Kao krunski dokaz bošnjačkog antifašizma tokom Drugog svjetskog rata, mnogi istraživači i javni radnici fokusiraju se na devet muslimanskih rezolucija u kojima su muslimani Bosne i Hercegovine od Vlade Nezavisne Države Hrvatske tražili da se prestane s ubijanjem nedužnog srpskog stanovništva, progonom Roma te da se osigura puna sloboda življenja, rada i djelovanja pripadnika svih naroda i svih vjerskih zajednica. I u povodu osamdesete godišnjice tih rezolucija objavljeno je niz značajnih publicističkih i naučnih radova, organizirano nekoliko javnih tribina u BiH i inostranstvu. U tom smislu, značajno je napomenuti da je Institut za proučavanje islamske tradicije Bošnjaka 28. oktobra ove godine na prestižnom Institutu Harriman Univerziteta Kolumbija predstavio rezultate dvogodišnjeg rada i istraživanja. Učinit će to i tokom decembra u Sarajevu, a potom i na uglednim univerzitetima širom Evrope.
Nerijetko se u obrazloženjima naglašava kako su ove rezolucije prvenstveno bile antiustaške, čime se ostavlja prostor neupućenima kako je duh tih rezolucija imao prosrpski karakter. Da su rezolucije pisane isključivo iz osjećaja društvene odgovornosti bazirane na učenju islama, važno je napomenuti da su bosanskohercegovački muslimani samo pola godine ranije (u februaru i martu 1941, prije zvaničnog početka Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji) potpisali dvije rezolucije čiji se tekst odnosi na pravno nasilje Vlade Kraljevine Jugoslavije prema vakufskoj imovini.
Pisane su u povodu dodjeljivanja Sinan-pašine džamije u Prizrenu i Kršne džamije u Bitoli u posjed Srpske pravoslavne crkve. Usporedbom forme protesta i kod prvih i kod drugih rezolucija, kao i analizom potpisnika, uočljivo je da se radi o zaštiti univerzalnih vrijednosti proklamiranih islamom, pravo na život, slobodu, imetak, rad i dostojanstvo te da su, manje ili više, te rezolucije potpisale iste osobe, što dodatno naglašava da je antifašizam jedna od primordijalnih, podrazumijevajućih odlika bošnjačkog nacionalnog bića.
S aspekta proučavanja naše historiografije, važno je podsjetiti na te dvije rezolucije, koje iz nekih razloga savremeni istraživači ne pominju, premda su njihov tekst i vijesti o njima dostupni u časopisima i glasilima tog doba. Na njih je pažnju domaće javnosti svojevremeno u časopisu Osvit skrenuo predsjednik “El-Hidaje” Mehmed Handžić. Naime, Handžić u radu Položaj nemuslimana u muslimanskoj državi (s upoređenjem s nekim današnjim prilikama – El Hidaja 1940-194, broj 9-11, stranica 245), pozivajući se na ugovor od 10. 9. 1919. u Saint Germainu, podsjeća da on predviđa zaštitu. Pored ostalog, sadrži i ove tačke: “muslimanske mošeje, groblja i drugih vjerskih ustanova”, da će prema tom pravnom aktu “religiozne zadužbine (vakufi), kao i ostale njihove religiozne i dobrotvorne ustanove biti dopuštene i nove ustanove te vrste moći će se stvoriti po opštim zakonskim propisima”, te iz službenih akata merhum reisul-uleme Maglajlića iznosi samo nekoliko primjera o nasilnom oduzimanju, rušenju i skrnavljenju islamskih vjerskih objekata.
