U vrijeme kada ovamo, gdje Koševski potok čini posljednje trzaje prije nego se surva u Miljacku, još nije dohodio grad, pa tu bijaše tek pusta ledina niz koju se, žuboreći između gazijskih nišana, slijevaše taj živahni potočić, odredi budimski beglerbeg Hadim Alipaša da se baš tu u njegovo ime izgradi džamija. Ne prođe ni puna godina od onog dana kada ga spustiše u zemlju, a oko njegova mezara pojaviše se dalmatinski majstori i cijelu dolinu ispuni lupa njihovih alatki.

Treće godine nad skelama koje obavijahu goleme jutane plahte i nad raskrivenim kupolama na čijem se bakarnom tjemenu razlijevaše sunce kao da si žumanjak razlio posred vrele tave uspravi se i munara. Ne prođe ni mjesec, a s nje se oglasi mujezin i padoše one plahte, stumbaše se kao dimije iz kojih je neko hotimice izvukao učkur.

Narod se, zadivljen ljepotom, iskupljao sa svih strana, slijevao se niz Bilave, hitao s Koševa, hrlio s Broca, dohodio od Bistrika i kružio oko nje u tišini, nijem. U toj stoglavoj zanijemljenosti tek s vremena na vrijeme moglo se čuti pucketanje jezika o nepce kakvo može pokrenuti samo najveće čudo. Kada se izibretiše ljepoti, ne prestajući kružiti oko nje, počeše da joj broje pendžere; kažu, 26 ih izbrojaše.

Oni uviđavniji hvališe joj sklad i proporcije, naglašenost kupola, vitkost munare, gracioznost trijema i stubova povezanih lukovima izvijenim u laktove, a ponaosob spominjaše besprijekorne linije i usklađenost s okolinom. Na kraju se svi sjatiše oko njih dok su stajali u tremu i čitali natpis uklesan u zelenom kamenu ponad vrata od kojeg su obični ljudi, tiskajući se bezobzirno prema ulazu, mogli odgonetnuti tek to da je raspoređen u četiri reda i izvučen gizdavim i kitnjastim slovima koja njima ništa drugo ne govorahu.

Stoga svi otvoriše usta da bolje čuju kada jedan od onih učenih poče da tumači natpis: “Njegova ekselencija gazi Ali-paša podiže u ime Boga dom dobrih ljudi. Na svijetu nema sličnog hrama, to je bogomolja istinske spoznaje, dom iskrenih vjernika. Bog nam nadahnu njen kronostih: 'Stjecište asketa, dom onih koji Boga ljube.'”

Kažu da je Alipaša rođen u selu Drozgometva, tu, u blizini Hadžića. Selo se raširilo na obalama potoka Vihrica što izlazi ispod Brdanjka, na kojem s pečatom na čelu stoji stećak velikog kneza bosanskog Radoja Radosalića, te se slijeva u Hadžiće i ondje svu svoju vodu predaje Zujevini, koja se s Ivan-planine spušta u Sarajevsko polje i u Osjeku se ulijeva u Bosnu. Ondje, s druge strane Brdanjka, brda koje je po svoj prilici naziv dobilo po brdanjcima, hrastovima, protječe rijeka Lepenica.

Cijeli ovaj kraj između Kreševa, Kiseljaka i Fojnice dobio je naziv po njoj, a i srednjovjekovna župa u kojoj su Radosalići obilježili svoju plemenitu zvaše se istim imenom. Roditi se u Drozgometvi značilo je biti okružen potocima i rijekama i saživjeti se s vodom, ali dječaku koji će kao adžami-oglan biti odveden u Istanbul, gdje će mu promijeniti ime i vjeru i pripremati ga za vojnika ili za službu u prostranom Otomanskom Carstvu, eto, neće biti dozvoljeno da odrasta na svojoj djedovini.

