzvikuje Mustafa, petima udara u konjske trbuhe, osjeća pod kožom napeta rebra kao zategnute lukove, kandžijom udara lijevo i desno po konjskim sapima. U kadar uskače još jedan konj slijeva i još jedan zdesna, i još njih nekoliko odostrag. Mahnito jure konji uz Gradinu. Viju se za njima konjske grive, plaštovi svezani oko vratova jahača i svejednako frca zemlja.
Uzvici binjedžija sve su dalji, i dalji, i dalji, sve dok se odozgo, s vrha Gradine, od harmana, ne prolomi pobjednički Mustafin poklič i razlegne se po cijeloj kasabi. Ali niko se više ne obazire. Svi znaju da je Mustafa i danas pobijedio u obdulji koju svakodnevno nakon vježbi na Lugu organiziraju džindije i da sada sve praska dok zariva zube u sočno meso jabuke. Takvog jahača majka još nije rodila, kazuju. I znaju da boljeg džindije nema do Save, do Drine, do Usore, a ni među binjedžijama koji se svakog Bajrama okupljaju u Sarajevu, na At Mejdanu. Zato Mustafa i jeste glavni među tuzlanskim džindijama i zato mu je i povjerena najznačajnija uloga u odbrani ovog grada.
Ali niko već deset godina ne napada na Tuzlu. Pa ipak, Mustafa, uprkos bijesu s kojim se bori u posljednje vrijeme, ne zanemaruje svoje dužnosti. Svakog jutra nakon sabah-namaza izvodi on svoju malobrojnu vojsku ovdje, na Lug, uz hrastovu šumu. Tu uvježbavaju naučene vještine koje još ne upotrijebiše u pravoj bici, protiv pravog neprijatelja. Ako ćemo ruku na srce, i njemu i njegovim vojnicima dosadilo je sablju zabijati u slamena tijela obučena u kaurske odore, osijecati im glave od bundeva i strijele odapinjati u drvene mete. Pa ipak, oni ostaju vjerni disciplini, prepuste se naučenim vještinama da ih ponesu u samozaborav, u samoizbrisanje, ne, neprijatelj ih ne smije nikad zateći nespremne.
Tu popuštanja nema, svaki Mustafin vojnik mora u punom galopu odapeti strijelu i deset puta zaredom pogoditi metu. Onaj koji ne uspije ide ispočetka i sve tako, do ponoći ako treba, ali zadatak mora biti ispunjen. U podne, prije nego se upute u džamiju na namaz, vježbe završavaju utrkom uz Gradinu. Vratit će se poslijepodne samo ako neko od konjanika nije deset puta zaredom strijelom pogodio metu, deset puta zaredom u trku sabljom presjekao jabuku ovješenu o hrastovu granu, deset puta zaredom u punom galopu okrenuo se da jaše unatraške, ili konju ispod trbuha, ili odusprav, ali to se sve rjeđe dešava, Mustafini vojnici uvježbani su do savršenstva.
U džamiji, oznojeni i ispunjeni mirisima konjskih isparenja, miješaju se sa solarima, s trgovcima, s kovačima i saračima i tabacima i s ostalim svijetom. I svakog dana, sve snažnije, osjećaju poglede pune prezira, čuju šaputanja ispunjena negodovanjem, ispod oka vide kako kadija, kako dizdar, kako janjičarski aga, kako tuzbaša, kako zadnja tuzlanska uš začeplja nos kada minu ispred njih. Sve se otvorenije govori da za tabake, ali i za džindije, treba sagraditi posebne džamije, da se ne miješaju s ostalim svijetom i ne pogane havu svojom uščulošću na kožu, na konjsku pišaku, na fuškiju i konjski znoj.
A kada se vrate iz džamije, neko od ljudi koji ih simpatiše ili im zavidi ili mu jednostavno nisu dosadili donese do njih priču o tome kako se sa sve više nezadovoljstva u glasu kasaba sažima u jedan glas da su ih dosta hranili džaba, a nikakve fajde od njih još vidjeli nisu, i kako je, još otkako je osmanska vojska odnijela pobjedu na Mohaču i zauzela Budim, neprijatelj tako daleko od Tuzle da niko više i ne sanja da je napadne i kako su te džindije sa svojim konjima i svojim svakodnevnim vježbama i svojim smradom sasvim nepotrebni i kako ih džaba hrane i kako ih ne bi ni bilo da im zapovjednik nije sin Turali-begov, drži ih ovdje samo zbog toga da ga ne šalje u bitke jer boji se bez potomstva će ostati.
