Na prozoru koji se nalazi odmah pokraj vrata turbeta Abdulvehaba Ilhamije Žepčevija, znamenitog alima, šejha nakšibendijskog tarikata i pjesnika, zadjenut je papirić s brojem telefona Esada Baždalića. Svi oni koje put nanese u Travnik, koji se nađu u Poturmahali, mogu poselamiti velikog Ilhamiju, ali i popiti kahvu ili čaj sa 62-godišnjim turbetarom Esadom Baždalićem, koji je preuzeo veliki emanet čuvanja Ilhamijinog turbeta. Osim što vodi brigu o ovom objektu i mjestu na kojem se nalazi, on je osoba koja sa svakim posjetiocem koji desnom nogom kroči u turbe obavezno podijeli i poneku priču o liku i djelu Abdulvehaba Ilhamije, o tome koji su običaji pri dolasku u turbe, o tome šta je uopće turbe, a iz svake njegove riječi dok objašnjava izbija derviška skrušenost.

Esad Baždalić je odmah na početku istakao da se čovjek teško može pomiriti s činjenicom da su Ilhamiju ubili oni koji su se samozvali učiteljima vjere: “Oni su mu najviše dohakali opanjkavši ga. Nisu ništa manje krive ni druge kategorije, ali Ilhamija pjeva o tim ljudima i upozorava na njih.”

Na periferiji Travnika gdje je pogubljen Abdulvehab Ilhamija Žepčevi on je i sahranjen te mu je na tom mjestu podignuto i turbe. Ono biva srušeno 1959. godine i tada Ilhamijini ostaci bivaju preneseni u starije turbe u zapadnom dijelu Travnika, koje se nalazi iza katoličke crkve, u Poturmahali, unutar starog muslimanskoga greblja. Kako se prenosi, na tom mjestu već se nalazilo turbe Redžep-babe, o kojem ne postoje nikakvi podaci. Pokraj samog ulaza u turbe stoji ploča s natpisom “S duhom sam se stopio, a nurom pomiješao, do bića stigao u užitku ljubavi”, a do njega vode betonske ploče okružene ostacima ruža od ljeta koje je iza nas. Isto tako, tu se nalazi i česma s koritom za napajanje žednih i za uzimanje abdesta, koja je postavljena prije nekoliko godina.

Kako nam je kazao Esad Baždalić dok je otvarao vrata turbeta o kojem već dugi niz godina vodi računa, oduvijek je vezan za tekiju, a Allah, dž. š., ga je počastio da je još od rane mladosti vezan i za ovo turbe.

“Prije mene je hizmetila jedna žena. Ta je žena živjela preko puta turbeta i bila je njegov istinski čuvar. Često sam dolazio da joj budem na raspolaganju, da joj pomognem, a kroz taj proces sam saznavao nove informacije o tome ko je i šta je bio Ilhamija. Godina 2006. vrlo je važna jer smo tada obnovili turbe. Jedan bogatiji čovjek, koji ne želi da mu se zna ime i prezime, obratio mi se s molbom da mu kažem gdje dobro djelo može učiniti i odmah sam mu rekao da uloži sredstva u obnovu Ilhamijinog turbeta. Nusret ef. Avdibegović, tadašnji muftija travnički, a danas banjalučki, oduševljen otkrivanjem vrijednosti Travnika, istakao je kako je potrebno nakon obnove svečano otvoriti Ilhamijino turbe i mene imenovati turbetarom. Kockica po kockica, red po red, došlo je i do tog dana. Međutim, vratio bih se na period pred sami početak rata, kada su kulturni radnici Travnika, u koje su i mene ubrajali, pokrenuli inicijativu da se nešto uradi na planu obilježavanja neke bitne godišnjice vezane za islam i muslimane ovih prostora. Izabrali smo 'Dane šejha Abdulvehaba Ilhamije Žepčaka', koji se ove godine obilježavaju objedinjenim programom u dva grada istovremeno – u Travniku i u Žepču”, rekao nam je.

Nekim ljudima koji prvi put dolaze, posebno onim mlađim, odmah na početku Esad Baždalić objasni da turbeta nisu grobnice i da se ne trebaju plašiti.

“O šehidima većina muslimana zna kazati da oni nisu mrtvi, već da ih mi samo nismo mogućni vidjeti. Međutim, imam običaj imenicu 'smrt', koja većinu asocira na nešto negativno, zamijeniti glagolom 'smiriti' i na taj način ublažiti izraz. U arapskom svijetu riječ turbe predstavlja gomilu prašine, gomilu izdignute zemlje. Kako stoji u jednoj definiciji, kubeta ili turbeta su mjesta gdje evlije, za koje samo On zna ko su, Allaha, dž. š., traže. Iako svjedočimo da se danas turbeta podižu svakome, bez nekog posebnog kriterija, bitno je istaći da se podizanje turbeta prvashodno veže za Božije poslanike, pa onda i za ostale dobre ljude. Oni se nisu nosili na posebna mjesta, na kaburistane, već su ukopavani na mjestima gdje su živjeli, u svojim sobama.

