Pričao je Tofa Velagić, rahmet mu duši, kako su u centralnom zatvoru bili svi skupa u velikim ćelijama. Bilo je tu osuđenih Srba i Hrvata još iz ratnog doba. Pa bi pitali mladomuslimane: “Šta vi hoćete?” Nije se njih ticalo šta su ovi momci sanjali o islamu. Pitanje je bilo šta su htjeli tu u Bosni, s Bosnom.

Na radilištima u Zenici družili su se, bili su mladi, neporočni, čestiti. Drugačiji svijet. Ali stalno je visilo to pitanje bez odgovora: “Šta ste htjeli?” Tofa je pričao da oni nisu imali organizacijskog odgovora na to pitanje, ali Srbi i Hrvati su imali odgovore na svoja pitanja.

Naši su htjeli samo da slobodno ispovijedaju svoju vjeru, da zbog toga ne budu diskriminirani, htjeli su da žive zajedno, da se ne mrze, da ih se ne mrzi, da se paze, jer komšija je svetinja. Ali ti odgovori njima nisu bili dovoljni. Pravite vi u svakom selu pet džamija, njih to ne interesuje. Nego, šta vi hoćete? Govorili su Mustafi Hadžiosmanoviću: “Muja, kad dođe sloboda, hoće li 'Mladi muslimani' praviti zakone? Je li za vas Drina granica?”

I oni nisu mogli pobjeći od tog pitanja. Ono ih je natjeralo da počnu politički i društveno zreti. Tek su tu postali društvena bića, politička bića koja žive u Bosni. Kada je Velagić izašao iz zatvora, to pitanje ga je natjeralo da počne čitati literaturu o Bošnjacima, a kada je odlučio emigrirati kao svoje nacionalno opredjeljenje u useljeničkom listu, napisao je – Bošnjak.

Sjetio sam se ove priče kada sam gledao gostovanje Ive Komšića na Face TV. Kada bi u jednoj rečenici trebali prepričati njegov nastup kod Senada Hadžifejzovića, ona bi glasila:“Bošnjaci koji idu u džamiju ne mogu biti u vlasti. ” A onda bi išao nastavak: “A ako žele da budu vlast, onda žele islamizirano društvo.”

Možda je za mnoge nastup Ive Komšića iznenađenje. Zašto mu smeta neko koji kao politički lider oko sebe okuplja momke koji idu u džamiju? Zašto smatra da zbog toga ne treba biti vlast? Kao u najcrnje totalitarno komunističko vrijeme. Možeš ti u džamiju, ali ne možeš u Partiju, funkciju, za direktora.

Taj odgovor nismo dobili od Komšića. Jer u ovako postavljenoj tezi džamija i islam su problem, dok u isto vrijeme Čović, koji je ideološki sljednik projekta presuđenog za udruženi zločinački poduhvat, smatra Ivo Komšić, treba biti vlast “takav kakav je”!

Katolički politički subjekt, odnosno HNS i njegovi momci, može u crkvu, može na rukoljub Papi, može i u vlast, ali Bošnjaci se moraju odlučiti ili džamija ili vlast.

Drug Komšić nameće narativ da su u Bosni problem Bošnjaci kao muslimanski narod koji je politički faktor. To je uzrok problema, a posljedica je politički sistem u koji smo gurnuti od međunarodne zajednice. Smatrali su i smatraju da jedan muslimanski narod kao politički faktor ne može biti dominantan u jednoj evropskoj državi. Možemo romantizirati Evropu, ali morali bismo najzad pogledati istinu u oči.

Zanimljivo je da drugu Ivi Komšiću, pored momaka koji polažu cvijeće Mate Bobanu, ne smetaju u vlasti ni džamijaši Elmedina Konakovića. I Komšiću i Tuđmanu, i mnogima prije njih, nisu nikada smetali muslimani ako su bili prepoznati kao hrvatsko cvijeće. No, samo neupućeni vide u tome nelogičnu retoričku konstrukciju.

Ali Bošnjaci mogu biti cvijet u velikodržavnim projektima samo kada su razjedinjeni i kad nemaju političko vodstvo. Pokazalo se to i tokom II svjetskog rata. I kao da je danas to nekome u interesu. Zato se samo kod nas ukidaju demokratske prakse da se vlast okuplja oko najjače stranke. Jer osam ne može okupiti samo interes, okuplja ih neki jači vanjski faktor. Kao posljedicu toga imamo potpunu servilnost stranaka trojke, odnosno osmorke, zahtjevima Dragana Čovića. Sve one slike kako Nikšić pridržava stolicu Draganu Čoviću, kako mu idu na noge u centralu HDZ, a za nekoliko dana Konaković drugi put, samo su početak nečeg mnogo većeg i goreg ako se uspostavi takva vlast, goreg po državu.

U riječima Dragana Čovića i Naša stranka i SDP su bošnjačke stranke. Nekada bi se na te riječi izdavala saopćenja, držale konferencije. Danas se o tome šuti. Kako to ovim strankama odjednom ne smeta? Okupacija bošnjačke kvote sadržana je kroz plan da oni koji jasno kažu da nisu Bošnjaci i da njihove stranke nisu bošnjačke uzmu stolicu narodu kojeg ima oko 60 posto. Ovo je slika i prilika minimizacije Bošnjaka kao političkog faktora.

Fascinira mržnja tih stranaka spram SDA. Ta želja i pohlepa za vlašću koja viri iz očiju tih ljudi, posebno predsjednika NiP-a, nešto je što plaši. Izdaju države i bratoubilački sukob, Konaković, ma koliko bio vješt, ne može više ni sakriti. Gostujući na N1, on je ispalio parolu da želi smijeniti kriminalni režim. Da se malo presabrao, shvatio bi da je taj režim i onaj kojem ide već dva puta na noge u Mostar. Konaković želi smijeniti kriminalni režim SDA-HDZ, pa će onda s HDZ praviti pravednije i bolje društvo. On pobraja sve afere kriminalnog režima, ali ne može da se sjeti nijedne afere vezane za HDZ. Nije zaboravio da pomene slučaj Memić, ali, gle čuda, zaboravlja da pomene slučaj djevojčice Džane Gadžun. Na političkoj sceni poslije izbora do danas postalo je sve bjelodano. Želja za vlasti je jača od odanosti državi i u tom izdajničkom ambijentu demaskiraju se licemjerne politike.

Ipak, svi zakonski okovi, aparthejdi, dogovori ne mogu protiv realnosti na terenu. Srbi su, u trajanju od 90 godina, imali ustavno-pravnu nadležnost na Kosovu, a ono je ipak postalo vlasništvo većine. Fokusiranost Srba, Hrvata i međunarodne zajednice za suzbijanje bošnjačkog političkog faktora promašena je politika. Možda to u jednom historijskom momentu izgleda moguće, ali dugoročno je neodrživo. Pobijedit će Bosna.