Naveo je podatke da je u Kosovskoj Mitrovici zapaljena i sa zemljom sravnjena najljepša džamija od okružnog načelnika Petra Kunovčića, a na regulacionom planu iz 1931. godine nije ni jedna od šest džamija ostavljena, da je u Prištini 1928. uzeta jedna džamija za vojni magacin, a 1930. vojne vlasti su je kao svoju imovinu poklonile kao sokolanu jugoslavenskom sokolu, potom da je u Gostivaru, gdje je bilo preko dvije trećine muslimana, sveden broj džamija na dvije, a jedinu je zapalio sreski poglavar Joksić, zdravu munaru lično je srušio ispalivši pri obaranju 17 bombi. Za ovo je Joksić samo premješten u Negotin – Vardar. Na ruševinama džamije ispijajući zdravice govorio je da naša država (Jugoslavija) ne trpi šiljaka. Handžić ističe kako je takvih primjera bilo napretek, a potom je objasnio povode pisanje dvije rezolucije u Mostaru i Sarajevu:
“U najskorije vrijeme novine su javile dva vrlo teška slučaja. Sudskim putem, gdje se kroji pravda, dosuđene su dvije džamije srpskim crkvenim vlastima: jedna u Bitolju (Kršena džamija), a jedna u Prizrenu (Sinan pašina džamija). Sinan pašinu džamiju sam vidio. Zbilja, nema joj para ni u Sarajevu. Zidana je od tesanog kamena, a krasi je vitka munara. Pravoslavni Srbi tvrde da se je Sinan paša koristio materijalom manastira sv. Arhanđela, koji je sazidao car Dušan oko 1350. nedaleko Prizrena. Međutim za to nema nikakvih dokaza osim prazne tvrdnje, čak usporedba materijala, koji se raspoznaje kod ruševina toga manastira sa materijalom od koga je zidana Sinan pašina džamija daje potpuno obratan zaključak, nego li su ga izveli pravoslavci.
Pa ni s tom tvrdnjom nisu se zadovoljili, nego idu još dalje, pa tvrde, da je i samo zemljište, na kojem je zidana spomenuta džamija, prisilno oteto od pravoslavne crkvene općine. Na ovu se tvrdnju razuman čovjek može samo začuditi ili s prezirom osmjehnuti. Sličan je slučaj i sa Kršenom džamijom u Bitolju. Srbi su je prisvojili još odmah iza Balkanskog rata. Sud je osudio, da je džamija vlasništvo pravoslavne crkve, jer od Balkanskog rata muslimani u njoj nisu održali ni jedne molitve, te je prema tome njihovo pravo zbog zastare izgubljeno. Ovdje je zastara od trideset godina bila mjerodavna, a kod Sinan-pašine džamije u Prizrenu, gdje je zastara preko tri stotine godina, nije bila mjerodavna valjda s toga, jer je išla u prilog muslimana i džamije!”
Handžić se osvrnuo i na tekst iz Politike od 3. 8. 1938. godine: “Pretprošle godine jednoj ženi u Štipu javio se u snu sveti Ilija i rekao joj: 'Dokle će moja crkva biti ovako zapuštana i prljava?' Ova pobožna žena pozvala je svoje susjetke i ispričala im san. Ubrzo je napuštena džamija počišćena i pozvan sveštenik da osveti vodicu. Danas je prvi put poslije pet i po vjekova rezan slavski kolač u ovoj crkvi i služena služba Božja. Za Štip i cijelu okolinu ovo je bio važan događaj. – Od svih ovih argumenata, kojima pametni ljudi vjeruju, za pravoslavce više je vrijedio jedan babiji san”, zaključuje Handžić.
Na ove nepravedne postupke muslimani Bosne i Hercegovine nisu mogli ostati ravnodušni. Učinili su što je bilo moguće. Protestirali su s dvije rezolucije. Prva je bila rezolucija mostarskih muslimana 18. februara 1941. godine.
