Uputiš li se iz Velike Kladuše prema Bužimu, na šesnaestom kilometru ceste koja gamiže duž bosansko-hrvatske granice proći ćeš kroz Vrnograč. To se mjesto grčevito propelo u nastojanju da postane grad, a onda, odjednom, kao da se predomislilo. Iz mnogih takvih sela rasijanih širom Bosne izdvaja se Vrnograč stravičnom ljepotom svog spomenika antifašistima. Postavljen je na malom trgu pored škole i džamije, uz samu cestu. Na bijeloj kamenoj pozadini okačene su bakrene siluete ljudi u radničkim odijelima, kao da se umjetnik, zanemarujući kliše o isticanju hrabrosti i zanosa kod podizanja ovakvih spomenika, zagubio u potrazi za velikom patnjom kroz koju prođoše ovi junaci prije nego ih smrt riješi svakog ovozemaljskog udesa. Zid blago zavija u polukrug kao da namjera stvaraoca ovog djela bijaše da napaćene ovješene figure stalno kruže pred našim očima i opominju nas da nikada ne dopustimo da dođe vrijeme koje će od nas zaiskati da pokažemo i posljednje zrno vlastite hrabrosti. Za njima kruži bronzana pravougaona ploča na kojoj piše da je “na frontu i pozadini NOP-a, u Osmoj krajiškoj brigadi, Cazinskom partizanskom odredu, muslimanskim brigadama Unske operativne grupe i jedinicama Osme kordunaške divizije, u NOO-ima i drugim organima revolucionarne borbe, svoj život dalo 63 borca sa područja Vrnograča”. Raspoređena na istoj ovakvoj bronzanoj pravougaonoj plohi, u zaleđu samuju njihova imena.

S druge strane magistralne ceste, ponad krovova kuća poredanih uz nju, strče zeleni zidovi starog grada. Putniku koji prvi put staje pred ovaj spomenik za tren će se učiniti kako se ovo selo formiralo oko stuba po kojem kruže bakreni izmrcvaljeni ratnici bez oružja, kao da je ovaj spomenik stariji od tvrđave koju je selo zaklonilo svojim kućama. Taj dojam neće ga napustiti ni kada se uputi između njih, stazom uklesanom u kamen kojom se vere uz Pehovo brdo.

Kupine i šiblje sve su zakrčili. Kao da nisi iskoračio samo iz trga jednog sela već iz cijelog vremena. Tišina izrasta u pustoš. U plitkoj pećini ispred ulaza u grad dahću psi pobjegli od kasnoljetne pripeke. Donji dio grada, nekadašnji obor, potpuno je podivljao. Gusto šiblje okružuju zidovi zarobljeni zelenim zmijama bršljana. Ovamo više ni psi ne zalaze. Ovdje nije poželjna ni siva tabla Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika na kojoj se ispisuju osnovni podaci o kulturnom dobru. Skršena, leži uza zid kao odbačen celofan od pojedene čokolade.

Da bi se popeli u gornji dio grada, do ostataka dvora morate se sukobiti s isukanim mačevima kojima svuda naokolo mašu krute kupinove loze. Gore, na vrhu ostataka jedne od četiri kule, osjeća se čovjek kao da je napokon, nakon višednevnih juriša na kapije ovog grada, poklao svu njegovu posadu i sada stoji na pijedestalu, a ispod njega grči se trg sa spomenikom i nad njim vihore zastave njegovih kraljeva. Postiđen dubinom zaborava kojim je ovo selo okrenulo leđa svome srednjovjekovnom gradu, ne otvaraš oči, već potanjaš dublje kroz vrijeme, u legendu.