Mustafa sve teže podnosi opanjkavanja. On zajaše konja i uputi se niz Jalu i goni ga u trk sve dok ne istjera bijes iz sebe, onda padne u travu i tako do akšama, sam, muka mu je od ljudi i njihovih poganih jezika, željan je bitke. Ili prekrši svoj zavjet star svega nekoliko dana, da više neće oca moliti ni za šta, okrene konja prema Drini i ne sjahuje do Zvornika. Tu opet čeka da ga otac primi, opet mu govori da će se raspasti od silnog uvježbavanja, da su spremni, da boljih i uvježbanijih konjanika do Istanbula neće naći, vrijeme je da već jednom krenu u rat, upravu su Tuzlaci, ko će napasti Tuzlu, ako su granice na Dunavu?!
Otac pobjesni i izdire se na Mustafu i tjera ga da mu kaže ko su ti ljudi koji tako govore o njegovom sinu i zapovjedniku njegovih džindija, da ih sve baci u haps, na vješala, pod sablju. A kada se smiri, opet mu govori kako su i Sarajlije onomad mislile tako pa crne čete Matije Korvina predvođene Vukom Grgurevićem prodriješe čak od Jajca i spepeliše im grad do temelja. I da nije njegovo da odlučuje o tome koliko će vojske, i kakve, čuvati bosanske gradove, već je na njemu da izvršava naređenja paša.
Onda ga hvali, njega, Mustafu, govori mu da boljeg jahača nema od njega i da su tuzlanske džindije navikle na njegovu ruku, kao što konj navikne na ruku gospodara i da je najbolje ono vrijeme kada su žitelji grada kivni na one koji ga brane, jer ne dao Bog vremena u kojem će Mustafa dobiti priliku da pokaže sve svoje vještine. I strese se, sav, Turali-beg, jer najednom vidi sebe iz vremena kada je bio Mustafinih godina i željan boja i slave. I vidi sebe iz vremena kada su ga bitke i smrti i krv ogorčili i nikako ne može podnijeti pomisao da bi i njegovi sinovi morali proći kroz iste nepodopštine i da je u čovjeku najjače ono o čemu sanja, a da ga najviše slabim čini ono što je dosanjao i što se pred njim iz sna izlilo po javi. I sav se tada, svim svojim, zavlači u riječi odgovaranja, i probada s njima Mustafu kao najoštrijim noževima sve dok ne osjeti kako se iz njegovog sina izlio sav bijes. Čini mu se tad, nikada mu neće oprostiti što se ostavio nauke i onakav, sav kržljav, da nemaš šta vidjeti kada sjaši s konja, poželio biti ratnik, Mustafa, njegov mezimac.
A Mustafa, mladić sujetan, polahko se raskravljuje, milo mu od riječi hvale, očevih. Osjeća, duboko, kako još nije čovjek samostalan i kako mu treba očeva podrška, meškolji se, kao kakav mačak, i zna da će već za koji tren, kada zajaše u noć da se vrati u Tuzlu, osjećati bijes i mrziti samog sebe jer je opet, i opet, i opet, i sve tako u ritmu biča koji oskakuje po konjskim sapima, opet je dozvolio da ga preuzmu emocije i da onaj dječak u njemu ponovo izraste i slomi se pred očevom brižnošću, i pod očevom ljubavlju, i pod očevim autoritetom, jer ako je on, otac njegov, Turali-beg, morao da gine i da se iznova rađa u stotinu bitaka i da se danas kvrči pod stotinama rana, onda njegovi sinovi moraju osjetiti i uživati u onome za šta se borio.
I pita ga Turali-beg: “Ko je danas ubrao jabuku na Gradini?” A Mustafa se snebiva kao kakav dječarak, stidljivo kaže: “Ta zna se, oče.” A ovaj, Turali-beg, zaključujući razgovor, kaže: “Eto vidiš.” A u zraku vibrira ono neizgovoreno. Tada Mustafa, opet, mada je sebi već stotinu puta u ovih deset godina obećao da neće, spominje džamiju, neka mu dozvoli onda da izgradi bogomolju, samo za njih, za džindije, odmah uz onu šumu na Lugu, uz vježbalište, da se više ne miješaju s ostalim svijetom i da ne trpe njihove poglede pune prijekora i zlobe. Mada odgovor zna, opet će mu Turali-beg reći: “Eno vam džamije u Polju.” A Mustafa će sav nestati u šapatu: “Da, oče.” Sad jedva čeka da se rastanu i zna da džamije grade oni koji su se kao pobjednici vratili iz bitki s ratnim plijenom, kao njegov otac, Turali-beg.