Mostarski muslimani održali su sastanak povodom osude Okružnog suda u Prizrenu, po kojoj je Sinan-pašina džamija u Prizrenu dosuđena srpsko-pravoslavnoj crkvenoj općini u Prizrenu, te osuda Okružnog suda u Bitolju, Apelacionog suda u Skoplju i Kasacionog suda u Beogradu, po kojima je Kršena džamija u Bitolju predata u definitivno vlasništvo pravoslavnoj eparhiji ohridsko-bitoljskoj, pa su nakon iscrpnog i svestranog razmatranja pomenutih slučajeva donijeli sljedeće zaključke:
“1. Da su iznesene presude i sa pravne i sa stvarne strane neutemeljene i u protivnosti sa svim obzirima lijepog postupka i odnosa sa oko dva miliona muslimana Jugoslavije i u očiglednoj opreci s pozitivnim i jasnim zakonskim propisom §-a 24. Zakona o islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije, pa i čl. 10. Sanžermenskog ugovora, na koji se poziva Kasacioni sud u Beogradu u svojoj presudi, a koji ugovor nije trebalo ni spominjati pored § 24. Zakona o islamskoj vjerskoj zajednici, osim ako se time nije mislilo pozivanjem na taj propis Sanžermenskog ugovora i pogrešnim tumačenjem istog u javnosti pojačati vrijednost onakove osude.
- Da su i sami slučajevi, da se, u današnje vrijeme XX vijeka i pod prilikama, u kojima se sav svijet pa i naša država nalazi, potežu ovakova pitanja, za svaku osudu i kad bi se radilo o mnogo nevažnijim stvarima, a kamo li o džamijama, koje su preko 300 godina služile kao najveće svetinje oko dva miliona muslimanskih građana, koji uredno ispunjavaju sve dužnosti prema zemlji, u kojoj žive, i čiji postupak ni sadašnji ni prošli nijesu dali nikakva povoda za ovako strašan atak na islamsku vjeru i njene svetinje.
- Mostarski muslimani konstatuju, da ovo nije u saglasju sa državnim pravnim poretkom, u kome je Islamska vjera priznata kao ravnopravna, te smatraju, da je ovaj atak na najveće islamske svetinje – džamije – naročito strašan radi toga, jer je izvršen preko pravosuđa. Isto tako mostarski muslimani konstatuju, da se ovakav atak na jednu zakonom priznatu vjeru nije mogao dogoditi ni u srednjem vijeku u doba tuđinske vladavine, jer je i tuđinska uprava štitila i privilegirala bogomolje i svetinje svih državljana, a naročito pravoslavnih hrišćana. Dokaz tomu su brojni manastiri, koji su se do danas održali neoštećeni i ako je okolno stanovništvo mahom napustilo pravoslavlje. Naročito se pak konstatuje da državne vlasti, a pogotovu pravosuđa nijesu nikada činili ovakve i slične napadaje na jednu vjeru i njene svetinje, čak ni onda, kada su podanici dotične konfesije radili i protiv države.
- Radi toga mostarski muslimani svjesni svojih prava i dužnosti i slijedeći propise svoje uzvišene vjere, najenergičnije protestiraju protiv ovakoga svetogrđa i postupka prema islamskoj vjeri, te traže od državnih, vlasti, da ovome zlu stanu već jednom na put i spriječe svaki nasrtaj na zakonom priznatu islamsku vjeru i njene svetinje, da učine potrebno, da se u smislu § 24. Zakona o islamskoj vjerskoj zajednici odmah povrate muslimanima Sinan-pašina džamija u Prizrenu, Kršena džamija u Bitolju, kao i druge uzurpirane svetinje i dobra, te da državne vlasti narede da se ustanovama islamske vjere pruži puna zaštita i pomoć za očuvanje svih prava islamske vjerske zajednice. Mostarski muslimani drže da će državne vlasti svoju dobru volju prema muslimanima najbolje manifestirati, ako odmah ukinu i komesarijat u vjerskoj upravi u Južnim krajevima, jer vjeruju da su ovakovi ataci na islamsku vjeru omogućeni najviše pod režimom toga na zakonu neosnovanog i muslimanima mrskog komesarijata. U protivnom muslimani imaju s pravom osnova posumnjati, da im je ugrožen opstanak u njihovoj rođenoj zemlji, jer kad uprava te zemlje neće da zaštiti od nasrtaja ni džamije, kako će vjerovati, da će im druge, svetinje kao ljudima i građanima biti zaštićene. Ova sumnja naročito je opravdana, jer se u konkretnim slučajevima, radi o aktima pravosuđa, koje bi trebalo biti iznad svega.”