DOBRAŠINOVE KĆERI

Nekada davno, u neprovidnim pomračinama vremena, u gradu Dubrovniku živio je vlastelin Dobrašin. Taj grad bijaše tri sata hoda od Bihaća niz Unu, na desnoj obali, ispod planina Jelovca i Drenovca, a izgradi ga Dobra, kći nekog kneza. Po njoj mu ime dadoše Dobrovnik, pa Dubrovnik, a Dobrašin bijaše potomak te Dobre. Bio je tako bogat da je sva zemlja dokle pogled može obuhvatiti, i dalje, dokle čovjek najbržim hodom može ishoditi za cijeli dan i cijelu noć, pripadala njemu. I bio je plemenit i dobar, toliko dobar da je za sušnih i nerodnih godina svoje prihode s golemog imanja znao podijeliti s podanicima i na njegovoj zemlji nije bilo sirotinje. Zbog toga svi, i mlado i staro, i sva plemena okolna, zvaše ga Dobrašinom.

I sve je kod Dobrašina bilo dobro i potaman, osim jednog: nije imao muškog potomka. Kako je vrijeme odmicalo, sve žešće ga je izgrizalo pitanje ko će preuzeti upravu nad onolikim bogatstvom kada mu se kćeri, sve tri, poudaju, a zvale su se: Bika, Soka i Vrana. Toliko ih je volio i toliko mu prirastoše k srcu svojim nastojanjem da mu u svemu udovolje i rastjeraju tugu iz njegovih grudi da nikako nije mogao zamisliti život bez njih. Zbog toga je često znao reći da bi volio kada bi ga Bog pozvao k sebi prije nego mu se kćeri poudaju. I Bog usliši njegove molbe i Dobrašin umrije u vrijeme dok su sve tri njegove kćeri još bile u njegovom domu u gradu Dubrovniku.

Bika, Soka i Vrana, već stasale za udaju, ostadoše na očevom imanju i u njegovom gradu i nastaviše živjeti u plemenitosti, poštenju i dobru. I da bi oživjele uspomenu na njega, ali i da bi mu pokazale kako je griješio žaleći za muškim potomkom, odlučiše one da učine ono za šta smjelosti u sebi nalaze samo najodvažniji među muškarcima: da sazidaju grad, ravan onom u kojem ih je otac odgojio. Rasplićući svoju ideju dalje i tražeći najpogodnije mjesto, shvatiše one da će samo jednim izgrađenim gradom pokazati duši svoga oca, i potomstvu i svojim podanicima da njih tri vrijede tek kao jedan muški potomak, a to nikako nisu htjele, jer svaka je od njih vjerovala da vrijedi kao cijeli sin. Na kraju odlučiše da svaka podigne svoj grad i nazove ga po svom imenu. Na mjestu koje prvotno odabraše za zajednički grad, na orlovskim liticama uz bok brda Debeljače, odakle se branio ulaz u dolinu Une, na koju nasrtahu neprijatelji otkako ostadoše bez oca, grad svoj podignu najstarija Soka i prozvaše ga Sokolac. Niže, u ravnici gdje prestaje Debeljača i gdje se Una nestašno bjelasa između riječnih ada, grad podignu Bika, pa ga prozvaše po njoj Bikać, te se vremenom ovo “k” smekša u “h” i ispade Bihać. Najmlađa Dobrašinova kći Vrana nikako ne mogaše napustiti očev Dubrovnik niti se odlučiti za mjesto gdje bi podigla svoj grad.