Ostat će zasigurno u Alipaši žal za žuborom voda koje prosijecahu legendarne bosanske šume i buđaše ga iz prvih snova. Da li je barem jednom, prije nego što će ga otomanski službenici zauvijek otrgnuti od kuće, bio tu, na Torniku, kako se zvao trg u Vrhbosni na kojem će iz njegovog života, iz njegove slave, iz smrti njegove, nići džamija? Ili će biti da je u vrijeme kada Sarajevo postajaše grad baš tu bilo zborno mjesto. Tu su po svoj prilici skupljali dječake iz okolnih sela, uhrpavali ih ovdje, a onda, kada bi bili skupljeni svi koji su za tu godinu popisani da idu u Stambol, tovarili ih i vozili dalje.

Dok su volovi uzvlačili teška gvozdena kola uz Miljacku, pravi buljuk plavokosih glavica okretao se niz rijeku i dječaci su svojim širom otvorenim očima upijali svaku sliku, sluteći duboko u sebi da mnogi od njih nikada više neće vidjeti svoj rodni kraj i da je sve što će od njihove domaje ostati u dugim stambolskim godinama baš ta slika koja se širi iza njih i koju nastoje ucrtati u sebi da je iz njih nikada nikakvo čudo ne izbriše. I zato će se baš ovo mjesto, gdje su se susretale vode i gdje je sve šumjelo u prozračnosti, a niz slapove se otkidale sitne praške omahe i blago, poput majčinske ruke spuštale mu se na čelo, svom oštrinom sudbine urezati u dječakovo pamćenje.

Te slike, godinama presovane u najdubljim pećinama ljudske duše, naglo će se osloboditi u poznijim godinama, kada iza leđa ostanu sve velike bitke, istrošenost i umor preuzmu svaku misao, a starost počne razmekšavati dušu. Noću, u samoći šatora, te će slike sve strastvenije u njemu buditi želju da se jednom vrati na mjesto gdje je sve njegovo izavrlo ka njemu i da ondje ostavi trag o dječaku u kmetovskim ritama kojeg je jednog dana povelo da ga naposljetku vrati uvijenog u kadifu i svilu, ali s takvom provalijom u duši koju ni sva mora slave nisu kadra popuniti.

U istoj toj noći hiljade muškaraca očeličenih kroz stotine bitaka kojima su sabljama i umom širili najveće carstvo na svijetu u samoći svojih šatora pretvarat će se u dječake koji bi svu slavu i sav svoj imetak i svu sultanovu milost dali za samo jedan tren, tren u kojem će im se majčin dlan spustiti na oznojeno čelo i dozvati ih iz gorkog sna. San jednog od onih koji su se popeli sultanu do koljena predočio nam je pisac koji je dosegao najveću slavu na Balkanu. On ga je vidio u sepetu ovješenom o konjski trbuh, kao ptiče ispalo iz gnijezda drhtao je pred vodom koja je nadolazila sa svakim korakom konja što gazi Drinom i penjala se prema njegovom sepetu, prijeteća, svakog časa ova će ga voda ugušiti.

Kažu da ovaj nišan s majstorski izvedenim turbanom na prevoj što stoji ponad sarkofaga od klesanih kamenih ploča položenog na masivni postament obilježava Alipašin grob. Nema na njemu nikakvog natpisa. Da li je paša oporučio da se ništa ne piše jer će sve o njemu reći džamija, njegov nadgrobni spomenik, njegov upis u vječnost, ili je jednostavno bilo takvo doba kada su se podizali takvi nijemi nišani?

U prilog ovoj drugoj mogućnosti ide činjenica da ni ostali nišani gazija i derviša, koji bijahu sahranjeni u prvim godinama otomanske vlasti, ne nose nikakve natpise. Stručnjaci su sa sigurnošću utvrdili da su natpisi na ta dva nišana s turbanima derviša nakšibendijskog reda koji stoje uz sarkofag uklesani i dvjesto godina nakon postavljanja. To su nišani dvojice sufija, učenjaka, evlija i gazija, Ajni-dede i Šemsi-dede. Oni, vjeruje se, spadaju među najstarije u Sarajevu, a neki tvrde i u cijeloj Bosni.

