Društvo | 22.04.2022.

Historijski putopis

Džamija Budžazi hadži Hasana u Logavinoj ulici: Amanet prodavca boze

Pred hamamom bijaše tako svijetlo kao da je neko posvud uokolo prosuo srebro. Unutra, iza kamenih zidina, odjekivala je neka radosna i tako umiljata pjesma da je Hasan pomislio kako nikada u životu takvo nešto nije čuo. Odjednom oko hamama stotine djevojaka zaigra kolo, sve su bile prekrivene bijelim svilenim haljinama pod kojim se jasno iscrtavaše njihove obline.

IZET PERVIZ

Priča se da je džamiju u Logavinoj sagradio neki bozadžija ili buzadžija, onaj koji bi išao kasabom i nosio veliki ibrik s bozom, ili buzom, te je sipao u džezvu i prodavao žednima. Zvao se Hasan. Uz njegovo ime obavezno ide prefiks hadži, što bi značilo da je pripadao bogatijim ljudima i da je obavio hadž, ali narod kazuje da je bio pusti siromah. Taj je svakog jutra silazio na čaršiju grbeći se pod teškim ibrikom na leđima. U ibriku se pljuskala boza, a on usporavao korak znajući da, ako se dobro izmućka, može iskipjeti i sva mu se saliti niz stražnjicu. Koračajući tako niza stranu i susprežući vlastite noge koje teret na njegovim ramenima tjeraše nizbrdicom, maštao je o tome kako bi to bilo da je bogat.

Kada bi, evo, ovog časa našao vreću dukata koja je nezgodom ispala nekom od trgovaca s Bjelava, govorio bi Hasan samom sebi, on se ne bi ni za trun uzoholio, već bi ostao isti, skroman i prostodušan. Onda je zamišljao kako bi ženu ogrnuo u svilu i kadifu, rodbini bi ispunio sve želje, podigao bi imaret u kojem bi se kuhala hrana za svu sirotinju Sarajeva, izgradio bi bolnicu u kojoj bi smjestio maloumnike i na kraju, evo, baš ovdje, podigao bi džamiju, i to najprije nju, da se zahvali Bogu što ga spasi sirotinje i ovih kožnih kaiševa od naprtnjače što mu se već desetljećima usijecaju u kožu.

I tako, razastirao je maštu sve do hamama, pred kojim bi se vraćao u stvarnost, jer valjalo je pustiti glas i viknuti: “Boza! Ledena! Kod Hasan-uste, prvaka među bozadžijama u cijeloj Bosni!” Dozivao je koliko ga grlo nosi, a njegov glas, grub, pucao je kao kakav biče, odjekujući čaršijskim sokacima. Kazivalo se da mu je glas bio tako suh da su ljudi žednjeli od njega.

VILINSKI DAR

I tako je bivalo godinama u skromnom Hasanovom životu, jednolično i bez imalo uzbuđenja, osim onog što mu ga donosilo maštanje o tome šta bi sve radio da se iznenada obogati. Jedne noći Hasan se nenadano trgnu iz sna. Plivao je u nekoj dubokoj vodi što ga je nosila ka provaliji iz koje je dolazila stravična huka. Svim silama nastojao je da ispliva i da ne dozvoli bujici da ga zalapi i ponese sa sobom. Jedina misao u njegovoj glavi i u cijelom snu vrtjela se oko toga kako je dan već uveliko odmakao, a on još nije pred hamamom i kako će mnogi proći željni boze, a njega nema. Utom se probudi. Noć bijaše razderana takvom mjesečinom da se sve vidjelo kao u pola bijela dana. Hasan povjerova da je svanulo, brže-bolje dohvati sudove i sjuri se prema hamamu. Bio je to prvi put da je prošao ovuda a da nije pomislio kako bi baš ovdje podigao džamiju, samo da mu se obogatiti, i upitao, više samog sebe nego Boga, zašto daje bogatstvo onima koji škrtare i drže ga u dušecima pa se na njemu po cijeli dan izležavaju, a ne da ga ovakvima kao što je on koji bi sve bogatstvo potrošili za dobrobit naroda i cijelog šehera i Bosne.