Priče o mogućnosti širka i idolatrije postoje i muslimani su strogi kada je riječ o ovom pitanju, ali ima jedan trenutak koji dekonstruira priče o turbetima kao o mjestima bilo kakve devijacije. U kur'anskom kazivanju o ashabul-kehfu, o mladićima iz pećine, stoji da se, kako ne bi ostali bez spomena, napravi neka 'zgrada', neki 'mesdžid'. Veći kur'anski dokaz od ovoga ne treba. Vratimo se li na priču o tome kako su poslanici ukopavani na mjestima u kojima su živjeli, u svojim sobama, također mogu kazati da nije potreban veći dokaz od Muhammeda, a. s., i njegovog sahranjivanja na mjestu gdje je boravio sa suprugom – hazreti Aišom”, priča nam ovaj Travničanin.

U arapskim zemljama, pojašnjava nam, mjesta za molitvu muslimana se uglavnom dijele na ona s kubetom te ona s ravnim krovom. One džamije koje imaju kube, kupolu, uglavnom uz sebe imaju i turbe. Ako bogomolja ima ravan krov, onda služi isključivo za klanjanje, tj. tada se govori o mesdžidima te uz njih mahom nema zatova.

“Na našem parčetu dunjaluka nazvanom Bosna preovladava turski stil gradnje mjesta za molitvu, objekata s kubetima. Naša turbeta su 'kuće dobrih ljudi', 'kuće evlija'. Vjerovanje u dušu je takvo da ne dozvoljava skrnavljenje turbeta. Značaj turbeta je takav da se ona naprosto ne smiju razarati na bilo koji način, kod nas je njihov značaj izjednačen sa značajem džamije. Kako vjerski, tako i historijski i patriotski. Drugačiji pogledi uleme koja se školovala na određenim mjestima, sa svim razlikama koje nose, ponegdje su rezultirali zapuštanjem turbeta, ali u velikom broju slučajeva obični narod Bosne, koji baštini osmansku, tursku tradiciju, itekako drži do njihove važnosti.

Uzmemo li u obzir cjelokupno učenje o turbetima, moramo kazati da je boravak u njima najbitniji. Nekadašnji običaj da se ponešto pokloni turbetu također ima svoj značaj. Primjerice, poklanjanje svijeća, iz današnje perspektive, može djelovati čudno, ali kur'anski ajeti koji govore o kijametskom danu, kada neki od vjernika budu imali ispred i iza sebe nur, svjetlost, razlog su zbog kojeg se uveo taj običaj. Praksu paljenja svijeća u povodu mubarek dana, koja je danas uveliko izgubljena, ipak su sačuvali pojedinci, i to mi je drago. Tekijska učenja su posebna, ali turbeta i bez tekija ovdje imaju izrazitu važnost”, pojašnjava Baždalić.

Samo Ilhamijino turbe i lokacija na kojoj se nalazi i prije obnove izgledali su isto, bez nekih većih promjena. Međutim, turbetar Esad Baždalić nam kazuje da je ipak došlo do nekih sitnih izmjena na samom objektu.

“Krov turbeta u prošlosti je imao šindru, visinu i koplja, ali vremenom je crijep sravnjen po nizini, kako se crijep i slaže. To mi je bila jedina zamjerka arhitektama. Kada su već htjeli staviti bakreni krov, nisu baš dobro razumjeli moje inpute o tome kako koplje izvesti. Malo je nezgrapno postavljeno, ali i dalje stoji. Znači, koplje na turbetu je namjerno stavljeno, ono ima svoju simboliku. Ilhamijino turbe i dan-danas, pored svih vezirskih, može se porediti s najljepšim mjestima na koja možete otići. Druženje s takvim šejhovima je džennet na ovome svijetu, ona džennetska bašča na dunjaluku o kojoj se često povede besjeda”, nastavio je.

Kada smo ga pitali koliko njemu znači to što je turbetar, on je kazao da je hizmećar fizičkog turbeta, ali da su puno bitniji “turbetari na dvije noge”, aludirajući na one koji marljivo čuvaju i prenose priče o Ilhamiji i njegovom životu.

Esad Baždalić se, sjedeći u posebnoj prostoriji u turbetu predviđenoj za prijem gostiju, uz fildžan kahve prisjetio i nekih priča iz Ilhamijinog života. Osim što je fizički turbetar, zbog svoje derviške skromnosti, odbio je sebe nazvati “turbetarom na dvije noge”, iako to on činjenično jeste. Naime, Esad Baždalić spada u uski krug ljudi koji čuvaju ogroman broj historijskih činjenica, legendi, mitova i narodnih predaja o ovom velikom pobožnjaku.