Nišani dvojice mistika nisu oduvijek bili uz Alipašinu džamiju. U vrijeme kada je građena stajali su gore, uz potok, a poslije su od džamije odvojeni glavnom sarajevskom džadom. Ona dobi i ime po njima – Gazileri džada, gazijski drum, a danas se zove Ulica Maršala Tita.

A ova ulica što se protegnu od Miljacke pa pred džamijom presiječe glavnu džadu dobi naziv po Alipaši. Čovjek se iskreno nada da će se još dugo u Sarajevo sa sjevera ulaziti Alipašinom ulicom i da je prošlo vrijeme u kojem će svaka nova vlast mijenjati imena ulica, ne obazirući se na tradiciju, običaje i simboliku ovog grada koji i živi od te tri riječi – tradicije, običaja i simbola.

Tu gdje je zgrada Higijenskog zavoda nekada je stajalo turbe, kažu sarajevski ljetopisci. Hodočastili su mu mnogi, iščući spasenja, zdravlja i nafake. Oni koji ga se sjećaju opisuju ga kao skromno. Bilo je istesano u drvetu i ozidano čerpićima, a pokriveno ćeremidom. Uprkos tolikoj nenametljivosti, narod ga je oduvijek zvao Gazileri, ili junačko turbe. U njemu bijahu dvije drvene kubure, dva sarkofaga. Tu bijahu položena tijela plemenitih derviša Ajni-dede i Šemsi-dede, a nad njima dva kamena nišana. Turbe je porušeno 1950. godine, a nišani su prebačeni ovamo pred Alipašinu džamiju.

Prepoznajemo ih samo po tome što se neko dvjesto godina nakon što su podignuti dosjetio da ukleše u njih posvetu. Taj nam nepoznati dijak kazuje da su ova dvojica derviša i gazija poginuli još 1461. godine, dakle, dvije godine prije nego što će Otomansko Carstvo uništiti dinastiju Kotromanića i pregaziti cijelu Bosnu. Oni koji znaju arapsko pismo i razumiju se u staroturski kažu da na nišanu Ajni-dede stoje ovakvi stihovi: “O smrti / Vrata ovog dergaha su rajska / Jer tu počiva gospodar carstva Božije ugodnosti / On je prijatelj njegovog visočanstva sultana / Kojeg je upućivao na propise o borbi / Fatiha / Njegova ličnost, nastojeći da se odrazi / U ogledalu Božije upute sjedinila se s Bogom / I njegova čista osoba je u grobu / Jer je on umro u borbi mučeničkom smrću / Srce, kada preletiš sedam nebesa / Traži kronogram njegove smrti u moru božije milosti.” Na nišanu Šemsi-dede, isto na dvije strane, istim dželi-nesh pismom teku stihovi ovako: “Palata ovog svijeta stoji na nesigurnim temeljima / Uzaludno je svako mirovanje / Prispjevši počivalištu sunca znanja / Ne odvraćaj svoje srce od njegovih otkrovenja / S ovog položaja kojem hodočaste velikani svijeta / Daje pouku mučenik najbolje vojske / On je uistinu vođa izvidnice / Njegova je mazga predvodila Fatihovu vojsku / Pet stubova vjere daju kronogram njegove smrti: /Ta on je na putu mučeništva dao svoju dušu.”

Još je jedan šejh sahranjen ovdje. Kazuje se da bi to mogao biti i jedan od imama Alipašine džamije. Umro je 18. maja 1795. godine. Natpis na tom nišanu s druge strane džamije odjekuje duhom slova sa stećka i poklapa se u cijelom jednom stihu.

Pa poslušajmo: “Neka molitva bude svrha posjete ovom grobu / Ono što sam ja danas ti ćeš biti sutra / Pokojni šejh Mustafa, imam, sin Mustafin / Za njegovu dušu prouči Fatihu.” I imam Ibrahim, sin Mustafa-efendije, zasigurno je službovao u Alipašinoj džamiji. Na nišanu mu čatal-turban, onaj na pero, nosahu ga učenjaci, a nakon skromnog natpisa stoji godina 1218, što se ravna s 1803/1804.