Vranina neodlučnost uvodi je u jednu drugu legendu. Zatječemo je u narodnom predanju o Kobasićima, vladarima brekovačkim. Kazuje to predanje da je jedan od Kobasića godinama oblijetao oko nje i nudio joj vjerenički prsten, a ona ga stalno odbijala. Zasigurno nije htjela nikom da obeća ruku dok ne nađe mjesto za svoj grad i sagradi ga, ravnog gradovima njenih sestara. Ali Kobasići bijahu nagli i prijeki, pohlepni, pa ovaj Vranino “ne” nikako nije mogao shvatiti. Njeno odbijanje ga razljuti do te mjere da je na kraju uze nasilu. Jednog dana otme je i ne odvede je kući, u svoje brekovačke kule, već je hitnu u vodu, neka se uguši i neka svi znaju da se s Kobasićima niko nikada neće sprdati. Ali, Vrana se nekako spasi, izbavi se iz unskih virova i pobježe sestri Soki na Sokolac. Tri sestre, ispunjene dobrotom i plemenitošću, koju je na njih prenio njihov otac, ne zatražiše smrtnu kaznu za Kobasića, nego da se načini kraj ceste stub srama na kojeg će biti privezan nedjeljom i praznikom pa neka mu se svaki prolaznik ruga do mile volje. Na kraju Vrana odluči da svoj grad izgradi što dalje od zlokobnih Kobasića, te ga podignu na suprotnom kraju očevog imanja, daleko od Une i od svake druge rijeke, između Bužima i Kladuše, a prozvaše ga po njoj Vranograč. Drugi krak legende o tri Dobrašinove kćeri kazuje da nije riječ o Vranograču kod Kladuše, već da se tako zvao grad koji postojaše nadomak današnjeg naselja Ćukovi kod Orašca u blizini Kulen-Vakufa.

Ako legenda o Vraninoj otmici od brekovačkih Kobasića ima svoje uporište u historiji – a ima, jer izbaci ona dokument koji govori o tome kako Andrija Kobasić “silu čini” bužimskom vlastelinu Ivanu Kegleviću i, kako nikako ne htje “s dobra odustati od sile”, biva on izopćen: godine 1503. pozva čazmanski kanonik Lovre župnike u Pounju “da po nedjeljah i blagdanih, kad je narod kod mise sakupljen, javno uz zvuk zvona i utrnuvši i oborivši svieće izobće Andriju Kobasića i nekog Jurja Kupešenika” – onda bi, isto tako, svoje uporište u stvarnim događajima mogla imati i legenda koja govori o tome kako tri Dobrašinove kćeri sagradiše svaka svoj grad. Samo treba dokučiti kakva se to drama zbila u Dubrovniku, gradu koji je stvarno postojao na desnoj obali Une, negdje nad Grmušom, pa mu se za temelje možda i danas zna, i zašto ju je narod, prenoseći je pričom kroz jezik i stoljeća, na kraju pomjerio ka izgradnji Sokoca, Bihaća i Vrnograča i sabio dublje u vremensku pomračinu, kao što je, zbog čiste intrige i snage priče, jednu svađu zbog koje je Andrija Kobasić anatemiziran iz crkve, preveo u priču o ljubavi i takvoj strasti koja ne poznaje granice obzira i morala i koja čovjeka tjera, bespoštedno, do na sam stub srama.

SVIJETLI DVORI VRNOGRAČKI

Iz bajkovitog predanja izranjaš u zelenom moru spletenog bršljana. Po njegovoj površini vjetar naganja bodljikave valove skvrčenih kupinovih grana. Svijet, stvarni, još je tu i čeka te, poput kakve opasne zvijeri, vreba u šiblju i grmlju koje je obujmilo prostor oko zidina. Oko spomenika antifašistima okupljaju se migranti, izuvaju se i hlade svoje izranjavane tabane i broje žuljeve jer samo tako saznaju broj kilometara koje ostaviše iza sebe. Spuštaš se u prostor u kojem je nekada bila dvorana s podovima od borovih dasaka, s pozlaćenim karnišlama s kojih padahu teške brokatne zavjese kroz koje se nastupalo na terasu. Prije nego ćeš se popeti ovamo s ploče Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika pročitao si kratku historiju ovog grada i sada pokušavaš zamisliti onu daleku noć, izgubljenu u debelim naslagama vremena nanesenog plimama šest stotina godina. Kada su Kreščići pozvali sve plemenitaške porodica s Une i Korane, sa Sane i Vrbasa da svjedoče njihovom useljenju u dvorac koji sagradiše nakon što s druge strane brda podigoše kulu i prozvaše je Podzvizd.