Pred hamamom bijaše tako svijetlo kao da je neko posvud uokolo prosuo srebro. Unutra, iza kamenih zidina, odjekivala je neka radosna i tako umiljata pjesma da je Hasan pomislio kako nikada u životu takvo nešto nije čuo. Odjednom oko hamama stotine djevojaka zaigra kolo, sve su bile prekrivene bijelim svilenim haljinama pod kojim se jasno iscrtavaše njihove obline. Lica su im bila presvučena mjesečinom i bijahu tako lijepa da se Hasan morao uštinuti kako bi povjerovao da sve ovo nije samo pusti san. Ali ne bude san, bijahu to vile. Sve one potrčaše prema njemu i, izmorene i žedne, navališe na bozu. Smijale su se, plesale i halapljivo ispijale taj hladni napitak, otimajući se za onu njegovu džezvu s takvom usrdnošću da Hasan požali što nema deset džezvi pa da ih sve napuni bozom.

Bile su vesele i razdragane i u tili čas svi njegovi sudovi već bijahu prazni pa Hasan pomisli kako bi se sad morao vratiti kući da donese još boze, jer sada su izlazile i one djevojke iz hamama i zaplitale se u kolo što se vrzlo posvud oko njega. Dok je on podizao svoje prazno posuđe, one su mu prilazile i u njegove džepove, u ibrik, ispod kaiša, u njedra, posvud zatiskivale cimene bijelog luka. To Hasanu bijaše čudno, ali i simpatično, pa se i on samo smijao, kao dijete koje stariji škakljaju sa svih strana, a ono se vrti i smije bez prestanka. Osjetio je neku duboku ispunjenost, uzvišenu ljubav i nekakvu čudnovatu razdraganost kakvu nikada odšutio nije. Odjednom je pomislio kako su sve ove djevojke njegove kćeri, baš onako čestite i nevine kako ih je on zamišljao, a one su posvud sadile bijeli luk.

Znajući koliko nakon kupanja čovjek ožedni, te je zato i prodavao bozu pred hamamom, Hasan se u jednom trenutku trkom odvoji od ovog kola, sav pretopljen u misao kako se što brže treba vratiti kući i napojiti sve one djevojke što izvirahu na vrata hamama, kćeri svoje. Bio je toliko pritisnut ovom brigom i onim osjećajem potpune ispunjenosti da nije ni primijetio, jadan, da mu se žena još nije probudila i da je noć, samo što se mjesec nad šeherom tako usjajio da je posvud ispod sebe stvarao dan-danji, kao usred ljeta. Ali, kada opet dođe pred hamam, tamo nije bilo nikog. Djevojke kao da su nestale. Tri je puta obišao oko kupatila, ali uzalud, nigdje ih nije bilo, a vrata bijahu zakatančena i iznutra se ništa nije čulo. Nad gradom vladaše potpuna tišina i Hasan pade posred kaldrme, plačući i dozivajući one djevojke, kćeri svoje: “Gdje ste, kanio sam da vas vodim majci, da je cjelivate, da je iz njenog čemernog života prenesemo ovamo, u život pun svjetlosti i vašeg smijeha?!” U tom zalajaše psi negdje na Kovačima. Hasan se trgnu i shvati da je posvud oko njega noć i dosjeti se priča kako se obnoć oko banja i hamama iskupljaju prikazanja i igraju svoja šejtanska i vilinska kola.

Hasan pokupi svoj ibrik, nabaci ga na leđa i, prežajući se mahalama da ga ne bi vidio koji od pasvandžija, ode kući i kriomice se zavuče pod jorgan, sretan što ženu nije probudio. Ali, ujutro, kada ga žena dozva iz sna, ima Hasan šta vidjeti: iz njegovih džepova, iz njedara, iz džezve i ibrika prelijevaju se dukati, a žena ih skupljaše u pregršte i bacaše ih uvis kao pomahnitala. Bozadžija Hasan tad shvati istinu – sva su se ona čehna bijelog luka preko noći pretvorila u dukate i sada zveckaju po cijeloj kući kao smijeh stotina djece. Sretan, zakle se on pred ženom da će ispuniti svoj san i priznade joj kako već godinama mašta da izgradi džamiju. Žena ga gledaše ščuđeno, a on joj obeća kupiti feredžu kakvu još niko u Sarajevu nije obukao.

Kad je džamija bila gotova, vele, žena mu reče da treba sagraditi i česmu, jer džamija bez česme isto je kao kuća bez evlada. Ali Hasan joj se požali da je potrošio sve dukate. Žena na to odluči da prodaju onu feredžu koju joj je naručio iz Damaska i da od nje sagrade česmu. Zato se, vele, džamija zove i Feredžuša, a ima i onih koji su se kleli kako su u tajanstvenim dubinama noći, prolazeći ovuda, vidjeli najljepše djevojke kako igraju kolo oko česme i da su u njima prepoznali Hasanove nesuđene kćeri.