Posebnu pažnju oduvijek je privlačio taj nišan s neobičnom kapom, šiljatom, s prugama, zavraćenom s oba kraja. Na prednjoj strani isklesane su dvije rozete, a na leđnoj četiri s polumjesecom i raširenim dlanom. Na jednom su boku luk i čomaga, a na drugom nadžak. Nožni nišan završava se u piramidu. Naprijed su dvije ptice zagledane jedna u drugu, a sleđa tri rozete i pored njih životinja sa zavijenim repom, ne zna se koja jer joj je glava otkinuta. Na jednom boku je rozeta, usamljena, a na drugom mač i rozeta. U narodu je kružilo predanje kako je ovdje sahranjen sin tatarskog šaha koji pade kao žrtva pri osnivanju Sarajeva.

U ovom otvorenom turbetu pod kupolom, podignutom s lijeve strane ulaza, tu odmah uz Idadija česmu, u ovim gracioznim kamenim sarkofazima sahranjeni su Behdžet, sin Mehmed-bega Mutevelića, rođen 1897.  godine, i Abdulah zvani Avdo, sin Saliha Sumbula, rođen 1885. Oni su u zimu 1915. umrli u kazamatima Aradske tvrđave u Rumuniji, od tifusa, od tuberkuloze, od gladi, od batina nemilosrdnih stražara.

Za njih se kazuje da su bili aktivisti Muslimanskog prosvjetno-kulturnog društva “Gajret” i da su, kao i većina tadašnjih intelektualaca njihove generacije, sanjali o južnoslavenskom ujedinjenju i Beograd vidjeli kao balkanski Pijemont, a takve je, kazuju nam historičari, bez milosti hapsilo nakon atentata na Ferdinanda i Sofiju. Njihove su kosti iz golemog aradskog groblja prenesene 1928. godine, na dvadeset petu godišnjicu osnivanja “Gajreta”, i tada su obojica dobili svoje ulice u Sarajevu.

Na drugoj strani džamije leži Umihana, kći Mustafe bajraktara, umrije 1835. i moli nas da proučimo Fatihu za njenu dušu. Do nje, pred istim takvim jednostavnim nišanom u obliku stele, leži i hadži Kija, kći Ibrahimova, a umrije šest godina nakon Umihane. Bože, jesu li se poznavale?

Pred ovim nišanima s turbanima u gužve leže muškarci. Evo ga hadži Ibrahim, sin hadži Ahmeda Odobašića, koji umrije 1875. Pa njegov rođak hadži Mustafa Odobašić, bajraktar, sin Avdijin, a preseli 1822. godine. On nam sa svog nišana poručuje da je “smrt piće koje će svako popiti, a grob prolaz kroz koji će svako proći”. A na ovom nišanu s uklesanim cvijećem ispisan je skoro cijeli rodoslov. Tu piše da je hadži Mustafa-beg Dženetić preselio 1876. u sedamdesetoj godini. Bio je sin Fejzulah-age, unuk Ismail-bega, a davni predak borio se pri osvajanju Bosne. Oni koji su postavljali nišan tvrde da je Mustafa-beg postupao po islamu i da je zaslužio Božiju milost.

Sa svog nišana Husein Jamak skromno moli da mu se prouči Fatiha, a umrije 1806. Dočim, “pomilovani i oprošteni sarač Abdulhamid, alemdar” leže 1604. godine, on je valjda poznavao Alipašu i susretao ga kada se ovaj vratio u Sarajevo i selamio se s njim i ljubio mu ruku.

U produžetku, prema ulici, leže naši savremenici, heroji i poznate ličnosti: Hakija Turajlić, Safet Zajko, Enver Čaušević, Kasim Begić, Enver Šehović, Zaim Imamović, Mustafa Hajrulahović, Safet Isović, Rifat Bilajac, Nijaz Duraković..., a prošle godine sahranjeni su Hasan Muratović i Sead Jamakosmanović.