Ruska ofanziva na sjeveru i u centru Ukrajine ne odvija se dobro. Na sjeveru – u blizini Kijeva – ni sami Rusi nisu pokušali prikriti iscrpljenost borbenih jedinica koje su prema Putinovim planovima htjele osvojiti glavni grad. Ipak, Ukrajinci su protivnapadima čak uspjeli ponovo osvojiti dio izgubljene teritorije.

Što se tiče ofanzive u središtu, preko Donbasa, najavljene ruske namjere da se tamo koncentriraju takođe otkrivaju da njihov napredak do sada nije bio zadovoljavajući, barem za ciljeve koje su sebi postavili. Južna ofanziva za njih je bila nešto pozitivnija iako nisu uspjeli doći do Odese. Ali dugo očekivani koridor koji povezuje Krim s Donbasom uskoro će ipak biti ostvaren kada padne opsjednuti grad Mariupolj.

Razgovori o mogućem primirju koji se vode u Istanbulu pokazuju određeni optimizam koji bi s ruske strane mogao biti stvaran ili bolje rečeno hinjen ako njihovi planovi krenu u suprotnom smjeru. Vrijedi se zapitati kakav će biti mogući razvoj sukoba. I tu se otvaraju dvije moguće hipoteze ruskog ponašanja: da su povlačenje prema sjeveru i zadovoljstvo mariupoljskim koridorom – dakle odustajanje od osvajanja Odese – dovoljni ili alternativno, da je najavljeno povlačenje finta za dobijanje vremena za obnovu istrošenih jedinica i ponovni pokušati osvajanja Kijev. Druga je mogućnost vjerovatnija.

Najkonzervativnija američka procjena broja poginulih u Rusiji do sada iznosi oko 7.000. Koristeći pravilo ⅔, možemo procijeniti da ima oko 21.000 ranjenika, zarobljenika i dezertera, što bi ukazivalo na žrtve od 12% od 180.000 vojnika koliko je Putin iskoristio za invaziju Ukrajinu.

Ali ne trpe sve jedinice jednako trošenje. Ako izračunamo da je do polovine jedinica raspoređeno na prvoj liniji fronta–što je procjena temeljena na uočenoj lošoj logističkoj izvedbi–možemo udvostručiti taj postotak i izračunati da su ruske borbene jedinice pretrpjele između 20 i 24% gubitaka. Drugim riječima, svaka jedinica od 700 ljudi pretrpjela je gubitak od oko 140 vojnika, čime je prestala biti operativna jedinica, posebno u napadu.

Putinovo iskustvo u sukobima u Čečeniji gdje je razorio Grozni i u Siriji sa uništenjem i zločinima u Alepu, pokazuje tendenciju da se ne odustane od ofanzive na gradove i pokuša ih ponovno osvojiti po svaku cijenu. Na tome i na činjenici da mu treba vremena da rekonstruira svoje udarne snage temelji se procjena da će Rusi ponovno pokušati napade koji sui m sada propali. Ukrajinci se nadaju da će, u tom slučaju, Amerikanci i ostatak NATO-a dati još jaču podršku u oružju, municiji i obavještajnim podacima koje Ukrajina treba da se odupre.

Vrijeme je ključ moguće evolucije ovog rata. Postoji nekoliko bitnih informacija koje bi bilo potrebno znati prije procjene sljedećeg scenarija: Koliko mjeseci je potrebno da se ruski borbeni bataljon 100% rekonstituira? Koliki je stepen nezadovoljstva ruskog javnog mnijenja u odnosu na ekonomsku situaciju? Što je s oligarsima koji podržavaju Putinov režim?

Imajući na umu da povratni učinak ekonomskih sankcija takođe utiče na zapadno javno mnijenje treba se bojati I nezadovoljstva unutar evropskih zemalja NATO-a što se mora uzeti u obzir zbog mogućeg negativnog uticaja na podršku Ukrajini.

Putin je dugoročno napravio loš potez svojom agresijom na Ukrajinu. Da li će spasiti ekonomski uništenu i međunarodno diskreditiranu Rusiju i zaboraviti na svoju suludu viziju evroazijske unije od Lisabona do Vladivostoka, pod njegovim vodstvom, koja predstavlja ruske ideale i vrijednosti, ne znamo. Dok ne saznamo, ukrajinski narod će mnogo patiti. Kao i svi Evropljani sa njima.