A onda prebaciše Turali-bega u Smederevo. Sad Mustafa više nije mogao obdanice doći ocu, ljut, i tražiti da ga odmah pošalje u boj i trpjeti očeve pridike i pokoravati se njegovim savjetima. Bijes u njemu kiptio je iz dana u dan i Mustafa bijaše sve zatvoreniji. Činilo mu se da bi eksplodirao, samo da mu nije bilo svakodnevne vježbe i galopa uz Gradinu, na tom putu razastirao je crninu iz sebe i prolijevao svoju žuč. Ni u Zvornik više nije odlazio da moli Mehmed-hana i njegova sina Ahmed-bega, i Husein-šaha, i Šaban-bega, i Hizri-bega, ni jednog sandžak-bega zvorničkog on više neće moliti da ga pošalje u rat, jer je odavno sasvim jasno da je otac njegov, moćni Turali-beg, zabranio svima da se povinuju zahtjevima njegovog sina Mustafe.
Kada bi ga nesalomivo svladao onaj bijes, sada bi se hvatao sablje, uzjahivao konja i udarao oštrimice po stablu hrasta. Zaletio bi se strmoglavo svom brzinom i ošinuo svom snagom i osjetio kako se hrastova kora odvaljuje uz gromko cijepanje. Te crne krpe što su visile niz dijelove ogoljenih stabala i njihov miris, sve to dovodilo ga je do ludila. Ljutito bi zatezao uzde, iznenada, a konj bi se tako bolno presavio, njišteći prepadnuto i propinjući se svom dužinom, da bi se svaki jahač našao na zemlji. Ali ne i Mustafa. On bi se zalijepio za konjski vrat i sav nestao u njegovoj grivi da se činilo kako je ono velika krasta a ne jahač. Okretao bi konja stravičnom brzinom i nanovo ga nagonio na stablo hrasta i udarao sabljom bez milosti. I tako sve dok se sa smorenog konja ne bi počele odvaljivati prave ponjave pjene, a sablja se sva zatupila da je sada odskakala od stablo i presavijala se i zviždala kroz zrak cvileći. Nakon toga, shrvan, padao bi u postelju i ne bi se danima pridizao, prvi put zanemarujući svoje dužnosti i preskačući svakodnevno vježbanje sa svojim vojnicima.
Jednog dana, kada ga spopade onaj bijes pa se Mustafa okomi prema šumi gdje sva vanjska stabla bijahu ogoljena njegovom sabljom, desi se da mu sablja puče, cijuknu i prepolovi se, a odbijeni vrh frci i udari Mustafu posred čela, natjera mu krv. On zauzda konja, baci ostatak od sablje i, ne brišući krv što mu se slijevala niz lice i na košulju, onako kržljav na nogama, zaputi se u čaršiju kod kovača Husnije i uskoro se vrati otuda, vukući za sobom ogromnu testeru koja se izvijaše i proizvodiše čudne zvukove, pune jeze. Za njim je trčao kovačev kalfa, te se, kada stigoše do prvih hrastovih stabala, i on prihvati žage i počeše da žagaju. Oboriše hrast bez predaha i odmah se okomiše na drugi i do noći srušiše preko trideset stabala, a jedva su se na nogama držali.
Trećeg dana pojaviše se tesari iz okolnih sela i navališe na ona stabla, a Mustafa iđaše od jednog do drugog i ohrabrivaše ih, a i sam se hvataše sjekire i posla. Uskoro na Lugu stajaše hrpa hrastove japije i okupljenom narodu tek tada bijaše jasno šta je Mustafa naumio i od tog trena i najveće gradske prznice prestadoše zavrtati palcem po sljepoočnici – Mustafa je šenuo. Sa svih strana sjatiše se majstori i greda po greda, udarac po udarac, stade se ondje, pod Gradinom, na rubu Luga, uzdizati džamija. Mustafa se ostavi sablje i vrati se nauci i mir se vrati u njegovu dušu sagorjelu od čežnje. Dugo se još pričalo da je u džamiji onoj zauvijek zatvorio svoj bijes i želju da se okuša u pravom boju.