BUZADŽIJE I BOZA

Nije samo u narodnom predanju moguće da jedan buzadžija sagradi džamiju koja se ni po čemu neće razlikovati od pašinske. Moguće je to i u stvarnosti. Provirimo li dublje u narodnu priču, pa skroz s druge strane pogledamo u ono što zovemo stvarnim događajima i pravom i jedinom historijom, vidjet ćemo Hasana kako svake večeri potapa kukuruzno brašno u vodu, dodaje šećera i kvasca i ostavlja taj rastvor da odleži. Kazuje se da bi kukuruz fermentirao i da je zbog toga boza sadržavala i izvjesnu količinu alkohola te je bila sposobna da podigne raspoloženje u onog ko je popije, ali i neke druge stvari. Zato su je, vele, rado kupovali svi u čaršiji, a posebno je volješe žene. One bi, kada bi organizirale sijela, znale naručiti pune ibrike boze koju bi bozadžija spravljao mahsuz za tu priliku, pa bi se do duboko u noć iz te kuće mahalom prolamali ženski kikot i pjesma, a da niko nije mogao dokundisati razlog njene razdraganosti. Pile su bozu čak i kadije, i janjičari, i djeca, svi, bila je na glasu kao danas Coca-Cola. Pa zašto se onda, uprkos takvoj popularnosti njihovog proizvoda, o buzadžijama ustalilo mišljenje da su to ljudi siromašni i da su jedva krpili kraj s krajem?

Šta ako su buzadžije ostajale skromne uprkos zaradi koja je svakim danom rasla? Njima je odgovaralo da se o njima priča kao o ljudima siromašnim. Bio je to najsigurniji način da im niko sutra neće pokucati i zatražiti pomoć i zajam, da će ih se lopovi okaniti, a država neće navaljivati da im skreše bogatstvo porezima, pa su i sami nastojali da se o njima održi takvo stajalište čaršije. Kazuje se da su sarajevske bozadžije znale ljeti u pola noći uzjahati konje pa se uputiti na Treskavicu ili Bjelašnicu. Gore bi, iz snježnica, škarpi u kojima se snijeg zadržavao cijelog ljeta, vadili led. Umotavali su ga u slamu pa tovarili na konje i snosili u Sarajevo. Sutradan bi usred omore prodavali bozu hladnu kao led. Išla je tako dobro da je nisi mogao napačati. Oni koji se sjećaju ukusa boze iz djetinjstva znali bi reći da je bila takva da sve više žeđaš što je više piješ. Priča se da je u Sarajevu bilo takvih majstora koji bi i po deset džezvi na dan popili.

Uz sva ova kazivanja, trebalo bi dodati i to da se nigdje u legendi o buzadžiji Hasanu ne spominje njegov porod. Šta ako nije imao djece i na što trošiti novac pa ga je stavljao u kakvu bošču i zatiskivao u duvarove, sanjajući kako će se jednog dana nakupiti dovoljno za skromnu džamiju koju bi izgradio za volju Božiju, pa bi se Svevišnji nakon toga i na njega smilovao i podario mu evlad i nasljednika na kojeg bi prenio svoj zanat i naučio ga da spravlja najbolju bozu, da joj do Stambola nema ravne?! Šesnaesto stoljeće valjalo se svom kraju i Sarajevo tih godina bijaše na vrhuncu svog razvoja, odasvud je doticalo bogatstvo i kod svakog bi se našao novčić viška za džezvu hladne boze.

MUJEZINOVA KOB

U narednom stoljeću, u mahali Buzadži hadži Hasanove džamije zatječemo Muharem-agu. Zvali su ga Taslidžak jer mu otac bijaše došao u Sarajevo iz Taslidže na rijeci Breznici, a tako su se tada zvala današnja Pljevlja. Punih pedeset godina stanovao je ovdje. Živio je, kazuje se, sa ženom, nisu imali poroda, pa im život bijaše jednoličan i dosadan. Taj Muharem-aga bijaše i mujezin i mutevelija u Buzadži Hasanovoj džamiji tako da je imao posla preko glave. Osim toga što je morao pet puta dnevno da se penje uz munaru i da ezani, vodio je brigu i o svim džamijskim poslovima. Kako je vrijeme prolazilo, dužnost i druženje s vjernicima nakon namaza sve više su ga udaljavali od kuće, a žena, puno mlađa od njega i još u snazi, bivala je sama. Ta kuća u kojoj nije bilo dječijeg plača sve više ga je odbijala, a istovremeno sve silnije ga privlačilo džamijsko okruženje i sve silovitije se predavao molitvi i Bogu. U dubini sebe vjerovao je da je njemu predodređeno da svoj život potroši a da ga nikada ne dodirne očinski osjećaj.