Potpisnici rezolucije bili su: hafiz Omer Džabić s. r., muftija u miru, Šakir Konjhodžić s. r., predsjednik “Ihvana”, Ibrahim Fejić s. r., muderis, h. Salih Udovičić s. r., šerijatski sudija u penziji, Smailbegović Hasan s. r., direktor Medrese, hafiz Salih Puzić s. r., predsjednik muslimanske čitaonice, Ibrahim Voljevica H. s. r., imam, Šljivo Muharem s. r., vjeroučitelj, Ahmed Fazlagić s. r., imam, h. Ali Lakišić s. r., posjednik, Ibrahim Ribica s. r., predsjednik vakufsko-mearifskog povjerenstva, hadži Ahmed Karabeg s. r., muderis, Hamza Puzić s. r., muderis, Bešir Pintul s. r., šerijatski sudija, Rustem Rustempašić s. r., muderis, h. Ali Karabeg s. r., muderis, Ahmed Džabić s. r., imam, Muhamed Hamidović s. r., vjeroučitelj, Omer Kalajdžić s. r., posjednik, Husein Brkić s. r., muallim, i Salih Hasanagić s. r., posjednik.
Druga predstavka bila je muslimanskih društava u Sarajevu, koja je donesena inicijativom Glavnog odbora “El-Hidaje” i upućena reisul-ulemi i muslimanskom predstavniku u Vladi Džaferu Kulenoviću, a koja glasi:
“Glavni odbor El-Hidaje na svojoj sjednici, održanoj 19. marta 1941., kojoj su prisustvovali delegati društava: Merhameta, Hurijeta, Narodne uzdanice, Trezvenosti, Džerzeleza, Udruženja šeriatskih sudija, Udruženja džematskih imama, Udruženja imama i mualima, te Gajreta, raspravljajući povodom presude Okružnog suda u Prizrenu, kojom je Sinan-pašina džamija dosuđena srpsko-pravoslavnoj crkvenoj općini prizrenskoj, te povodom presude Okružnog suda u Bitolju, Apelacionog suda u Skoplju i Kasacionog suda u Beogradu, kojom je Kršena džamija predata definitivno u vlasništvo Pravoslavne eparhije ohridsko-bitoljske, zaključilo je, da uputi pismenu pretstavku, u ime svoje i u ime nabrojanih društava muslimanskih najvišim vjerskim i političkim predstavnicima slijedećeg sadržaja:
Ustavom i svima zemaljskim zakonima zagarantirana je puna ravnopravnost Islama u Jugoslaviji. To je i razumljivo, jer je vjerski mir temelj normalnog i zdravog razvoja državnog i nacionalnog. Muslimani su svakom prilikom dokazali, da im na srcu leži taj osnovni princip i ničim se nijesu ogriješili protiv vjerskog mira niti protiv državnih i nacionalnih interesa. Sve svoje građanske dužnosti vršili su i vrše u punoj mjeri. Upravo radi toga svi muslimani u Jugoslaviji primili su sa najvećim ogorčenjem drukčiju pojavu na drugoj strani, po čemu se vidi, da izvjesni predstavnici drugih vjera kao i njihova tijela zaboravljaju na taj osnovni državni princip i nacionalni interes i pokreću sudskim putem takova pitanja, koja duboko tangiraju najintimnije osjećaje muslimana. I to u pitanjima koja su pravno i stvarno davno prestala da uopće mogu biti predmetom vlasničkih sporova.
Kada bi sve vjerske organizacije pošle istim putem, u našoj državi iskrslo bi nebrojeno takvih, slučajeva i izazvalo opći sukob i sporove između pojedinih vjerskih organizacija sa dalekosežnim posljedicama. Takvih slučajeva naime ima u našoj državi mnogo, i to daleko kasnijih datuma (osobito na štetu muslimana), nego li je to slučaj u gornja dva spora, koji datiraju od nekoliko stoljeća.