Zamišljaš kako stojiš na terasi, nadnesen nad gluhu noć ispunjenu povremenim hrzanjem konja upregnutih u kočije poredane niz cijeli drum i razdiranu kreštavim glasovima kočijaša koji su se, čekajući svoje gospodare da završe sa slavljem, već dobrano opili vinom koje svako malo neki od kreščićkih sluga prokrijumčari kroz sporedni ulaz, dolje, iz prizemlja, gdje su sagrađene prostorije za poslugu i gdje se pored male kapelice može izaći iz dvora. Iza leđa te osvjetljavaju plamičci stotina svijeća izvajanih od najboljeg voska, koje su na naselje kao milodar donijeli bosanski plemići sa Sane i Vrbasa. Zvone viole i jeca lutnja i šapuće harfa i romore glasovi onih koji su se izmaknuli od centra dvorane i završili s plesom i šušte svilene haljine razigranih plemenitih gospođa i njihov smijeh buja kroz razmaknute brokatne zavjese i sudara se s dalekim zavijanjem uznemirenih pasa.

A onda, odjednom, sve se rašiva u mukloj drobljavini vremena. Kroz hrzanje konja i grohot topova i urlik ranjenih probija se udar saza i za njim glas, mehak i svijetao, nadvisuje tišinu poleglu po krajolicima. Ista svjetlost nahrće između velikih kašmirnih zavjesa i jednom razjarenom prugom rasijeca pomračinu i osvjetljava iste kočije i podnapite sluge i kočijaše do kojih vino dolazi krišom u krčazima prošvercovanim na stražnji ulaz, a u nekadašnjoj kapelici već četrdeset dana osamio se derviš Hurem i biva tamo s Bogom sam. Dolje, u podnožju dvora, na samom ulazu u grad, izgrađena je drvena džamija. Godina je 1683, mjesec je april i u zraku se sluti veliki rat. Iz dvorane, iskradajući se ispod melanholičnog ženskog glasa, izlazi na terasu glas skrunjen u polušapat, neko nekom kazuje kako je čuo da je sultan Mehmed IV poslao iz Stambola velikog vezira Kara Mustafu-pašu i za njim silu od 250.000 ljudi da konačno skrše odbranu Beča i bace pod noge Sveto Rimsko Carstvo. Došla je ta vijest i do vrnogračkog dizdara Kariman-age pa, evo, prije nego što opaše sablju i krene u rat, koristi on posljednju priliku da osuneti sinove. Zato je večeras slavlje u dvoru vrnogračanskom, jer već sutra, šapuće onaj glas, ko zna čija će se ugasiti zvijezda.

Ti otvaraš oči. Posvud uokolo tišina tako sveprisutna da ti se čini kako se čuje tiho šumorenje dok se oko tebe, iznad tebe, pod tobom, jedna preko druge rastežu guste naslage vremena. Spustaš se u obor. Ovdje je nekada bila drvena džamija. Na ovom mjestu bila su velika drvena vrata na koja izjaha Kariman-aga u praskozorje Velikog rata. Historija ga zatiče četrnaest godina kasnije u Ripču. Košulja mu je razdrljena, krvave prutnice od sablji, koje ga nisu uspjele dohvatiti dublje, spajaju se na grudima u jedan veliki “X”. Okružen je karlovačkim graničarima na hrpi kamenja u koju su prethodnih dana topovi generala Karla Auersperga smrvili zidine grada na unskim adama. Posvud oko njega razbacana su tijela njegovih hrabrih vojnika koji se boriše do posljednjeg daha. Kariman-aga još jednom, posljednjim damarima snage, zamahuje mačem i nahrće na karlovačke graničare u želji da ga konačno posijeku, ali oni se izmiču, žele ga živa, znaju da se za njegovu glavu može dobiti dobra otkupnina. Dok mu stavljaju bukagije oko nogu i vežu mu ruke na leđima, on se nada kako bi ga kakvom strašnom zabunom na putu do Karlovca mogli provesti pored Vrnograča, da još jednom baci pogled na dvor u kojem je proveo najljepše dane svoga života. Ne znamo da li mu je Svevišnji ispunio ovu želju. Historija već na putu između Ripča i Bihaća zameće svaki daljnji trag o njemu.