Muharem-aga zađe na kraju i među derviše mevlevije, te mu se život odmotavaše između Buzadži Hasanove mahale i tekije na Bembaši. Naposljetku mu i to bude malo te je uoči četvrtka s mula Fazlijom Šećom, svojim nasljednikom, išao na sohbet-halvu u kuću sarača Hasan-baše na At Mejdanu. Tu je upoznao ljude sebi slične: hafiza mula efendiju Saračbegovića, saračkog kalfa-bašu Ahmeda, Hasan-bašinog ortaka bakala Mustafu, sarača Bekir-bašu Grabeviju, hadži Ismaila Čomaru, hafiza bibliotekara Mahmuta, mula Hasana Vilajetovića, berbera mula Omera i ćatiba mula Mustafu, koji je imao pisarski dućan pod sahat-kulom. Nakon večernje molitve oni bi, kao da su u tekiji, zasjeli u kolo i učili tevhid, Kur’an, salavate, a onda bi najmanje pola sata čitali iz knjiga koje napisaše mudraci i učenjaci, te bi raspravljali o svim problemima vjere, života i o uzvišenim stvarima.

U Muharem-aginom komšiluku živješe neki lopov, delikanlija. Njemu niko nije znao pravo zanimanje, niti pravo ime, svi ga zvahu Guro – zbog čega baš tako, ni to niko nije znao. U njegovoj kući iskupljali su se ljudi mrkih lica i očiju bez sjaja u kojima se kupaše čisto zlo. Tako su govorili mahaljani i kanili se i njega i njegove kuće i ljudi koji su je posjećivali. Vjerovali su da su zlokobne priče o njemu moguće samo u mejhanama i da pristaju samo tom svijetu i da nikako ne mogu dotaći čovjeka ako se kloni Gure i njegovog društva.

Zanesen u svoj svijet, Muharem-aga jedva da je Guru i primjećivao, a glasovi o njemu i  njegovim zlodjelima odbijaše se od čvrstu Muharem-aginu vjeru. Kada bi se kojim slučajem sreli u tijesnom sokaku pa se ne bi mogli razmijeniti bez komšijske riječi, Muharem-aga bi ga dobronamjerno, riječima usrdnim, s tek blagim dahom prijekora, pozvao da svrati ponekad i u džamiju. Guro bi mu odgovarao dobrohotno, uz neki simpatični šeretski smiješak, kao da mu želi dati do znanja da on vlada tajnom o kojoj Muharem-aga nema pojma. Pomalo i posramljen, kao da se snebiva, svaki put bi kazao da ima vremena. U tom njegovom odgovoru, kao ni u cijelom držanju pri tim rijetkim susretima, nije Muharem-aga nalazio ništa od onog što su donosile priče što su ih žene vezle po komšiluku, a muškarci razastirali u džamiji uvečer kada bi se protresle sve teme i usahao svaki drugi razgovor.

I tako godinama iste stvari i sve dublja neriječ između žene i Muharem-age. Od sveg tog ravnog i nezanimljivog života jedino se produbljivala ogorčenost s kojom bi se žena sve češće brecala kada bi joj Muharem-aga počeo pripovijedati neku od poučnih priča što bi je čuo na sijelu, ili neki divlji bijes u kojem su se razmahivali pramenovi mržnje, kada bi mu rekla da kući nije trebao ni dolaziti jer je njegova kuća u džamiji.

Iako je to brecanje bilo sve češće, Muharem-aga, zanesen svojim svijetom, nije ga primjećivao ili, i ako jeste, nije tome pridavao većeg značaja. Znao je često reći, a još češće čuti od svojih prijatelja, da je ženska narav takva da je ne treba ni pokušavati dokučiti, promjenjiva građe nego vrijeme u februaru. Ni slutiti nije mogao da već godinama onaj delikanlija ulazi u njihovu kuću, pod njegov jorgan, u krilo njegove žene. I kada se sve pročulo po cijeloj mahali i izlilo i dalje, do njegovih ušiju ništa nije dolazilo. Nije primjećivao poglede pune sažaljenja kojim bi ga komšije posmatrale pozdravljajući ga, niti je iza svojih leđa čuo sve posprdnija sašaptavanja: da li stvarno može biti da ova telećelija ništa ne zna ili se samo gradi da je tako i pristaje i na ono na šta niko od njih ne bi, da mu žena obnoć čara s drugim i nateže se pod jorganima?!