“Dželaleddin-paša bio je revnosni čuvar Porte, možda i najrevnosniji svoga vremena. Bio je sultanov čovjek koji nije smio otkriti javno šta čeka Bosnu, svaki potez je povlačio brzo. Ono što je posebno zanimljivo jeste da je ostao bez opisa, bez historije. Osim što se spominje da je pobio koga je htio i kada je htio, o njemu se gotovo ništa drugo ne zna. Iako je od ranije bio poznat po svojoj bezobzirnosti, najveći odjek imala je vijest da je ubio Ilhamiju. Smatralo se da onaj koji ubija Ilhamiju ubija i Bosnu. A najviše se zamjerilo Ilhamiji to što nije šutio... Iako se nadao da će svojim dolaskom Dželaleddin-paša zavesti red, Ilhamija je u konačnici u njemu vidio čovjeka koji muslimane ovih prostora, uz potporu tadašnjeg sultana kojeg je nazvao i šejtanom, predaje u ruke nemuslimanima koji neće imati obzira prema njihovim potrebama. Tokom razgovora koji je bio okidač da Ilhamija napiše to što je napisao i zbog čega je na kraju i zaplatio, Dželaleddin-paša je upitao Ilhamiju ko će odgovarati za sve glave koje je on skinuo. Njemu je Ilhamija kratko i jasno odgovorio: 'Naredbodavac'”, ispričao nam je jednu od mnogobrojnih priča o Ilhamiji koje zna.

Također, Esad Baždalić ne zaboravlja istaći da je veliku ulogu u očuvanju spomena na Ilhamiju imala i književnost.

“Knjigu 'Ilhamijin put u smrt', koju je napisao Rešad Kadić na osnovu hronike Envera Kadića, autor je pokazao profesoru Omeru Nakičeviću, koji ga je tada malo i potcijenio, rekavši mu da je upotrijebio, gotovo prodao veliki dragulj. Volim reći da, iako Rešad Kadić možda i nije najbolji književnik s naših prostora, on je potrefio veliku temu. Nema onoga koji pročita tu knjigu i ne zavoli priču o Ilhamiji. Oni koji zijarete turbe počesto su motivirani upravo ovom knjigom i Ilhamijinim putem u smrt. Pitanja koja postavljaju upravo su proizašla iz čitanja ovog djela”, naglasio je.

Priča nam da na sam spomen Ilhamije veliki broj stanovnika Travnika, ali i ljudi širom Bosne, reagira s oduševljenjem. Ljudi poput Rešada Kadića, Esada Baždalića i još mnogih drugih trudili su se da približe ljudima njegov lik i djelo. Izuzmemo li spomenutu književnost, podvlači da je Ilhamija i danas “ilham” mnogim umjetnicima različitih usmjerenja i pogleda na svijet.

“Ime, prezime i nadimak koje je odzvonilo u Travniku u predratnom periodu bilo je Rusmir Agačević Rus, koji je napravio jednu dramu o Ilhamiji i na svoj način, koliko je mogao u to vrijeme, doprinio je tome da se na daskama Amaterskog pozorišta Travnik, pred sami krah komunizma kao ideje na ovom području, prouče ajeti Fatihe. Svojim djelovanjem otkrivao je islamsku ljepotu ljudima koji bi dolazili na njegovu predstavu. Takav čovjek je i veliki Josip Pejaković, koji je u svojim intervjuima uvijek volio istaći da je Ilhamija budućnost Bosne, njega je često spominjao i tokom svojih umjetničkih izvedbi. Prilikom jedne posjete turbetu otkrio mi je da je on derviš na njemu svojstven način, na šta sam se samo slatko nasmijao. Nama dolasci i nemuslimana, koji neće obezvrijediti turbe, itekako znače. Štaviše, obezvređivanje turbeta često dolazi od onih koji nose imena svojstvena za muslimane, to je veća žalost”, priča nam.

Na samom kraju Esad Baždalić govori da se o liku, djelu i važnosti znamenitog alima, šejha nakšibendijskog tarikata i pjesnika može danonoćno govoriti, ali da bi opet bilo malo vremena za sve ispričati. Međutim, izražava nadu da će 200. godišnjica njegovog preseljenja biti podstrek za sve istraživače da se dodatno angažiraju kako bismo u periodu pred nama imali možda neke nove, dosad nepoznate informacije o Ilhamiji. Ovaj turbetar ispratio nas je tako što nam je pokazao neke svoje crteže Abdulvehaba Ilhamije Žepčevija, koje je od kuće ponio u svom cekeru.