Ne želeći da ulazimo u meritum presuda, mi ne možemo prešutjeti da ne istaknemo, da je sud u suđenju prešao preko notornih činjenica o stvarnom stanju spornog predmeta. I to je baš ono što najteže pada i može najdublje da povrijedi osjećaje muslimana osobito kada se tiče najvećih njihovih svetinja – bogomolja. Ovo pak može kod muslimana da raširi uvjerenje da je to sistem koji se prema njima provodi. Osuđujući najenergičnije takav duh, takvo shvatanje i takve akcije, koje su u isto vrijeme na opću štetu državnu i nacionalnu, mi pitamo naše vjerske i političke predstavnike: da li su oni sa svoje strane učinili i da li i sada čine da do ovakvih nemilih slučajeva ne dolazi.
Tražimo od naših vjerskih i političkih predstavnika da najenergičnije istupe protiv ovakvog duha i ovakvih akcija, koje remete međuvjerski mir i udaraju na naš najdublji osjećaj i naše vjerske svetinje. Istovremeno smatramo potrebnim da naši vjerski i politički predstavnici obavijeste o ovakvim raspoloženjima muslimana sve nadležne faktore i da traže od njih, da se stane na put ovakvim pojavama.”
Potpisnici rezolucije bili su: Husejin Brkić s. r., potpredsjednik “Gajreta”, hfz. Muhamed Pandža s. r., potpredsjednik “Merhameta”, dr. Zaim Šarac s. r., delegat “Gajreta”, Mustafa Varešanović s. r., predsjednik Udruženja džematskih imama, Fejzulah Hadžibajrić s. r., vjeroučitelj, član Glavnog odbora “El-Hidaje”, hfz. Ramiz Jusufović s. r., sekretar Imamsko-mualimskog udruženja, Muhamed Fočak s. r., II. tajnik “El-Hidaje”, Osman Omerhodžić s. r., član Glavng odbora “El-Hidaje”, Edhem Mulabdić s. r., predsjednik Narodne uzdanice, prof. Muhamed Pašić s. r., potpredsjednik “El-Hidaje”, Kasim Dobrača s. r., član Glavnog odbora “El-Hidaje”, Atif Kamenica s. r., sekretar “Hurijeta”, hfz. Omer Mušić s. r., tajnik “El-Hidaje”, Ragib Mulić s. r., član Glavng odbora “El-Hidaje”, Mehmed Mujezinović s. r., III tajnik “El-Hidaje”, Ibrahim Čadordžić s. r., predsjednik Udruženja šerijatskih sudija, Salih Hadžialić s. r., član Glavnog odbora “El-Hidaje”, Nudžejm Muhibić s. r., predsjednik SK. “Đerzeleza”, H. M. Merhemić s. r., predsjednik Udruž. biv. zemljoposj., dr. Vejsil Bičakčić s. r., predsjednik Musi. društva “El-Kamer”, H. Mehmed Handžić s. r., predsjednik “El-Hidaje”, Ahmed Burek s. r., član Glavnog odbora “El-Hidaje”, Nedžib Husejnagić s. r., predsjednik “Preporoda”, Faik Musakadić s. r., predsjednik Musi. društva “Bratstva”, i Ibrahim Ljutvić s. r., delegat “Trezvenosti”.
Vjerovatno zbog dinamike historijskih dešavanja i propasti Kraljevine Jugoslavije, ove rezolucije nisu polučile željene rezultate. No s aspekta proučavanja historije Bošnjaka čini nam se iznimno važnim podsjetiti na njih jer je su pisane u istom duhu i s istim ciljem kao i muslimanske rezolucije protiv ustaškog nasilja i zločina.
Potpisali su ih skoro isti odličnici iz naše ne tako davne, ali slavne prošlosti.