Kažu da je bio petak, i to dvadeset peti dan ramazana, kada je Muharem-aga konačno doznao surovu istinu. I te noći, kao i obično, ostao bi on do zore u džamiji, ali tih dana morila ga je gripa pa se jedva nosao sam sa sobom. U akšam je osjetio da gori i da ga, kako ulazi u noć, sve žešće zahvata vatra. Pred ponoć ga uhvati groznica te ga njegovi prijatelji natjeraše da odmah ide kući i da mu žena kuha čajeve i stavlja obloge na čelo. Ali žena je bila sa svojim ljubavnikom i Muharem-aga hrupi u vlastitu kuću kao nepozvan gost. Kazuje se da je delikanlija Guro uspio iskočiti kroz prozor, a da je Muharem-aginica izbacila odjeću za njim. Ali stvar se ne završi samo na tome. Poslije je žena priznala da je mjesecima njen ljubavnik pokušavao da je nagovori da ubiju starog, kako ga je zvao, i da se domognu njegovog imanja. Ona je odbijala i samu pomisao na to, a on je bivao sve uporniji. Negdje početkom ramazana, kada su počeli provoditi po cijelu noć skupa, nevoljko je pristala da učestvuje u njegovim kovanjima različitih planova, ali pripisivala je to pustim maštarijama i dokonoj zabavi.

Nije Muharemaginica znala da je njen ljubavnik, skočivši kroz prozor, odjurio do svog oca Ibrahima Pakre, beogradskog jamaka i zamjenika bajraktara. Oni zovnuše nekog jaramaza iz njihovog društva te ti u neko doba Muharemaginica začu kucanje na pendžeru, onakvo kakvim je samo Guro kucao. Otvorila je vrata, a oni se sjuriše u kuću i, prije nego će se ona i snaći, bili su nad njihovom posteljom i zasijecali su bodežima kao pomahnitali. U nekoliko sekundi bilo je svršeno. Cijela postelja se sada valjala u krvi, a popriječen preko nje ležao je Muharem-aga sav isprobadan i usta zazinutih u posljednji krik koji se stropoštao u smrt. Ona je počela da vrišti i da ih udara čim prije stigne, toliko je pomahnitala da su je na kraju morali zavezati i zapušiti joj usta.

U vrh Trebevića već je pucalo praskozorje kada su Muharem-agino glomazno tijelo natovarili na konja i odnijeli na Goricu. Gore ga baciše u jedan napušten bunar, uvjereni da ga tu niko neće pronaći. Nakon toga se vratiše u mahalu i očistiše krv, a ženi zaprijetiše da će i ona proći kao i njen blesavi muž samo ako pisne. Ujutro je ona svim komšijama kazala da je muž otišao na selo i da se otud još nije vratio. To je odmah bilo sumnjivo njegovim ahbabima iz džamije i onima sa sohbet-halve jer su znali da nikada za ramazana nije napuštao mahalu, a bilo im je čudno i to što je u pola noći otišao na selo. Njihova svakodnevna pitanja i nevjerica potpuno izbezumiše ženu te ti ona pošalje svog komšiju Misirliju na Goricu da ga traži. Gore, pustom Goricom već se na sve strane bijaše raširio vonj raspadajućeg tijela te ga ovaj odmah nađe. Misirlija obavijesti mehkemu i istog dana okupaju mejta i sahrane ga, a njegova udovica plakaše i ibretiše se i proklinjaše razbojnike koji su ga izboli noževima i opljačkali i bacili u bunar. Međutim, njegovi prijatelji odu kod muteselima i razastru pred njega svoje sumnje, kako se već dugo priča da taj i taj šuruje s nesretnikovom ženom, kako ona priča nesuvisle priče i sve redom. Muteselim naredi da mu dovedu ženu te je dobro istuku i ona na kraju sve priznade. Istog dana uhapsili su i njenog ljubavnika i oca mu i zadaviše ih gore u tvrđavi. Dok je s tvrđave gruhao top u znak da su dvojica ubica skraćeni za glavu, Muharem-aginica bijaše obješena na At Mejdanu, skupa s nekom hrišćankom koja nožem izbode svog muža.

Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.

Povezani članci

Staljinov kanal od 50.000 mrtvih: Leševi su još pomiješani s betonom

Roditelji Adila Bešića mir su našli na svom prijedorskom topraku

Internat užasa: Danski prinčevi ispisani iz škole u kojoj djecu mlate i tjeraju da piju mokraću

Odmetnuta Zajednica tarikata Kosova podržava istospolne brakove